elektròničārka

im. ž. G elektròničārkē, DL elektròničārki; mn. N elektròničārke, G elektròničārkā/elektròničārkī razg. stručnjakinja koja se bavi elektronikom

elektròničārov

prid. G elektròničārova; ž. elektròničārova, s. elektroničārovo usp. elektroničarev

elektròničkī

prid. G elektròničkōg(a); ž. elektròničkā, s. elektròničkō 1. koji se odnosi na elektroniku [~ priručnik] 2. koji radi na načelu elektronike [~ uređaj; elektronička pošta]

elektrònika

im. ž. G elektrònikē, DL elektrònici 1. znanost koja se bavi strujenjem elektrona kroz prazan prostor 2. područje koje se bavi prijenosom, pohranjivanjem i obradbom podataka s pomoću elektroničkih uređaja

elèktrōnskī

prid. G elèktrōnskōg(a); ž. elèktrōnskā, s. elèktrōnskō 1. koji se odnosi na elektrone [~ par] 2.  elektronički

elèktronvolt

im. m. G elèktronvolta; mn. N elèktronvolti, G elèktronvōltā fiz. mjerna jedinica za energiju (eV)

elektròskop

im. m. G elektròskopa; mn. N elektròskopi, G elektròskōpā tehn. uređaj kojim se mjeri električni naboj kojega tijela

elektrostàtičkī

prid. G elektrostàtičkōg(a); ž. elektrostàtičkā, s. elektrostàtičkō koji se odnosi na elektrostatiku [elektrostatička svojstva]; ant. elektrodinamički

elektrostàtika

im. ž. G elektrostàtikē, DL elektrostàtici fiz. grana koja proučava svojstva i pojave povezane s električnim nabojima u mirovanju; ant. elektrodinamika

elektrotèhničār

im. m. G elektrotèhničāra, V ȅlektrotehničāru/ȅlektrotehničāre; mn. N elektrotèhničāri, G elektrotèhničārā razg. stručnjak koji se bavi elektrotehnikom

elektrotèhničārev

prid. G elektrotèhničāreva; ž. elektrotèhničāreva, s. elektrotèhničārevo razg. koji pripada elektrotehničaru; sin. elektrotehničarov razg.

elektrotèhničārka

im. ž. G elektrotèhničārkē, DL elektrotèhničārki; mn. N elektrotèhničārke, G elektrotèhničārkā/elektrotèhničārkī razg. stručnjakinja koja se bavi elektrotehnikom

elektrotèhničārov

prid. G elektrotèhničārova; ž. elektrotèhničārova, s. elektrotèhničārovo usp. elektrotehničarev

elektrotèhničkī

prid. G elektrotèhničkōg(a); ž. elektrotèhničkā, s. elektrotèhničkō koji se odnosi na elektrotehniku [~ fakultet]

elektrotèhnika

im. ž. G elektrotèhnikē, DL elektrotèhnici široko tehničko područje koje se bavi primjenama znanstvenih spoznaja o elektricitetu i djelatnost povezana s proizvodnjom i potrošnjom električne energije te proizvodnjom električnih strojeva

elèment

im. m. G elèmenta; mn. N elèmenti, G elèmenātā 1. jedan od sastavnih dijelova složene cjeline [kuhinjski ~; ~ stroja] 2. sastavnica ili obilježje kakva apstraktnog ili umjetničkog pojma ili društvene strukture [realistički ~ pripovijedanja; neprijateljski elementi u državi] 3. kem. skup svih atoma s istim nabojem jezgre [kemijski ~]; sin. počelo zast. 4. fil. temeljna tvar od koje je sve načinjeno; sin. počelo zast. 5. prirodna sila  halogeni ~ kem. element 17. skupine periodnoga sustava elemenata kojoj pripadaju fluor, klor, brom, jod i astat ♦ biti u svome elementu biti odlično raspoložen, dobro se osjećati

ȅlementārnī

prid. G ȅlementārnōg(a); ž. ȅlementārnā, s. ȅlementārnō 1. v. osnovni, temeljni 2. koji se odnosi na element, prirodnu silu [elementarna nepogoda]

elìksīr

im. m. G eliksíra, I eliksírom; mn. N eliksíri, G eliksírā 1. ljekovito i okrepljujuće piće 2. čudotvorni napitak [~ mladosti]

eliminácija

im. ž. G eliminácijē v. isključivanje

eliminírati

gl. dvov. prijel. prez. 1. l. jd. elimìnīrām, 3. l. mn. eliminírajū, imp. elimìnīrāj, aor. eliminírah, imperf. elimìnīrāh, prid. r. eliminírao, prid. t. elimìnīrān 1. v. isključiti 2. v. isključivati

elìpsa

im. ž. G elìpsē; mn. N elìpse, G elípsā/elìpsī 1. mat. krivulja u ravnini koja sa sastoji od točaka sa svojstvom da im je zbroj udaljenosti od dviju čvrstih točaka (fokusa) stalan 2. gram. izostavljanje riječi u rečenici koje se mogu razumjeti iz konteksta

elìptičan

prid. G elìptična; odr. elìptičnī, G elìptičnōg(a); ž. elìptična, s. elìptično; komp. eliptìčnijī 1. koji ima oblik elipse 2. kojemu nedostaje koji dio

elìsa

im. ž. propeler

elìta

im. ž. G elìtē odabrani pripadnici kojega društva ili zajednice [politička ~]

èlitnī

prid. G èlitnōg(a); ž. èlitnā, s. èlitnō koji se odnosi na elitu [~ turizam]

èmajl

im. m. G èmajla; mn. N èmajli, G èmājlā neprozirna obojena staklasta masa kojom se prekrivaju keramički, kovinski i stakleni proizvodi radi ukrašavanja

emajlírānje

im. s. G emajlírānja; mn. N emajlírānja, G emajlírānjā prevlačenje čega emajlom

emajlírati

gl. dvov. prijel. prez. 1. l. jd. emàjlīrām, 3. l. mn. emajlírajū, imp. emàjlīrāj, aor. emajlírah, imperf. emàjlīrāh, prid. r. emajlírao, prid. t. emàjlīrān prevući/prevlačiti što emajlom

emancipácija

im. ž. G emancipácijē oslobođenje od zavisnosti ili podčinjenosti

emancipírati (se)

gl. dvov. prijel. prez. 1. l. jd. emancìpīrām, 3. l. mn. emancipírajū, imp. emancìpīrāj, aor. emancipírah, imperf. emancìpīrāh, prid. r. emancipírao, prid. t. emancìpīrān osloboditi/oslobađati koga od zavisnosti ili podčinjenosti

embàrgo

im. m. G embàrga; m. s. N embàrzi/embàrga, G embárgā gosp., pol. međunarodna zabrana slobodnoga prometa i trgovine zbog kršenja međunarodnih ugovora

ȅmbrij

im. m. G ȅmbrija, I ȅmbrijem; mn. N ȅmbriji, G ȅmbrījā v. zametak

ȅmbrījskī

prid. G ȅmbrījskōg(a); ž. ȅmbrījskā, s. ȅmbrījskō koji se odnosi na embrij [~ mjehur; ~ razvoj]

ȅmbrio

im. m. embrij

emigrácija

im. ž. G emigrácijē 1. v. iseljeništvo 2. v. iseljavanje 3. v. iseljenje

emìgrant

im. m. G emìgranta; mn. N emìgranti, G emìgranātā v. iseljenik

emìgrantica

im. ž. G emìgranticē; mn. N emìgrantice, G emìgrantīcā v. iseljenica

emìgrantičin

prid. G emìgrantičina; ž. emìgrantičina, s. emìgrantičino v. iseljeničin

emìgrantskī

prid. G emìgrantskōg(a); ž. emìgrantskā, s. emìgrantskō v. iseljenički

emigrírati

gl. dvov. neprijel. prez. 1. l. jd. emìgrīrām, 3. l. mn. emigrírajū, imp. emìgrīrāj, aor. emigrírah, imperf. emìgrīrāh, prid. r. emigrírao v. iseliti se v. pod iseliti, iseljavati se v. pod iseljavati

emìsija

im. ž. G emìsijē; mn. N emìsije, G emìsījā 1. odašiljanje signala, izdavanje ili ispuštanje čega [~ štetnih plinova; ~ svjetlosnih zraka] 2. program na televiziji ili radiju koji ima određen sadržaj i trajanje [školska ~; dječja ~; dokumentarna ~];  radijska ~ emisija namijenjena radijskomu izvođenju; sin. (radioemisija)

emitírānje

im. s. G emitírānja; mn. N emitírānja, G emitírānjā 1. odašiljanje radijskih ili televizijskih programa [~ vijesti] 2. zračenje kakve energije [~ svjetlosnih zraka]

emitírati

gl. dvov. prijel. prez. 1. l. jd. emìtīrām, 3. l. mn. emitírajū, imp. emìtīrāj, aor. emitírah, imperf. emìtīrāh, prid. r. emitírao, prid. t. emìtīrān 1. odaslati/odašiljati radijski ili televizijski program [~ vijesti] 2. poslati/slati svjetlosnu, zvučnu ili električnu energiju [~ svjetlost]

emócija

im. ž. G emócijē; mn. N emócije, G emócījā v. osjećaj

ȅmocionālnī

prid. G ȅmocionālnōg(a); ž. ȅmocionālnā, s. ȅmocionālnō; komp. emocionàlnijī v. osjećajni

emocionálnōst

im. ž. G emocionálnosti, I emocionálnošću/emocionálnosti v. osjećajnost

emotìkōn

im. m. G emotikóna; mn. N emotikóni, G emotikónā v. emotiv

emòtīv

im. m. G emotíva; mn. N emotívi, G emotívā inform. sličica sastavljena od razgodaka i slova oblikovana tako da predočuje ljudsko lice i izražava koji osjećaj; sin. (emotikon), smješkić žarg.

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga