živcírānje | im. s. 〈G živcírānja〉 1. činjenje koga živčanim 2. bivanje, postajanje živčanim; sin. nerviranje razg., uzrujavanje |
živcírati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. žìvcīrām, 3. l. mn. živcírajū, imp. žìvcīrāj, aor. živcírah, imperf. žìvcīrāh, prid. r. živcírao, prid. t. žìvcīrān〉 činiti koga živčanim [~ roditelje] • živcírati se 〈povr.〉 biti, postajati živčanim [Nemoj se ~!]; sin. nervirati razg., uzrujavati |
žìvčan | prid. 〈G žìvčana; odr. žìvčanī, G žìvčanōg(a); ž. žìvčana, s. žìvčano; komp. živčànijī〉 koji se lako i brzo uzruja ili se živcira [živčana žena; živčani starac]; sin. (nervozan, neurotičan) |
žìvčanī | prid. 〈G žìvčanōg(a); ž. žìvčanā, s. žìvčanō〉 koji se odnosi na živce [živčana stanica; živčana vlakna] |
žìvčanōst | im. ž. 〈G žìvčanosti, I žìvčanošću/žìvčanosti〉 osobina onoga koji je živčan |
živìca | im. ž. 〈G živìcē; mn. N živìce, G živícā〉 1. živa ograda od grmlja, šiblja ili zasađena ukrasnoga bilja 2. geol. gornji sloj tla bogat humusom |
žȉvin | prid. 〈G žȉvina; ž. žȉvina, s. žȉvino〉 kem. 1. koji pripada živi [~ atom] 2. koji sadržava živu [~ oksid] |
žívio | usk. izriče želju za dugim životom osobe kojoj se govoritelj obraća pri susretu ili uz piće [Živio, prijatelju!] |
žívjeli | usk. izriče želju za dugim životom osobe kojoj se govoritelj obraća s poštovanjem pri susretu ili uz piće [Živjeli, biskupe!] |
žívjeti | gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. žívīm, 3. l. mn. žívē, imp. žívi, aor. žívjeh, aor. žívjeh, imperf. žívljāh, prid. r. m. žívio, ž. žívjela, s. žívjelo, mn. žívjeli, prid. t. žȋvljen, pril. s. žívēći〉 1. 〈neprijel.〉 a. biti živ [dugo ~] b. imati sredstva za život [~ od rada; ~ od imanja] c. provoditi život na kojemu području [~ u gradu; ~ u Hrvatskoj; ~ u šumi]; sin. nastavati, ( obitavati), prebivati d. provoditi život u određenim okolnostima [~ sam; ~ u braku; ~ u domu; ~ s roditeljima] e. zadržati sjećanje o onome koga ili čega više nema [Još uvijek žive slike iz prošlih vremena.; Živi sjećanje na pokojnika.] 2. 〈prijel.〉 provoditi život na kakav način ili živjeti čiji život [Živjeti život samotnika.] |
žȉvkati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. žȉvkā/žȉvčē, 3. l. mn. žȉvkajū/žȉvčū, aor. 3. l. jd. žȉvkā, imperf. 3. l. jd. žȉvkāše, prid. r. žȉvkao〉 glasati se glasom koji podsjeća na živ-živ [vrabac živče] |
žívljēnje | im. s. 〈G žívljēnja〉 stanje u kojemu se nalazi onaj koji živi ili ono što živi |
žȉvnuti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. žȉvnēm, 3. l. mn. žȉvnū, imp. žȉvni, aor. žȉvnuh, prid. r. žȉvnuo〉 postati življim |
žȋvo | pril. 〈komp. žȉvljē〉 1. s mnogo energije i snage [~ pripovijedati]; sin. živahno 2. s mnogo pojedinosti, kao da se sada zbiva [~ se sjećati] |
živòpisan | prid. 〈G živòpisna; odr. živòpisnī, G živòpisnōg(a); ž. živòpisna, s. živòpisno; komp. živopìsnijī〉 v. slikovit |
žȉvōst | im. ž. 〈G žȉvosti, I žȉvošću/žȉvosti〉 1. pren. osobina onoga koji je pun energije, snage i aktivnosti, koji je stalno u pokretu; sin. živahnost pren. 2. svojstvo onoga što je puno pojedinosti, što izgleda kao da se sada zbiva 3. svojstvo onoga što je izrazito, jako, intenzivno (o bojama) 4. stanje u kojemu je mnogo zanimljivih sadržaja i događaja; ant. mrtvilo 5. gram. gramatička kategorija kojom se izriče da imenice, pridjevi i neke zamjenice koji se odnose na živo imaju akuzativ jednak genitivu, a imenice, pridjevi i neke zamjenice koji se odnose na neživo akuzativ jednak nominativu |
žìvot | im. m. 〈G živòta; mn. N živòti, G živótā〉 1. stanje bića od rođenja do prestanka svih životnih funkcija organizma [~ čovjeka; ~ životinje] 2. životni vijek [dug ~; ~ psa; ~ hrasta] 3. prilike u kojima tko živi [imati težak ~; bogat ~] 4. područje ljudskoga djelovanja [javni ~; ljubavni ~] 5. stvarnost koja nas okružuje i u kojoj živimo, sadržaj življenja [upoznati ~; suočiti se sa životom] 6. pren. živo biće [Izgubili smo tolike živote.] ♦ boriti se na ~ i smrt grčevito se boriti, boriti se do krajnjih granica snage; dati 〈svoj〉 ~ 〈za koga, za što〉 umrijeti 〈za koga, za što〉, žrtvovati se 〈za koga, za što〉, učiniti sve za koga; između života i smrti na umoru, u teškoj bolesti; oduzeti si ~ ubiti se, učiniti samoubojstvo; pasji ~ jadan (težak) život, život u oskudici i poniženjima; platiti životom (glavom) što, usp. glava; staviti ~ (glavu) na kocku, usp. glava; zagorčati komu život upropastiti komu život, učiniti komu život nepodnošljivim |
žȉvotan | prid. 〈G žȉvotna; odr. žȉvotnī, G žȉvotnōg(a); ž. žȉvotna, s. žȉvotno; komp. živòtnijī〉 koji je pun života [~ čovjek]; sin. vitalan |
živòtinja | im. ž. 〈G živòtinjē; mn. N živòtinje, G živòtīnjā〉 1. zool. a. 〈mn.〉 carstvo eukariotskih višestaničnih pokretnih organizama s jezgrom i organelima koji se hrane gotovom organskom tvari, kreću se i žive u staništima koja im osiguravaju potrebne životne uvjete b. pripadnik istoimenoga carstva [pitoma ~] 2. pren. grub, okrutan čovjek [Prava si ~.] ◇ divlje životinje zool. životinje koje žive na svojemu prirodnom staništu; domaće životinje zool. životinje koje čovjek pripitomljava i uzgaja radi koristi i razonode |
živòtīnjskī | prid. 〈G živòtīnjskōg(a); ž. živòtīnjskā, s. živòtīnjskō〉 koji se odnosi na životinje [~ nagon]; sin. (animalan) |
žȉvotnī | prid. 〈G žȉvotnōg(a); ž. žȉvotnā, s. žȉvotnō〉 koji se odnosi na život [~ vijek] |
životòpis | im. m. 〈G životòpisa; mn. N životòpisi, G životòpīsā〉 podatci o životu pojedinca složeni prema vremenskomu slijedu, opis čijega života [~ književnika; ~ svetaca]; sin. (biografija) |
životopísac | im. m. 〈G životopísca, V žȉvotopīšče; mn. N životopísci, G životòpīsācā〉 osoba koja piše životopise; sin. biograf |
životòpisnī | prid. 〈G životòpisnōg(a); ž. životòpisnā, s. životòpisnō〉 koji se odnosi na životopis; sin. (biografski) |
životopíščev | prid. 〈G životopíščeva; ž. životopíščeva, s. životopíščevo〉 koji pripada životopiscu; sin. (biografov) |
žȉvūćī | prid. 〈G žȉvūćēg(a); ž. žȉvūćā, s. žȉvūćē〉 koji je trenutačno živ, koji trenutačno živi [najveća živuća legenda] |
žlȁhtina | im. ž. 〈G žlȁhtinē〉 1. bijelo grožđe koje se uzgaja u okolici Vrbnika na Krku 2. vino od istoimenoga grožđa |
žlȉca | im. ž. 〈G žlȉcē; mn. N žlȉce, G žlȋcā〉 1. dio jedaćega pribora kojim se grabi tekuća hrana iz tanjura ili zdjele i stavlja u usta 2. pren. količina hrane koja stane u istoimeni pribor za jelo [Stavi žlicu soli u juhu.] ♦ utopio bi u žlici (čaši) vode tko koga, usp. čaša |
žlȉčārka | im. ž. 〈G žlȉčārkē, DL žlȉčārki; mn. N žlȉčārke, G žlȉčārkā/žlȉčārkī〉 zool. velika bijela ptica selica, močvarica duga kljuna koji je na svojemu kraju proširen i nalik na žlicu |
žlȉčica | im. ž. 〈G žlȉčicē; mn. N žlȉčice, G žlȉčīcā〉 1. um. mala žlica 2. pren. količina čega koja stane u malu žlicu [Stavi tri žličice šećera u kavu.] |
žlȉčnjāk | im. m. 〈G žlȉčnjāka; mn. N žlȉčnjāci, G žlȉčnjākā〉 okruglica od tijesta koja se žlicom stavlja u vrelu vodu |
žlijȇb | im. m. 〈G žlijȇba, L žlijébu; mn. N žljȅbovi, G žljȅbōvā〉 udubina u tlu ili kojoj konstrukciji koja služi za odvod vode [krovni ~; kameni ~] |
žlijézda | im. ž. 〈G žlijézdē; mn. N žlijézde, G žlijézdā〉 anat. organ koji stvara i izlučuje tvari važne za rad organizma [limfne žlijezde; probavne žlijezde; žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem] |
žljȅbast | prid. 〈G žljȅbasta; odr. žljȅbastī, G žljȅbastōg(a); ž. žljȅbasta, s. žljȅbasto〉 koji je u obliku žlijeba |
žljèzdanī | prid. 〈G žljèzdanōg(a); ž. žljèzdanā, s. žljèzdanō〉 koji se odnosi na žlijezde [žljezdane stanice] |
žmȉgavac | im. m. 〈G žmȉgāvca; mn. N žmȉgāvci, G žmȉgavācā〉 tehn. uređaj na vozilu koji svijetleći s prekidima obavješćuje o smjeru skretanja [lijevi ~; desni ~] |
žmíriti | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. žmírīm, 3. l. mn. žmírē, imp. žmíri, aor. žmírih, imperf. žmírāh, prid. r. žmírio〉 1. imati zatvorene oči 2. imati stisnute ili gotovo zatvorene oči [~ na suncu]; sin. (škiljiti) 3. pren. ne htjeti vidjeti neki prekršaj ili loš postupak [Učitelj je žmirio na moje izostanke.] |
žmȉrkati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. žmȉrkām, 3. l. mn. žmȉrkajū, imp. žmȉrkāj, aor. žmȉrkah, imperf. žmȉrkāh, prid. r. žmȉrkao〉 zatvarati i otvarati oči, obično zbog jakoga svjetla [~ na suncu] |
žȍhār | im. m. 〈G žȍhāra, I žȍhārom/žȍhārem; mn. N žȍhāri, G žȍhārā〉 zool. kukac ravnokrilac plosnata, odozgo ovalna tijela tamnosmeđe do crvenosmeđe boje koji je uglavnom aktivan noću |
žònglēr | im. m. 〈G žongléra, V žȍnglēru; mn. N žongléri, G žonglérā〉 osoba koja žonglira |
žonglèrica | im. ž. 〈G žonglèricē; mn. N žonglèrice, G žonglèrīcā〉 žena koja žonglira |
žonglèričin | prid. 〈G žonglèričina; ž. žonglèričina, s. žonglèričino〉 koji pripada žonglerici |
žònglērskī | prid. 〈G žònglērskōg(a); ž. žònglērskā, s. žònglērskō〉 koji se odnosi na žonglere |
žonglírati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. žònglīrām, 3. l. mn. žonglírajū, imp. žònglīrāj, aor. žonglírah, imperf. žònglīrāh, prid. r. žonglírao〉 1. vješto izvoditi neobične radnje i rukovati predmetima [~ loptom] 2. sp. vješto uzastopno odbijati loptu glavom, prsima ili nogama 3. pren. vješto se snalaziti u svakoj situaciji |
žȑtva | im. ž. 〈G žȑtvē; mn. N žȑtve, G žȑtāvā〉 1. rel. dar božanstvu iz religijskih razloga 2. odricanje od vlastitih pogodnosti u čiju korist ili zbog kakva višeg cilja; sin. žrtvovanje 3. osoba koja je stradala posljedicom kakva ljudskog postupka, bolesti ili kakve nepogode 4. osoba koja podnosi kakvu nesreću ili nepravdu |
žȑtvenī | prid. 〈G žȑtvenōg(a); ž. žȑtvenā, s. žȑtvenō〉 koji se odnosi na žrtvu |
žȑtvenīk | im. m. 〈G žȑtvenīka; mn. N žȑtvenīci, G žȑtvenīkā〉 rel. mjesto na kojemu se prinose žrtve; sin. oltar |
žȑtvovānje | im. s. 〈G žȑtvovānja; mn. N žȑtvovānja, G žȑtvovānjā〉 1. prinošenje žrtve, davanje čega za žrtvu 2. odricanje od vlastitih pogodnosti u čiju korist ili zbog kakva višeg cilja; sin. žrtva |