im. ž. 〈G kòvinē; mn. N kòvine, G kȍvīnā〉 1. kem. član skupine tvari koje imaju mnoga zajednička svojstva (dobru vodljivost topline i električne struje, većinom čvrsto stanje na sobnoj temperaturi); sin. (metal); ant. nekovina, ( nemetal) ◇ laka ~ kovina male gustoće, npr. aluminij, magnezij i njihove slitine; plemenita ~ kovina koja se ne mijenja na zraku i teško je topljiva u kiselinama, npr. zlato, srebro i platinske kovine; teška ~ kovina veće gustoće, npr. željezo, bakar, olovo, cink, živa, srebro i zlato 2. tvar koja se kuje, obrađuje i lijeva