im. s. 〈neskl.〉 deveto slovo hrvatske abecede

im. m. 〈neskl.〉 prednji srednji samoglasnik ◇ nepostojani ~ gram. 1. samoglasnik e koji postoji samo u nekim oblicima iste riječi dok se u drugim oblicima gubi 2. glasovna promjena u kojoj dolazi do gubljenja ili pojavljivanja samoglasnika e u nekim oblicima riječi

usk. 1. izriče različite pozitivne i negativne osjećaje [E, drago mi je što te vidim!; E, sad si stvarno pretjerao!]; sin. u 2. služi za dozivanje [E, dođi malo!]; sin. aj, ej, hej, o, oj 3. služi za privlačenje sugovoriteljeve pozornosti [E, uopće me ne slušaš!]; sin. ej, halo razg., hej razg.

im. ž. 〈G e-adrèsē; mn. N e-adrèse, G adrésā〉 inform. skup proizvoljno odabranih riječi i znakova na koji se prima i s kojega se šalje pošta, sastoji se od korisničkoga imena i imena računala; sin. elektronička adresa v. pod adresa

vez. zast. v. da, kako, li

im. m. 〈G èdikta; mn. N èdikti, G èdikātā/ȅdīktā〉 pisana vladarska naredba sa zakonskom snagom

im. m. 〈G èditora, I èditorom; mn. N èditori, G èditōrā〉 v. uređivač

im. m. 〈G èfekta; mn. N èfekti, G èfekātā/ȅfēktā〉 1. v. dojam 2. v. učinak 3. pojava koja nastaje djelovanjem koje sile [svjetlosni ~; zvučni ~] ◇ ~ staklenika poremećaj prouzročen povećanjem temperature na Zemlji zbog prevelike koncentracije ugljikova dioksida u atmosferi

prid. 〈G èfektna; odr. èfektnī, G èfektnōg(a); ž. èfektna, s. èfektno; komp. efèktnijī〉 koji je uvjerljiv, zanimljiv ili dojmljiv [~ završetak]

prid. 〈G efìkasna; odr. efìkasnī, G efìkasnōg(a); ž. efìkasna, s. efìkasno; komp. efikàsnijī〉 1. v. djelotvoran 2. v. učinkovit

im. ž. 〈G efìkasnosti, I efìkasnošću/efìkasnosti〉 v. djelotvornost, učinkovitost

im. m. 〈G egòista, V egòistu; mn. N egòisti, G egòīstā〉 osoba koja djeluje za vlastito dobro i u svoju korist; ant. altruist

im. ž. 〈G egòisticē; mn. N egòistice, G egòistīcā〉 žena koja djeluje za vlastito dobro i u svoju korist; ant. altruistica

prid. 〈G egoìstična; odr. egoìstičnī, G egoìstičnōg(a); ž. egoìstična, s. egoìstično; komp. egoistìčnijī〉 koji djeluje za vlastito dobro i vlastitu korist; ant. altruističan

prid. 〈G egòističina; ž. egòističina, s. egòističino〉 koji pripada egoistici; ant. altruističin

pril. tako da pokazuje da tko djeluje za vlastito dobro i vlastitu korist; ant. altruistično

im. m. 〈G egoìzma〉 djelovanje za vlastito dobro i nerazumijevanje tuđe koristi; ant. altruizam

im. m. 〈G egzéma; mn. N egzémi, G egzémā〉 med. alergijska kožna upala popraćena svrbežom; sin. (ekcem)

im. ž. 〈G egzistèncijē〉 1. v. opstanak 2. v. postojanje

prid. 〈G ȅgzistencijālnōg(a); ž. ȅgzistencijālnā, s. ȅgzistencijālnō〉 v. egzistencijski

prid. 〈G egzistèncījskōg(a); ž. egzistèncījskā, s. egzistèncījskō〉 koji se odnosi na egzistenciju [~ problem]; sin. (egzistencijalni)

im. m. 〈G egzódusa; mn. N egzódusi, G egzódūsā〉 1. hist., pov. izlazak Izraelaca iz egipatskoga ropstva 2. pren. odlazak velikoga broja ljudi iz kojega kraja

im. m. 〈G egzòrcista, V egzòrcistu; mn. N egzòrcisti, G egzòrcīstā〉 svećenik koji istjeruje vraga iz opsjednute osobe

prid. 〈G egzorcìstičkōg(a); ž. egzorcìstičkā, s. egzorcìstičkō〉 koji se odnosi na egzorciste i egzorcizam

im. m. 〈G egzorcìzma〉 istjerivanje vraga iz opsjednutih osoba

prid. 〈G egzòtična; odr. egzòtičnī, G egzòtičnōg(a); ž. egzòtična, s. egzòtično; komp. egzotìčnijī〉 koji je neobičan ili rijedak jer dolazi iz dalekih i nedovoljno poznatih krajeva ili kultura [egzotični jezik; egzotična zemlja; egzotične biljke]

im. ž. 〈G egzòtikē, DL egzòtici〉 ukupnost svojstava dalekih i nepoznatih krajeva

usk. 1. izriče divljenje [Eh, kako je lijepa!]; sin. a, ah, au, joj, oh, uh 2. izriče negodovanje [Eh, što je to grozno!]; sin. ah, oh, uf, uh 3. izriče mirenje s čim [Eh, takav ti je život!]; sin. ah, oh 4. izriče čežnju [Eh, da mi je biti s njim!]; sin. ah, oh, uh 5. izriče zadovoljstvo i ugodu [Eh, što to prija!]; sin. oh 6. izriče jadikovanje [Eh, što ću sirota!]; sin. ajme pokr., jao, joj, kuku pokr.

usk. izriče veselo i vedro raspoloženje [Ehe, baš je to bilo dobro!]

im. m. 〈G ehinokóka; mn. N ehinokóki, G ehinokókā〉 1. zool. parazitska trakavica koja se razvija u tankome crijevu psa; sin. pasja trakavica v. pod trakavica 2. med. zarazna bolest čovjeka i životinja prouzročena razvojem jajašaca trakavice u organizmu

usk. 1. služi za dozivanje [E, dođi malo!]; sin. aj, e, hej, o, oj 2. služi za privlačenje sugovoriteljeve pozornosti [Ej, uopće me ne slušaš!]; sin. e, halo razg., hej

im. ž. 〈G ékavicē〉 razg. v. ekavski

prid. 〈G ékavskōg(a); ž. ékavskā, s. ékavskō〉 jez. 1. koji se odnosi na govore u kojima se jat izgovara kao e [~ refleks; ~ govor] 2. 〈u im. funkciji〉 〈jd. m.〉 govor hrvatskoga jezika u kojemu se jat izgovara kao e; sin. ekavica razg.

im. m. 〈G ekcéma; mn. N ekcémi, G ekcémā〉 v. egzem

im. ž. 〈G ekípē; mn. N ekípe, G ekípā〉 1. skupina stručnjaka okupljenih na kakvu zajedničkome projektu ili zadatku [filmska ~] 2. v. momčad

prid. 〈G èkīpnōg(a); ž. èkīpnā, s. èkīpnō〉 v. momčadski

im. ž. 〈G eklìptikē, DL eklìptici〉 astr. zamišljena velika kružnica na nebeskoj sferi kojom se Sunce giba oko Zemlje

im. m. 〈G ȅkocīda〉 potpuno uništenje okoliša na širemu prostoru

im. m. 〈G ekòloga, V ekòlože; mn. N ekòlozi, G ekòlōgā〉 stručnjak koji se bavi ekologijom

im. ž. 〈G ekològijē〉 znanost koja proučava suživot svih bića u prirodi, njihovo djelovanje na okoliš i djelovanje okoliša na njih

im. ž. 〈G ekòloginjē; mn. N ekòloginje, G ekòlogīnjā〉 stručnjakinja koja se bavi ekologijom

prid. 〈G ekòloškōg(a); ž. ekòloškā, s. ekòloškō〉 koji se odnosi na ekologiju [ekološka svijest]

im. m. 〈G ekoníma; mn. N ekoními, G ekonímā〉 jez. toponim koji se odnosi na naseljena mjesta; sin. ojkonim

im. ž. 〈G ekonofìzikē, DL ekonofìzici〉 gosp. grana ekonomije u kojoj se metode ekonomske teorije i fizike upotrebljavaju za analizu ekonomskih pojava

prid. 〈G ekonòmična; odr. ekonòmičnī, G ekonòmičnōg(a); ž. ekonòmična, s. ekonòmično; komp. ekonomìčnijī〉 koji malo troši

im. ž. 〈G ekonòmičnosti, I ekonòmičnošću/ekonòmičnosti〉 svojstvo onoga što je ekonomično ◇ jezična ~ uporaba najmanjega broja jezičnih jedinica nužnih za sporazumijevanje

im. ž. 〈G ekonòmijē〉 1. područje društvene znanosti koje proučava proizvodnju i ponudu, raspodjelu, razmjenu i potrošnju materijalnih dobara i usluga u određenome vremenu, prostoru i društvu 2. v. gospodarstvo

im. m. 〈G ekonòmista, V ekonòmistu; mn. N ekonòmisti, G ekonòmīstā〉 stručnjak koji se bavi ekonomijom