im. ž. 〈G srȅćē; mn. N srȅće, G srȇćā〉 1. stanje ili osjećaj velikoga zadovoljstva; ant. nesreća 2. vedro i zadovoljno raspoloženje; sin. radost, veselje; ant. tuga, žalost 3. prava prilika, okolnost koja čemu pogoduje ili donosi zadovoljstvo [imati sreće u životu] 4. pren. osoba koja usrećuje, čini koga sretnim ♦ imati više sreće nego pameti uspjeti u čemu zahvaljujući slučaju; luda (vražja) ~ velika (neočekivana) sreća; na svu sreću srećom, zbog povoljnih okolnosti; ~ se nasmiješila komu imao je tko sreće; treća ~ uspjeh iz trećega pokušaja