gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. izrèčem/ìzreknēm, 3. l. mn. izrèkū/ìzreknū, imp. izrèci/ìzrekni, aor. izrèkoh, prid. r. ìzrekao, prid. t. izrèčen〉 1. priopćiti komu što riječima [~ misli; ~ sućut; ~ sumnju; ~ zadovoljstvo; ~ žaljenje]; sin. izraziti 2. prav. pročitati naglas kakvu odluku [~ kaznu; ~ presudu]; vidski paranjak: izricati