im. ž. 〈G zvȅčkē; mn. N zvȅčke, G zvȅčākā/zvȇčkā/zvȅčkī〉 igračka koja pri pokretu zvecka

im. m. 〈G zvȅketa〉 zvuk koji nastaje kad što zvekeće

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zvèkećēm, 3. l. mn. zvèkećū, imp. zvekèći, aor. zvekètah, imperf. zvèketāh, prid. r. zvekètao〉 proizvoditi visok i tanak zvuk udarcem u kovinski ili stakleni predmet ili udarcem takva predmeta po čemu [~ čašama; ~ kovanicama; ~ žlicom po tanjuru]; sin. zveckati

im. ž. 〈G zvijȇri, I zvijȇrju/zvijȇri; mn. N zvijȇri, G zvijérī, DLI zvijérima〉 zool. a. 〈mn.〉 skupina kopnenih plodvaša mesoždera s posebno građenim oštrim zubima koji služe za kidanje plijena b. pripadnik istoimene skupine

im. ž. 〈G zvijézdē; mn. N zvijézde, G zvijézdā〉 1. astr. plinovito nebesko tijelo sferna oblika s vlastitim izvorom energije [~ repatica] ◇ ~ stajaćica zvijezda koja se prividno ne kreće 2. svako nebesko tijelo koje se na nebu vidi kao svijetla točka 3. simbol ili ukras, obično s pet, šest ili više krakova 4. pren. slavna osoba [filmska ~] ◇ morska ~ razg. v. zvjezdača ♦ kovati u zvijezde koga, što pretjerano (neumjereno) hvaliti koga, što; roditi se pod sretnom zvijezdom biti sretan u životu, uspijevati u svemu, imati sreće (uspjeha) u svemu; skidati 〈sve〉 zvijezde s neba 〈komu〉 jako psovati u ljutnji; skidati zvijezde s neba komu biti spreman činiti i nemoguće za čiju ljubav; vidjeti sve zvijezde osjetiti jaku bol; ~ vodilja ideja (misao) koja daje smjer u životu

zb. im. s. 〈G zvijȇžđa; mn. N zvijȇžđa, G zvijȇžđā〉 astr. skupina zvijezda

im. ž. 〈G zvìždāljkē, DL zvìždāljci; mn. N zvìždāljke, G zvìždāljkā/zvìždāljkī〉 1. sprava kojom se zviždi ili proizvodi zvižduk [~ nogometnoga sudca] 2. naprava na nekim vozilima za davanje zvučnih signala [~ lokomotive]

im. s. 〈G zvíždānja〉 1. oglašavanje zviždukom, proizvođenje zvuka trenjem zraka kroz usne ili kakav uzak duguljast prostor 2. proizvođenje zvukova istiskivanjem zraka kroz zaobljene usne; sin. fućkanje razg.

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zvíždīm, 3. l. mn. zvíždē, imp. zvíždi, aor. zvíždah, imperf. zvíždāh, prid. r. zvíždao〉 1. 〈neprijel.〉 a. oglašavati se zviždukom [Dječak zviždi.]; sin. fućkati razg. b. ispuštati zvižduk [Lokomotiva zviždi.]; 2. 〈prijel.〉 proizvoditi zvukove istiskujući zrak kroz zaobljene usne [~ poznatu melodiju]; sin. fućkati razg.

im. m. 〈G zvȉždūka; mn. N zvȉždūci, G zvȉždūkā〉 prodoran zvuk koji nastaje trenjem zraka koji prolazi kroz stisnute zaokružene usne ili zviždaljku ili s pomoću kakva uređaja

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zvìždučēm, 3. l. mn. zvìždučū, imp. zviždùči, aor. zviždùkah, imperf. zvìždukāh, prid. r. zviždùkao, prid. t. zvȉždukān〉 pomalo i tiho zviždati; sin. fićukati razg.

zb. im. ž. 〈G zvjȅrādi〉 skup divljih, grabežljivih životinja

im. m. 〈G zvjȅrogmaza; mn. N zvjȅrogmazovi, G zvjȅrogmazōvā〉 zool. pripadnik izumrlih gmazova iz kojih su se razvili prvi sisavci

im. m. ž. 〈G zvjerokràdicē, V zvjerokràdice/zvjerokràdico; mn. N zvjerokràdice, G zvjerokràdīcā〉 lovac koji lovi u zabranjeno vrijeme, na zabranjenome području ili bez dozvole [taj ~; ta ~; ti zvjerokradice; te zvjerokradice]; sin. krivolovac, lovokradica

prid. 〈G zvjerokràdičina; ž. zvjerokràdičina, s. zvjerokràdičino〉 koji pripada zvjerokradici; sin. krivolovčev, lovokradičin

prid. 〈G zvjèrskōg(a); ž. zvjèrskā, s. zvjèrskō〉 1. koji se odnosi na zvijeri [~ brlog] 2. pren. koji je iznimno okrutan [~ postupak]

im. ž. 〈G zvjèzdačē; mn. N zvjèzdače, G zvjȅzdāčā〉 zool. 1. 〈mn.〉 razred morskih beskralježnjaka bodljikaša okrugla tijela koje se najčešće dijeli na pet krakova 2. pripadnik istoimenoga razreda [crvena ~; kvrgava ~]; sin. morska zvijezda razg. v. pod zvijezda

prid. 〈G zvjèzdanōg(a); ž. zvjèzdanā, s. zvjèzdanō〉 1. koji je pun zvijezda [zvjezdano nebo] 2. pren. koji je sjajan, divan poput zvijezde [~ trenutak]

im. ž. 〈G zvjèzdārnicē; mn. N zvjèzdārnice, G zvjèzdārnīcā〉 ustanova uređena za promatranje nebeskih tijela i promjena u svemiru

prid. 〈G zvjȅzdasta; odr. zvjȅzdastī, G zvjȅzdastōg(a); ž. zvjȅzdasta, s. zvjȅzdasto〉 koji ima oblik zvijezde

im. ž. 〈G zvjèzdicē; mn. N zvjèzdice, G zvjȅzdīcā〉 1. um. mala zvijezda 2. pravop. pravopisni znak (*) koji se stavlja ispred riječi koja je uspostavljena rekonstrukcijom ili ispred nepravilnih riječi ili rečenica 3. razg. obilježje čina [general s trima zvjezdicama] 4. oznaka kakvoće [hotel s pet zvjezdica]

prid. 〈G zvjezdòlika; odr. zvjezdòlikī, G zvjezdòlikōg(a); ž. zvjezdòlika, s. zvjezdòliko〉 koji je nalik zvijezdi

im. m. 〈G zvjezdoznánca, V zvjȅzdoznānče; mn. N zvjezdoznánci, G zvjezdòznānācā〉 zast. v. astronom

im. ž. 〈G zvjezdòznānkē, DL zvjezdòznānki; mn. N zvjezdòznānke, G zvjezdòznānkā/zvjezdòznānkī〉 zast. v. astronomkinja

prid. 〈G zvjezdòznānskōg(a); ž. zvjezdòznānskā, s. zvjezdòznānskō〉 zast. v. astronomski

im. s. 〈G zvjezdoznànstva〉 zast. v. astronomija

im. m. 〈G zvȍna, L zvònu; mn. N zvȍnovi, G zvȍnōvā〉 poet. zvuk zvona; sin. zvonjava

prid. 〈G zvònačnōg(a); ž. zvònačnā, s. zvònačnō〉 1. koji je visok i jasan [~ glas]; ant. mukao 2. gram. pri čijemu izgovoru glasnice titraju [~ suglasnik]; sin. zvučan; ant. bezvučan; sin. zvonak

im. m. 〈G zvònačnīka; mn. N zvònačnīci, G zvònačnīkā〉 gram. suglasnik pri čijemu izgovoru nije potpuno zatvoren prolaz zračnoj struji; sin. (sonant)

prid. 〈G zvònka; odr. zvònkī, G zvònkōg(a); ž. zvònka, s. zvȍnko; komp. zvònkijī〉 1. koji je visok i jasan [~ glas]; sin. zvonačni; ant. mukao 2. gram. pri čijemu izgovoru glasnice titraju [zvonki suglasnik]; sin. zvonačni, zvučan; ant. bezvučan

im. m. 〈G zvonára, V zvȍnāru/zvȍnāre; mn. N zvonári, G zvonárā〉 crkveni službenik koji zvoni u crkvena zvona

prid. 〈G zvonáreva; ž. zvonáreva, s. zvonárevo〉 koji pripada zvonaru; sin. zvonarov

prid. 〈G zvonárova; ž. zvonárova, s. zvonárovo〉 usp. zvonarev

im. s. 〈G zvónca/zvónceta; mn. N zvónca, G zvȏnācā/zvóncā〉 1. um. malo zvono; sin. zvončić 2. tehn. naprava ili uređaj za davanje zvučnih signala [telefonsko ~; ~ na biciklu]

im. m. 〈G zvònčića; mn. N zvònčići, G zvȍnčīćā〉 1. um. malo zvono; sin. zvonce 2. bot. zeljasta proljetnica s plavim, ljubičastim ili bijelim cvjetovima u obliku zvona; sin. drijemovac

im. m. 〈G zvoníka; mn. N zvoníci, G zvoníkā〉 grad. toranj u kojemu su smještena crkvena zvona

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zvònīm, 3. l. mn. zvònē, imp. zvòni, aor. zvònih, imperf. zvònjāh, prid. r. zvònio〉 1. oglašavati se zvonjavom [Telefon zvoni] 2. pokrenuti zvono [~ na vratima] 3. razg. odjekivati poput zvona [Zvoni mi u ušima.] 4. slati kakvu poruku zvonjavom [~ na uzbunu]

im. s. 〈G zvȍna; mn. N zvȍna, G zvȏnā〉 1. šuplje kovinsko tijelo u obliku izvrnutoga stošca koje proizvodi zvuk udarcem bata iznutra ili čekića izvana [crkveno ~; brodsko ~] 2. tehn. naprava ili uređaj za odašiljanje signala zvonjavom [telefonsko ~; električno ~] 3. znak koji se daje zvonjenjem [čekati ~] 4. ono što je nalik istoimenomu kovinskom tijelu [pokriti hranu staklenim zvonom] ♦ udariti (objesiti i sl.) na sva (velika) zvona što široko razglasiti, obznaniti što u javnosti

prid. 〈G zvonòlika; odr. zvonòlikī, G zvonòlikōg(a); ž. zvonòlika, s. zvonòliko〉 koji je nalik zvonu [zvonoliki žarnjak]

im. ž. 〈G zvònjavē; mn. N zvònjave, G zvȍnjāvā〉 zvuk zvona [~ crkvenih zvona]; sin. zvon zast.

im. m. 〈G zvȓka; mn. N zvȑci/zvȑkovi, G zvȓkā/zvȑkōvā〉 dječja igračka, vretenasti komad drva koji se zavrti vještim pokretom ruke ili udarcem biča; sin. (čigra)

prid. 〈G zvúčna; odr. zvȗčnī, G zvȗčnōg(a); ž. zvúčna, s. zvȗčno; komp. zvùčnijī〉 1. koji se dobro čuje 2. koji sadržava kakav zvuk; ant. bezvučan 3. gram. pri čijemu izgovoru glasnice titraju [zvučni suglasnik]; sin. zvonačni, zvonak; ant. bezvučan 4. pren. koji je mnogima poznat [zvučno ime]

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zvúčīm, 3. l. mn. zvúčē, imp. zvúči, aor. zvúčih, imperf. zvúčāh, prid. r. zvúčao〉 1. proizvoditi kakav zvuk [Glasovir dobro zvuči.; Razglas je loše zvučao.] 2. pren. ostavljati kakav dojam [Prijedlog dobro zvuči.]

prid. 〈G zvȗčnōg(a); ž. zvȗčnā, s. zvȗčnō〉 koji se odnosi na zvuk [~ film]; sin. tonski

im. ž. 〈G zvȗčnosti, I zvȗčnošću/zvȗčnosti〉 1. svojstvo onoga što se dobro čuje 2. svojstvo onoga što sadržava kakav zvuk; ant. bezvučnost 3. gram. svojstvo glasa pri čijemu izgovoru glasnice titraju; sin. zvonkost; ant. bezvučnost 4. pren. svojstvo onoga što je mnogima poznato

im. m. 〈G zvȗka, L zvúku; mn. N zvȕkovi/zvȗci, G zvȕkōvā/zvúkā〉 fiz. valovito kretanje, mehaničko titranje koje se prima osjetilom sluha [brzina zvuka; širenje zvuka; visina zvuka]

prid. 〈G zvùkōvnōg(a); ž. zvùkōvnā, s. zvùkōvnō〉 koji se odnosi na zvukove; sin. akustički

im. m. 〈G zvȕkovōda; mn. N zvȕkovōdi, G zvȕkovōdā〉 anat. kanal koji se proteže od uške do srednjega uha