im. s. 〈G ȕha; mn. N ȕha/ušèsa/ȕši, G ȗhā/ušésā/ùšijū〉 1. 〈mn. N ȕši, G ùšijū〉 anat. osjetni organ u kralježnjaka za primanje zvuka i održavanje ravnoteže [srednje ~; unutrašnje ~; vanjsko ~] 2. 〈mn. N ȕha, G ȗhā〉 ručke na kakvoj posudi ili kraj na jastuku 3. 〈mn. N ušèsa G ušésā〉 pogr. velike uši ◇ Petrovo ~ zool. morski puž s kućicom nalik na ljudsko uho koja je s gornje strane poput kamena sa zavojima i jednim redom rupica te sa sedefastim odsjajem s donje strane; sin. puzlatka ♦ čuti što na 〈svoje〉 vlastite uši osobno čuti što; dobro otvoriti uši pozorno slušati i upamtiti; došlo je (doći će i sl.) što do čijih ušiju čuo je (čut će) tko što 〈o čemu〉, doznao je (doznat će) tko što; imati ~ za što imati osjećaj za što, dobro se razumjeti u što; jedan drugomu do uha jedan manji od drugoga; na jedno ~ unutra, na drugo van ne mariti za ono što se govori, ne pamtiti izrečeno; naćuliti uši pozorno osluškivati; napuniti uši komu čime pokušati uvjeriti koga u što; ne vjerovati 〈svojim〉 〈vlastitim〉 ušima ne moći vjerovati u što; para uši komu što jako smeta komu što, teško je i čuti što; poklopiti se ušima postidjeti se, pokunjiti se; pretvoriti se 〈sav〉 u uho pozorno slušati (osluškivati); probiti komu uši čime dosaditi komu čime; sjediti na ušima ne slušati što se govori; slušati s pola uha ne slušati pažljivo; smijati se od uha do uha smijati se veselo; zaljubiti se preko ušiju jako se zaljubiti