im. m. 〈G kȍrijēna; mn. N kȍrijēni/kȍrjenovi, G kȍrijēnā/kȍrjenōvā〉 1. bot. vegetativni organ, dio biljke, obično podzemni, kojim se biljka hrani, upija vodu i pričvršćuje za tlo [bočni ~; glavni~] 2. anat. dio iz kojega raste ili se grana koji organ [~ dlake; ~ kose; ~ zuba; ~ živca] 3. gram. najmanji zajednički dio svih riječi koje pripadaju istoj tvorbenoj porodici 4. pren. sam početak ili izvor čega [~ problema] 5. mat. rezultat korjenovanja [drugi ~; kvadratni ~; treći ~]; ant. potencija ♦ mijenjati iz korijena temeljito (potpuno) mijenjati; sasjeći (presjeći, zatrti i sl.) u korijenu uništiti, iskorijeniti, onemogućiti u samome početku; uhvatiti ~ (korijenje) učvrstiti se, postati jači usp. korijenje; vući ~ od koga, od čega (iz čega) potjecati od koga, od čega, razviti se od čega