izjúriti
gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzjūrīm, 3. l. mn. ìzjūre, imp. izjúri, aor. izjúrih, prid. r. izjúrio, prid. t. ìzjūren〉 1. 〈neprijel.〉 izići trčeći [~ iz sobe]; sin. istrčati, izletjeti pren.; ant. uletjeti pren., utrčati 2. 〈prijel.〉 razg. v. izbaciti