| aromàtičan | prid. 〈G aromàtična; odr. aromàtičnī, G aromàtičnōg(a); ž. aromàtična, s. aromàtično; komp. aromatìčnijī〉 koji ima određenu aromu, prepoznatljiv okus i miris  | 
	                       	
| àrsēn | im. m. 〈G arséna〉 kem. kemijski element (As), element kovinskih i nekovinskih osobina, u spojevima je veoma otrovan, pri izgaranju miriše poput češnjaka  | 
	                       	
| arsènāl | im. m. 〈G arsenála; mn. N arsenáli, G arsenálā〉 1. radionica za izradbu, popravak i opremanje brodova, oružja i municije 2. skladište oružja 3. pren. 〈jd.〉 velika količina čega [~ sportskih rekvizita]  | 
	                       	
| arsénov | prid. 〈G arsénova; ž. arsénova, s. arsénovo〉 kem. 1. koji pripada arsenu [~ atom] 2. koji sadržava arsen [~ oksid]  | 
	                       	
| àrtērija | |
| àrtērījskī | prid. 〈G àrtērījskōg(a); ž. àrtērījskā, s. àrtērījskō〉 koji se odnosi na arterije, krvne žile koje odvode krv iz srca prema ostalim dijelovima tijela [arterijska krv]; ant. venski  | 
	                       	
| artìkl | im. m. 〈G artìkla; mn. N artìkli, G artìkālā/artíklā〉 prodajni predmet  | 
	                       	
| artikulácija | im. ž. 〈G artikulácijē〉 1. v. izgovor 2. glazb. način izvođenja tonova, njihovo međusobno povezivanje ili odjeljivanje  | 
	                       	
| artikulírati | gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. artikùlīrām, 3. l. mn. artikulírajū, imp. artikùlīrāj, aor. artikulírah, imperf. artikùlīrāh, prid. r. artikulírao, prid. t. artikùlīrān〉 1. v. izgovarati 2. v. izgovoriti  | 
	                       	
| artìzam | im. m. 〈G artìzma〉 1. tehničko umijeće ili majstorstvo umjetničkoga izraza 2. prenaglašena formalna strana kojega umjetničkog djela ili izvedbe  | 
	                       	
| ȁs | im. m. 〈G àsa, V ȁsu; mn. N àsovi, G ȁsōvā〉 1. najjača karta među igraćim kartama 2. pren. osoba koja je među najboljima u čemu [automobilski ~] 3. sp. bod dobiven prvim neobranjivim udarcem u tenisu i golfu  | 
	                       	
| àsfalt | im. m. 〈G àsfalta〉 grad. tamna prirodna ili umjetna smjesa bitumena i mineralnih tvari koja služi u gradnji cesta  | 
	                       	
| asfaltírati | gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. asfàltīrām, 3. l. mn. asfaltírajū, imp. asfàltīrāj, aor. asfaltírah, imperf. asfàltīrāh, prid. r. asfaltírao, prid. t. asfàltīrān〉 postaviti/postavljati asfalt, prevući/prevlačiti asfaltom [~ cestu]  | 
	                       	
| àsfaltnī | prid. 〈G àsfaltnōg(a); ž. àsfaltnā, s. àsfaltnō〉 koji se odnosi na asfalt [asfaltna baza; ~ sloj]  | 
	                       	
| asimètričan | prid. 〈G asimètrična; odr. asimètričnī, G asimètričnōg(a); ž. asimètrična, s. asimètrično〉 koji ne pokazuje simetriju, čiji se dijelovi međusobno ne podudaraju ili nisu razmjerni; ant. simetričan  | 
	                       	
| asimètričnōst | im. ž. 〈G asimètričnosti, I asimètričnošću/asimètričnosti〉 svojstvo onoga što je asimetrično; ant. simetričnost  | 
	                       	
| asimètrija | im. ž. 〈G asimètrijē〉 međusobna nepodudarnost ili nerazmjernost dijelova cjeline; ant. simetrija  | 
	                       	
| asimilácija | im. ž. 〈G asimilácijē〉 stapanje čega novoga sa starim, stapanje različitoga [~ useljenika]  | 
	                       	
| asìstent | |
| asìstentica | im. ž. 〈G asìstenticē; mn. N asìstentice, G asìstentīcā〉 1. v. pomagačica, pomoćnica 2. žena koja ima znanstveno-nastavno zvanje asistenta  | 
	                       	
| asìstentičin | prid. 〈G asìstentičina; ž. asìstentičina, s. asìstentičino〉 1. v. pomagačičin, pomoćničin 2. koji pripada asistentici, ženi koja ima znanstveno-nastavno zvanje asistenta  | 
	                       	
| asìstentskī | prid. 〈G asìstentskōg(a); ž. asìstentskā, s. asìstentskō〉 1. koji se odnosi na asistenta, niže znanstveno-nastavno zvanje na visokoškolskim ustanovama i fakultetima 2. koji se odnosi na asistente, osobe koje imaju znanstveno-nastavno zvanje asistenta  | 
	                       	
| àskēt | im. m. 〈G askéta, V ȁskētu; mn. N askéti, G askétā〉 1. sljedbenik askeze 2. pren. v. isposnik  | 
	                       	
| asketìzam | im. m. 〈G asketìzma〉 1. ukupnost sredstava i postupaka kojima se služi asket u askezi 2. pren. odricanje od nekih vidova suvremenoga života  | 
	                       	
| àsketkinja | im. ž. 〈G àsketkinjē; mn. N àsketkinje, G àsketkīnjā〉 1. sljedbenica askeze 2. pren. v. isposnica  | 
	                       	
| àsketkinjin | prid. 〈G àsketkinjin; ž. àsketkinjina, s. àsketkinjino〉 1. koji pripada asketkinji 2. v. isposničin pren.  | 
	                       	
| àskētskī | prid. 〈G àskētskōg(a); ž. àskētskā, s. àskētskō〉 koji se odnosi na askete, asketizam i askezu [~ život]  | 
	                       	
| askéza | im. ž. 〈G askézē〉 rel. skup tjelesnih i duhovnih postupaka koji se poduzimaju kako bi se prijezirom prema tjelesnomu oslobodio duh i postiglo moralno savršenstvo  | 
	                       	
| asocijácija | |
| ȁsocijālan | prid. 〈G ȁsocijālna; odr. ȁsocijālnī, G ȁsocijālnōg(a); ž. ȁsocijālna, s. ȁsocijālno; komp. asocijàlnijī〉 koji se nije prilagodio društvenomu životu ili mu se protivi; sin. nedruštven, nedruželjubiv; ant. društven, druželjubiv  | 
	                       	
| asocijatívnōst | im. ž. 〈G asocijatívnosti, I asocijatívnošću/asocijatívnosti〉 mat. svojstvo računske operacije da rezultat ne ovisi o načinu združivanja veličina  | 
	                       	
| asonànca | im. ž. 〈G asonàncē; mn. N asonànce, G asonáncā〉 v. asonancija  | 
	                       	
| asonàncija | im. ž. 〈G asonàncijē; mn. N asonàncije, G asonàncījā〉 knjiž. glasovna figura u kojoj se ponavljaju isti samoglasnici u stihu ili prozi; sin. (asonanca)  | 
	                       	
| asortìmān | im. m. 〈G asortimána; mn. N asortimáni, G asortimánā〉 izbor određene robe u prodaji, ukupnost određene robe iste vrste  | 
	                       	
| aspìrīn | im. m. 〈G aspirína; mn. N aspiríni, G aspirínā〉 farm. lijek protiv lakših bolova i povišene tjelesne temperature  | 
	                       	
| àstāt | im. m. 〈G astáta〉 kem. kemijski element (At), umjetni radioaktivni halogeni element  | 
	                       	
| asteròīd | im. m. 〈G asteroída; mn. N asteroídi, G asteroídā〉 v. planetoid  | 
	                       	
| astigmatìzam | im. m. 〈G astigmatìzma〉 med. očna nepravilnost, nesposobnost da se točno, oštro vidi zbog nepravilnosti površina koje lome svjetlost  | 
	                       	
| àstma | im. ž. 〈G àstmē〉 med. bolest otežanoga disanja s gušenjem zbog alergije ili nakupljanja krvi u plućima [bronhijalna ~; srčana ~]  | 
	                       	
| astròlog | im. m. 〈G astròloga, V astròlože; mn. N astròlozi, G astròlōgā〉 osoba koja se bavi astrologijom  | 
	                       	
| astrològija | im. ž. 〈G astrològijē〉 određivanje sudbine prema položaju zvijezda  | 
	                       	
| astròloginja | im. ž. 〈G astròloginjē; mn. N astròloginje, G astròlogīnjā〉 žena koja se bavi astrologijom  | 
	                       	
| astròloškī | prid. 〈G astròloškōg(a); ž. astròloškā, s. astròloškō〉 koji se odnosi na astrologe i astrologiju [~ kalendar]  | 
	                       	
| astronàut | im. m. 〈G astronàuta; mn. N astronàuti, G astronàūtā〉 osoba koja je član posade svemirske letjelice  | 
	                       	
| astronàutkinja | im. ž. 〈G astronàutkinjē; mn. N astronàutkinje, G astronàutkīnjā〉 žena koja je članica posade svemirske letjelice  | 
	                       	
| astronàutskī | prid. 〈G astronàutskōg(a); ž. astronàutskā, s. astronàutskō〉 koji se odnosi na astronaute [astronautsko odijelo]  | 
	                       	
| astrònom | im. m. 〈G astrònoma, V ȁstronome; mn. N astrònomi, G astrònōmā〉 stručnjak koji se bavi astronomijom; sin. zvjezdoznanac zast.  | 
	                       	
| astronòmija | im. ž. 〈G astronòmijē〉 znanost koja proučava svemir i promjene u njemu; sin. zvjezdoznanstvo zast.  |