im. ž. 〈G ravnotéžē〉 1. položaj u kojemu tijelo stoji uspravno i ne pada [biti u ravnoteži; gubiti ravnotežu; ispasti iz ravnoteže; labilna ~; stabilna ~; tjelesna ~] 2. pren. sklad u odnosima među ljudima, pojmovima ili dijelovima čega [~ snaga]; sin. (balans) ♦ izbaciti koga iz ravnoteže (takta) uzrujati koga, zbuniti koga