prid. 〈G člànjiva; odr. člànjivī, G člànjivōg(a); ž. člànjiva, s. člànjivo〉 koji se može rastaviti na sastavne dijelove [članjiva rečenica]; ant. nečlanjiv

im. ž. 〈G člànjivosti, I člànjivošću/člànjivosti〉 svojstvo onoga što je članjivo; ant. nečlanjivost

im. m. 〈G čmȃra, L čmáru, I čmȃrom/čmȃrem; mn. N čmȁrovi, G čmȁrōvā〉 anat. izlazni otvor na kraju debeloga crijeva

im. m. 〈G čobánca〉 jako začinjeno jušno jelo od najmanje dviju vrsta mesa

im. ž. 〈G čòbanicē; mn. N čòbanice, G čòbanīcā〉 v. pastirica

prid. 〈G čòbaničina; ž. čòbaničina, s. čòbaničino〉 v. pastiričin

im. m. 〈G čòbanina; mn. N čòbani, G čȍbānā〉 v. pastir

im. ž. 〈G čokoládē; mn. N čokoláde, G čokoládā〉 1. slatkiš od kakaa, šećera i mlijeka [mliječna ~; ~ za kuhanje] 2. napitak dobiven od istoimenoga slatkiša [vruća ~]

prid. 〈G čȍkolādnōg(a); ž. čȍkolādnā, s. čȍkolādnō〉 koji je od čokolade [čokoladna torta]

im. m. 〈G čȍkota; mn. N čȍkoti, G čȍkōtā〉 pokr. v. trs

im. m. 〈G čȍpora, I čȍporom; mn. N čȍpori, G čȍpōrā〉 1. zool. veća skupina zvijeri koje žive u zajednici [~ vukova; ~ pasa] 2. pren. velik broj ili mnoštvo ljudi [Došli su u čoporu.]

prid. 〈G čòvječna; odr. čòvječnī, G čòvječnōg(a); ž. čòvječna, s. čòvječno; komp. čovjèčnijī〉 1. koji se odlikuje uzvišenim osjećajima, dobrotom i poštenjem [~ znanstvenik] 2. koji odražava uzvišene osjećaje, dobrotu i poštenje [~ postupak]; sin. ljudski; ant. neljudski; sin. (human); ant. nečovječan, ( nehuman)

im. s. 〈G čovječànstva〉 svi ljudi zajedno, čitav ljudski rod; sin. svijet

prid. 〈G čòvječjēg(a); ž. čòvječjā, s. čòvječjē〉 koji se odnosi na čovjeka [~ lik]; sin. ljudski

im. ž. 〈G čòvječnosti, I čòvječnošću/čòvječnosti〉 1. osobina onoga koji se odlikuje uzvišenim osjećajima, dobrotom i poštenjem 2. svojstvo onoga što odražava uzvišene osjećaje, dobrotu i poštenje; sin. ljudskost; ant. neljudskost 3. svjetonazor utemeljen na poštovanju ljudske časti i dostojanstva; sin. (humanost); ant. nečovječnost, ( nehumanost)

im. m. 〈G čovječúljka, V čȍvječūljče; mn. N čovječúljci, G čovjèčūljākā〉 čovjek niska rasta i sitne građe

im. m. 〈G čòvjeka, V čȍvječe; mn. N ljȗdi, G ljúdī, DLI ljúdima〉 1. najrazvijenije biće na Zemlji, razlikuje se od svih ostalih živih bića po uspravnome držanju, hodu na dvjema nogama, sposobnosti razmišljanja i govora i stvaranju oruđa za rad 2. ljudsko biće kao zasebna jedinka; sin. čeljade razg., osoba, pojedinac ◇ gotov ~ odrastao i školovan čovjek osposobljen za samostalan život i rad ♦ biti svoj ~ biti materijalno neovisan, ne biti ni pod čijim utjecajem; ~ na 〈svome〉 mjestu pošten (čestit, neporočan) čovjek; ~ od akcije poduzetan čovjek, aktivan čovjek; ~ i pol dobar i pošten čovjek; duša od čovjeka dobrodušan čovjek; napraviti čovjeka od koga promijeniti koga u pozitivnome smislu; utjecati pozitivno na čije ponašanje; postati drugi ~ potpuno se promijeniti, ponašati se drukčije od uobičajenoga, postati neprepoznatljiv

prid. 〈G čovjekòlika; odr. čovjekòlikī, G čovjekòlikōg(a); ž. čovjekòlika, s. čovjekòliko〉 koji ima ljudski lik, koji nalikuje čovjeku; sin. (antropomorfan)

im. m. 〈G čovjekoljúpca, V čȍvjekoljūpče; mn. N čovjekoljúpci, G čovjekòljūbācā〉 1. osoba koja voli ljude 2. osoba koja se zalaže za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo; sin. humanist

prid. 〈G čovjekoljùbiva; odr. čovjekoljùbivī, G čovjekoljùbivōg(a); ž. čovjekoljùbiva, s. čovjekoljùbivo〉 koji voli ljude

im. s. 〈G čovjekòljūblja〉 1. osobina onoga koji je čovjekoljubiv 2. svjetonazor utemeljen na poštovanju ljudske časti i dostojanstva; sin. humanizam

prid. 〈G čovjekoljúpčeva; ž. čovjekoljúpčeva, s. čovjekoljúpčevo〉 1. koji pripada osobi koja voli ljude 2. koji pripada osobi koja se zalaže za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo

im. m. 〈G čȗčnja; mn. N čȕčnjevi/čȗčnji, G čȕčnjēvā/čȗčānjā〉 sp. stav u kojemu su noge svijene u koljenima, a tijelo spuštno do peta

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. čúčīm, 3. l. mn. čúčē, imp. čúči, aor. čúčah, imperf. čúčāh, prid. r. čúčao〉 biti u položaju u kojemu su noge svijene u koljenima, a tijelo spušteno do peta; vidski parnjak: čučnuti

im. m. 〈G čúčāvca; mn. G čúčāvci, G čúčavācā〉 1. ptić koji čuči kad se izlegne; ant. potrkušac 2. zahod u kojemu se nužda obavlja čučeći

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. čȕčnēm, 3. l. mn. čȕčnū, imp. čȕčni, aor. čȕčnuh, prid. r. čȕčnuo〉 sviti noge u koljenima i spustiti tijelo do peta; vidski parnjak: čučati

im. m. 〈G čudáka, V čȕdāče; mn. N čudáci, G čudákā〉 osoba koja je čudna, neobična ili različita od drugih, koja se od drugih razlikuje svojim čudnim ili neobičnim postupcima

im. ž. 〈G čudàkinjē; mn. N čudàkinje, G čudàkīnjā〉 žena koja je čudna, neobična ili različita od drugih, koja se od drugih razlikuje svojim čudnim ili neobičnim postupcima

prid. 〈G čùdna; odr. čùdnī, G čùdnōg(a); ž. čùdna, s. čȕdno; komp. čùdnijī〉 koji se razlikuje od drugih, koji je po čemu neobičan ili neočekivan pa izaziva čuđenje ili iznenađenje [~ čovjek; čudna pojava; čudno ponašanje]; sin. čudnovat

prid. 〈G čȕdesna; odr. čȕdesnī, G čȕdesnōg(a); ž. čȕdesna, s. čȕdesno; komp. čudèsnijī〉 1. koji je izmišljen ili nestvaran [~ svijet] 2. koji izaziva divljenje, koji ima najbolje značajke zastupljene u najvećoj mjeri [čudesna ljepota]

im. ž. 〈G čȕdesnosti, I čȕdesnošću/čȕdesnosti〉 svojstvo onoga što je čudesno

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. čȕdīm se, 3. l. mn. čȕdē se, imp. čȕdi se, aor. čȕdih se, imperf. čȕđāh se, prid. r. čȕdio se〉 biti u čudu, biti iznenađen čime neočekivanim [~ čijemu postupku]

pril. 〈komp. čùdnijē〉 neobično ili neočekivano, na način koji izaziva čuđenje ili iznenađenje [~ se ponašati]; sin. čudnovato

prid. 〈G čudnòvata; odr. čudnòvatī, G čudnòvatōg(a); ž. čudnòvata, s. čudnòvato; komp. čudnovàtijī〉 usp. čudan

im. s. 〈G čȕda; mn. N čȕda/čudèsa, G čȗdā/čudésā〉 pojava koja se događa iako je u neskladu s prirodnim zakonima ◇ ~ od djeteta osobito nadareno dijete ♦ biti (naći se) na sto čuda biti u velikoj neprilici, naći se pred teško rješivim zadatcima; biti u nedoumici; biti (naći se) u čudu začuditi se, neugodno se iznenaditi; biti u nedoumici; čudna mi čuda to nije čudno, kao da je to čudno; čudom se čuditi veoma se čuditi, iščuđivati se

im. m. 〈G čudotvórca, V čȕdotvōrče; mn. N čudotvórci, G čudòtvōrācā〉 osoba koja stvara čuda

prid. 〈G čudòtvōrna; odr. čudòtvōrnī, G čudòtvōrnōg(a); ž. čudòtvōrna, s. čudòtvōrno〉 koji ima moć da čini čuda [čudotvorno vrelo]

prid. 〈G čudotvórčeva; ž. čudotvórčeva, s. čudotvórčevo〉 koji pripada čudotvorcu

im. ž. 〈G čudòtvōrkē, DL čudòtvōrki; mn. N čudòtvōrke, G čudòtvōrkā/čudòtvōrkī〉 žena koja stvara čuda

im. s. 〈G čȕdovīšta; mn. N čȕdovīšta, G čȕdovīštā〉 1. ružno nadnaravno stvorenje iz priča koje izaziva strah 2. pren. onaj koji se ponaša poput istoimenoga nadnaravnog stvorenja iz priča, koji čini zlodjela

im. s. 〈G čȕđēnja〉 iznenađenost ili zaprepaštenost čime neočekivanim

prid. 〈G čújna; odr. čȗjnī, G čȗjnōg(a); ž. čújna, s. čȗjno; komp. čùjnijī〉 koji se čuje [~ hod]; ant. nečujan

prid. 〈G čújnosti, I čújnošću/čújnosti〉 svojstvo onoga što je čujno; ant. nečujnost

prid. 〈G čúlna; odr. čȗlnī, G čȗlnōg(a); ž. čúlna, s. čȗlno〉 1. kojim upravljaju osjetila [čulna žena] 2. koji potiče strast [~ ples]; sin. puten

im. ž. 〈G čúlnosti, I čúlnošću/čúlnosti〉 osobina onoga koji je čulan ili svojstvo onoga što je čulno; sin. putenost

im. s. 〈G čúla; mn. N čúla, G čúlā〉 v. osjetilo ♦ šesto ~ sposobnost da se predvide (predosjete) budući događaji ili djelovanja (ponašanja)

im. m. 〈G čȗna, L čúnu; mn. N čȕnovi, G čȕnōvā〉 mali čamac plitka i ravna dna

im. m. 〈G čúnja; mn. N čúnjevi, G čúnjēvā〉 sp. figura koju kuglači na kuglači obaraju kuglom