škljȍcnuti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. škljȍcnēm, 3. l. mn. škljȍcnū, imp. škljȍcni, aor. škljȍcnuh, prid. r. škljȍcnuo〉 proizvesti zvuk nalik na škljoc |
škȍditi | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. škȍdīm, 3. l. mn. škȍdē, imp. škȍdi, aor. škȍdih, imperf. škȍđāh, prid. r. škȍdio〉 nanositi štetu komu ili čemu [~ zdravlju]; sin. štetiti |
škòdljiv | prid. 〈G škòdljiva; odr. škòdljivī, G škòdljivōg(a); ž. škòdljiva, s. škòdljivo; komp. škodljìvijī〉 koji šteti čemu, koji je loš za što [~ za zdravlje]; sin. štetan |
škòdljivōst | im. ž. 〈G škòdljivosti, I škòdljivošću/škòdljivosti〉 svojstvo onoga što je škodljivo; sin. štetnost |
škȏla | im. ž. 〈G škȏlē; mn. N škȏle, G škȏlā〉 1. ustanova u kojoj se djeca i mladi ljudi školuju, odgajaju i obrazuju, u kojoj prema nastavnome programu stječu znanja i vještine [osnovna ~; srednja ~; visoka ~] 2. zgrada u kojoj je smještena istoimena ustanova [graditi škole] 3. skup nastavnika i učenika istoimene ustanove 4. poseban smjer u znanosti ili umjetnosti po kojemu se njegovi sljedbenici međusobno razlikuju [književna ~; slikarska ~] 5. sustav odgoja i ponašanja [To je stara ~.] 6. dječja igra, igra se pločicom koja se gura poskakujući na jednoj nozi u nekoliko nacrtanih kvadrata [igrati se škole] ♦ 〈to je〉 dobra ~ komu 〈to je〉 pouka, 〈to je〉 pogreška na kojoj se uči |
školárac | im. m. 〈G školárca, V škȍlārče; mn. N školárci, G škòlārācā〉 dječak koji ide u školu |
školárčev | prid. 〈G školárčeva; ž. školárčeva, s. školárčevo〉 koji pripada školarcu |
školàrina | im. ž. 〈G školàrinē; mn. N školàrine, G školàrīnā〉 novčana naknada koja se plaća za školovanje |
škòlārka | im. ž. 〈G škòlārkē, DL škòlārki; mn. N škòlārke, G škòlārkā/škòlārkī〉 djevojčica koja ide u školu |
škȍlovānje | im. s. 〈G škȍlovānja〉 1. slanje koga u škole 2. pohađanje škole |
škȍlovati | gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. škȍlujēm, 3. l. mn. škȍlujū, imp. škȍlūj, aor. škȍlovah, imperf. škȍlovāh, prid. r. škȍlovao, prid. t. škȍlovān〉 poslati/slati koga u škole i platiti/plaćati mu školovanje [~ djecu] • škȍlovati se 〈povr.〉 pohađati školu [~ se u velikome gradu]; sin. obrazovati se v. pod obrazovati |
škòlskī | prid. 〈G škòlskōg(a); ž. škòlskā, s. škòlskō〉 1. koji se odnosi na školu [školska nastava; ~ predmet; školsko zvono] 2. koji je svojstven školi, koji je po mjerilima škole [~ primjer] |
škòlstvo | im. s. 〈G škòlstva〉 sustav odgoja i obrazovanja koji uključuje sve škole u jednoj državi [državno ~; osnovno ~; izmjene u školstvu] |
škȏljka | im. ž. 〈G škȏljkē, DL škȏljci; mn. N škȏljke, G škȍljākā/škȏljkā/škȏljkī〉 1. zool. a. dvodijelna vapnena ljuštura koja štiti mekano tijelo školjkaša b. v. školjkaš 2. anat. dio organa koji nalikuje na istoimenu ljušturu školjkaša [nosna ~; ušna ~] 3. predmet koji oblikom podsjeća na istoimenu ljušturu školjkaša [~ mobitela; zahodska ~] |
škòljkār | im. m. 〈G školjkára, V škȍljkāru/škȍljkāre; mn. N školjkári, G školjkárā〉 osoba koja se bavi uzgojem i prodajom školjaka |
školjkárev | prid. 〈G školjkáreva; ž. školjkáreva, s. školjkárevo〉 koji pripada školjkaru; sin. školjkarov |
školjkàrica | im. ž. 〈G školjkàricē, DL školjkàrici; mn. N školjkàrice, G školjkàrīcā〉 žena koja se bavi uzgojem i prodajom školjaka |
školjkàričin | prid. 〈G školjkàričina; ž. školjkàričina, s. školjkàričino〉 koji pripada školjkarici |
školjkárov | prid. 〈G školjkárova; ž. školjkárova, s. školjkárovo〉 usp. školjkarev |
školjkárstvo | im. s. 〈G školjkárstva〉 djelatnost uzgoja i prodaje školjaka |
škòljkāš | im. m. 〈G školjkáša; mn. N školjkáši, G školjkášā〉 zool. 1. 〈mn.〉 razred vodenih mekušaca sploštena tijela koji nemaju glavu, a tijelo im štiti vapnena ljuštura 2. pripadnik istoimenoga razreda; sin. (školjka) |
škòpiti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. škòpīm, 3. l. mn. škòpē, imp. škòpi, aor. škòpih, imperf. škòpljāh, prid. r. škòpio, prid. t. škȍpljen〉 odstranjivati testise [~ bika]; sin. kastrirati, štrojiti razg., uškopljavati, uškopljivati, uštrojavati razg., uštrojivati razg. |
škorpìōn | im. m. 〈G škorpióna, V škȍrpiōne; mn. N škorpióni, G škorpiónā〉 1. zool. a. 〈mn.〉 red najvećih i najstarijih kopnenih paučnjaka koji na prednjemu dijelu tijela imaju par kratkih i snažnih kliješta, čeljusne su im noge duže od ostalih udova i na njima su snažne štipaljke, a na stražnjemu izduženom dijelu imaju otrovnu bodljiku; sin. štipavac b. pripadnik istoimenoga reda; sin. štipavac 2. 〈jd.〉 (Škorpìōn) astr. zviježđe zodijaka između Vage i Strijelca 3. a. 〈jd.〉 astrol. horoskopski znak onih koji su rođeni od 23. listopada do 21. studenoga b. pren. osoba rođena u istoimenome znaku |
škȍtskī | prid. 〈G škȍtskōg(a); ž. škȍtskā, s. škȍtskō〉 1. koji se odnosi na Škote i Škotsku 2. 〈u im. funkciji〉 〈jd. m.〉 jez. a. jedan od službenih pofručnih jezika u Škotskoj i narodni jezik Škota koji pripada germanskim jezicima b. v. gaelski |
škrȁbica | im. ž. 〈G škrȁbicē; mn. N škrȁbice, G škrȁbīcā〉 kutija s otvorom kroz koji se ubacuje novac, obično kovanice, u dobrotvorne svrhe ili za štednju [crkvena ~] |
škrȁpa | im. ž. 〈G škrȁpē; mn. N škrȁpe, G škrȃpā〉 zem. nepravilna žljebasta udubina na vapnencu odijeljena od druge takve udubine oštrim bridovima i izdužena u smjeru otjecanja vode |
škȑga | im. ž. 〈G škȑgē, DL škȑgi; mn. N škȑge, G škȓgā〉 anat. dišni organ organizama koji žive u vodi |
škȑgūt | |
škrgùtati | |
škrȉnja | |
škrȉpa | |
škrípānje | im. s. 〈G škrípānja〉 1. stvaranje ili izazivanje škripe 2. stvaranje zvuka pokretanjem čeljusti 3. usp. škripa |
škrípati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. škrȋpām/škrȋpljēm, 3. l. mn. škrípajū/škrȋpljū, imp. škrȋpāj/škríplji, aor. škrípah, imperf. škrȋpāh/škrȋpljāh, prid. r. škrípao〉 1. proizvoditi ili izazivati škripu [prozori škriplju; kotači škripaju] 2. proizvoditi zvuk pokrećući čeljusti [~ zubima od bijesa]; sin. škrgutati; sin. škripiti |
škrȉpav | prid. 〈G škrȉpava; odr. škrȉpavī, G škrȉpavōg(a); ž. škrȉpava, s. škrȉpavo; komp. škripàvijī〉 koji škripa [škripava vrata] |
škrípiti | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. škrípīm, 3. l. mn. škrípē, imp. škrípi, aor. škrípih, imperf. škrípāh, prid. r. škrípao〉 usp. škripati |
škrȍb | im. m. 〈G škròba〉 kem. polisaharid bijele boje bez okusa i mirisa, rezervna hrana u biljkama u obliku mikroskopskih zrnaca, nalazi se u krumpiru, žitaricama i mahunarkama |
škrȍbnī | prid. 〈G škrȍbnōg(a); ž. škrȍbnā, s. škrȍbnō〉 koji se odnosi na škrob |
škropiònica | im. ž. 〈G škropiònicē; mn. N škropiònice, G škropiònīcā〉 posuda u kojoj se drži blagoslovljena voda |
škròpiti | gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. škròpīm, 3. l. mn. škròpē, imp. škròpi, aor. škròpih, imperf. škròpljāh, prid. r. škròpio, prid. t. škrȍpljen〉 1. 〈prijel.〉 polijevati raspršenim sitnim kapljicama [~ zemlju] 2. 〈neprijel.〉 pren. padati u sitnim rijetkim kapljicama (o kiši) |
škr̀pīna | im. ž. 〈G škr̀pīnē; mn. N škr̀pīne, G škr̀pīnā〉 zool. grabežljiva jestiva morska koštunjača veoma velike glave obično crvene boje sa smećkastim točkama i otrovnim bodljikama na škržnim poklopcima i leđnoj peraji; sin. škarpina pokr. |
škȑt | |
škŕtac | |
škrtáriti | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. škr̀tārīm, 3. l. mn. škr̀tārē, imp. škrtári, aor. škrtárih, imperf. škr̀tārāh, prid. r. škrtário〉 pretjerano paziti na novac; ant. rasipati pren. |
škr̀tčev | prid. 〈G škr̀tčeva; ž. škr̀tčeva, s. škr̀tčevo〉 koji pripada škrtcu; sin. (škrtičin); ant. rasipnikov, raspikućin |
škr̀tica | |
škr̀tičin | prid. 〈G škr̀tičina; ž. škr̀tičina, s. škr̀tičino〉 1. v. škrtčev 2. koji pripada ženi koja je škrta; ant. rasipničin |
škȑto | |
škȑtōst | im. ž. 〈G škȑtosti, I škȑtošću/škȑtosti〉 1. osobina onoga koji pretjerano pazi na novac; ant. rasipnost, rastrošnost 2. pren. svojstvo onoga što ne daje plod ili ga daje malo; sin. jalovost, neplodnost; ant. plodnost |