im. ž. 〈G vòljē, D vȍlji, A vȍlju; mn. N vȍlje, G vóljā, DLI vòljama〉 zool. proširenje jednjaka ptica i kukaca u kojemu se omekšava i sprema progutana hrana; sin. (voljka)

im. ž. 〈G vȍljē; mn. N vȍlje, G vȏljā〉 1. čovjekova svijest o tome što želi [svojom voljom stupiti u brak] 2. snaga i upornost duha, jako htijenje [imati čvrstu volju] 3. težnja da se što postigne, ostvari ili dobije [dobiti volju za jelom; dobiti volju za putovanjem; dobiti volju za uspjehom; dobiti volju za zabavom]; sin. želja ♦ biti dobre volje 1. biti dobro raspoložen 2. biti pripit, biti pod utjecajem alkohola; biti loše volje biti loše raspoložen; biti po volji komu sviđati se komu, odgovarati komu; dati (pustiti) komu, čemu na volju dati slobodu komu, čemu, ne sputati ni u čemu koga, što; do mile volje koliko god se želi (hoće), do zadovoljenja svojih prohtjeva, do iscrpljenosti; drage volje veoma rado, bez protivljenja (žaljenja); izgubiti volju 〈za što, za čim〉 prestati pokazivati zanimanje za što za što, postati bezvoljnim; 〈ni〉 uz najbolju volju 〈ni〉 uza sva nastojanja, koliko god se trudio; preko volje nevoljko, nerado, protiv svoje volje