im. ž. 〈G prȋčē; mn. N prȋče, G prȋčā〉 1. usmeno kazivanje događaja, čije viđenje kakva događaja 2. knjiž. a. ukupnost motiva u književnome djelu međusobno povezanih vremenom i prostorom b. v. pripovijetka ♦ ima koga, čega kao u priči ima koga, čega u velikome broju; kao u priči lijepo, izvanredno; ~ za sebe nešto posve različito, nešto drugo; pričam ti priču 〈to je〉 neutemeljeno (neistinito); priče za 〈malu〉 djecu neutemeljene (neistinite, glupe) priče; 〈to je〉 stara ~ (pjesma) nešto svima poznato; 〈to je〉 druga ~ (padež, pjesma), usp. padež