im. m. 〈G hr̀ta; mn. N hr̀tovi, G hȑtōvā〉 zool. veoma brz lovački pas vitka tijela i dugih nogu

im. m. 〈G hrúšta, I hrúštem; mn. N hrúštevi, G hrúštēvā〉 zool. kornjaš duga i šiljasta zatka sa smeđim ili sivim pokriljem

im. m. 〈G hrváča, V hȑvāču; mn. N hrváči, G hrváčā〉 čovjek koji se bavi hrvanjem

im. ž. 〈G hrvàčicē; mn. N hrvàčice, G hrvàčīcā〉 žena koja se bavi hrvanjem

prid. 〈G hrvàčičina; ž. hrvàčičina, s. hrvàčičino〉 koji pripada hrvačici

prid. 〈G hr̀vāčkōg(a); ž. hr̀vāčkā, s. hr̀vāčkō〉 koji se odnosi na hrvače i hrvanje [~ zahvat]

im. s. 〈G hr̀vānja〉 1. sp. borilački sport u kojemu dva natjecatelja nastoje bez udaranja oboriti suparnika na tlo [~ slobodnim stilom; ~ grčko-rimskim stilom] 2. pren. borba s poteškoćama

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. hr̀vem se, 3. l. mn. hr̀vū se, imp. hr̀vi se, aor. hr̀vah se, imperf. hr̀vāh se, prid. r. hr̀vao se〉 1. natjecati se u hrvanju [~ slobodnim stilom] 2. pren. boriti se s poteškoćama [~ s neprilikama u životu]

im. ž. 〈G hrvàticē〉 jez. oblik arapskoga pisma koji su upotrebljavali muslimani u Bosni i Hercegovini; sin. arebica

prid. 〈G hr̀vātskōg(a); ž. hr̀vātskā, s. hr̀vātskō〉 1. koji se odnosi na Hrvate i Hrvatsku 2. 〈u im. funkciji〉 〈jd. m.〉 jez. službeni jezik u Hrvatskoj i u dijelu Bosne i Hercegovine te narodni jezik Hrvata

im. s. 〈G hrvátstva〉 1. osjećaj pripadnosti hrvatskomu narodu 2. svojstvo onoga što je hrvatsko

im. s. 〈G hȑzānja〉 glasanje glasom koji podsjeća na hrr-hrr

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. hȑžē, 3. l. mn. hȑžū, aor. 3. l. jd. hȑza, imperf. 3. l. jd. hȑzāše, prid. r. hȑzao〉 glasati se glasom koji podsjeća na hrr-hrr [Konj hrže.]

im. s. 〈G htijénja; mn. N htijénja, G htijénjā〉 nastojanje onoga koji što hoće

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. hòću/ću/htjȅdnēm, 2. l. jd. hȍćeš/ćeš/htjȅdnēš, 3. l. jd. hȍće/će/htjȅdnē, 3. l. mn. hòćē/će/htjȅdnū, imp. htȋj/htjȅdni, aor. htjȅh/htjȅdoh/hòtjeh, imperf. htȉjāh/hòćāh/hòtijāh, prid. r. m. htȉo, ž. htjȅla, s. htjȅlo, mn. htjȅli, pril. s. htȉjūći/hòtēći, pril. p. htjȇvši/hòtjēvši〉 1. a. 〈nesvrš. neprijel.〉 pomoćni glagol koji u nenaglašenome obliku sudjeluje u tvorbi futura I. [pjevat ću; ići ću] b. 〈neprijel.〉 pomoćni glagol koji u naglašenome obliku sudjeluje u tvorbi futura I. u upitnim rečenicama [Hoćeš li doći?] c. 〈samo naglašeni oblici〉 imati želju, težiti da se što ostvari, postigne ili dobije [~ dijete; ~ novi stan]; sin. željeti d. 〈samo naglašeni oblici〉 postavljati kakav zahtjev [~ nemoguće]; sin. tražiti, zahtijevati 2. 〈svrš.〉 〈prez. 1. l. jd. htjednem, 2. l. jd. htjedneš, 3. l. jd. htjedne, 3. l. mn. htjednu〉 a. izriče predbuduće vrijeme [Kad htjedneš, dođi.; Htjedne li štogod, daj mu.; Učinit ćemo što htjednete.] b. izriče prošlo vrijeme [Ona se ne htjedne više suzdržati.] ♦ htio ne htio bez obzira na sve, na ovaj ili onaj način

im. s. 〈G húčānja〉 snažan šum [~ vode]; sin. huka

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. hȗkā, 3. l. mn. húkajū, aor. 3. l. jd. hȗkā, imperf. 3. l. jd. hȗkāše, prid. r. húkao〉 v. hučiti

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. húčī, 3. l. mn. hȗčū, aor. 3. l. jd. hȗčī, imperf. 3. l. jd. húčāše, prid. r. húčao〉 snažno šumjeti; sin. (hučati)

im. s. 〈G hújānja〉 jak šum koji nastaje pri brzome gibanju zraka

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. hújī, 3. l. mn. hújē, aor. 3. l. jd. hȗjī, imperf. 3. l. jd. hújāše, prid. r. hújao〉 stvarati jak šum pri brzome gibanju zraka [Vjetar huji.]

im. m. 〈G hȗka, L húku; mn. N hȕkovi/hȗci, G hȕkōvā/húkā〉 1. glasanje nekih noćnih ptica [sovin ~] 2. snažno šumljenje; sin. (huka), hukanje

im. ž. 〈G hȕkē, DL hȕci; mn. N hȕke, G hȗkā〉 1. v. huk 2. usp. hučanje

im. s. 〈G húkānja〉 usp. huk

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. hȗčēm, 3. l. mn. húčē, imp. húči, aor. húkah, imperf. hȗkāh, prid. r. húkao〉 oglašavati se hukom; vidski parnjak: huknuti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. hȗknēm, 3. l. mn. hȗknū, imp. húkni, aor. húknuh, prid. r. húknuo〉 oglasiti se hukom; vidski parnjak: hukati

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. hȕkćēm, 3. l. mn. hȕkćū, imp. hùkći, aor. hùktah, imperf. hȕktāh, prid. r. hùktao〉 oglašavati se hukom; vidski parnjak: huknuti

im. m. 〈G hȕligāna; mn. N hȕligāni, G hȕligānā〉 razg. v. izgrednik

im. ž. 〈G hȕligānkē, DL hȕligānki; mn. N hȕligānke, G hȕligānkā/hȕligānkī〉 razg. v. izgrednica

prid. 〈G hùligānkina; ž. hùligānkina, s. hùligānkino〉 razg. v. izgredničin

prid. 〈G hùligānskōg(a); ž. hùligānskā, s. hùligānskō〉 razg. v. izgrednički

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. hȗlīm, 3. l. mn. hȗlē, imp. húli, aor. húlih, imperf. hȗljāh, prid. r. húlio, prid. t. hȗljen〉 vrijeđati, kuditi ili psovati što sveto

im. ž. 〈G hȕljē; mn. N hȕlje, G hȗljā〉 nečasna i nepoštena osoba

im. m. 〈G hȗma, L húmu; mn. N hȕmovi, G hȕmōvā〉 v. brježuljak

im. m. 〈G húmka; mn. N húmci, G hȗmākā〉 zemljano uzvišenje koje nastaje kopanjem jame i vraćanjem zemlje na hrpu [grobni ~]

prid. 〈G hȕmāna; odr. hȕmānī, G hȕmānōg(a); ž. hȕmāna, s. hȕmāno; komp. humànijī〉 v. čovječan, ljudski

im. m. 〈G humànista, V humànistu; mn. N humànisti, G humànīstā〉 1. pov. zagovornik humanizma 2. osoba koja se zalaže za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo; sin. čovjekoljubac

im. ž. 〈G humànisticē; mn. N humànistice, G humànistīcā〉 1. pov. zagovornica humanizma 2. žena koja se zalaže za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo

prid. 〈G humànističina; ž. humànističina, s. humànističino〉 koji pripada humanistici

prid. 〈G humanìstičkōg(a); ž. humanìstičkā, s. humanìstičkō〉 koji se odnosi na humanizam [humanističke znanosti]

prid. 〈G hȕmanitārnōg(a); ž. hȕmanitārnā, s. hȕmanitārnō〉 v. dobrotvorni

im. m. 〈G humanìzma〉 1. pov. intelektualni i kulturni pokret u kasnome srednjem vijeku 2. svjetonazor utemeljen na poštovanju ljudske časti i dostojanstva; sin. čovjekoljublje

im. ž. 〈G hȕmānosti, I hȕmānošću/hȕmānosti〉 v. čovječnost, ljudskost

zb. im. s. 〈G hȗmlja〉 zem. kraj s mnogo humova, brežuljkast kraj

im. m. 〈G hùmora, I hùmorom〉 smisao i sposobnost da se uoči smiješna strana kojega događaja, postupka, situacije i sl. [imati smisla za ~; crni ~]

im. ž. 〈G humòreskē, DL humòreski; mn. N humòreske, G humòresākā/humòrēskā/humòreskī〉 1. glazb. vedra i šaljiva skladba 2. knjiž. a. 〈jd.〉 prozna književna vrsta koja obuhvaća kratka djela vedra i humorna sadržaja b. književno djelo koje pripada istoimenoj vrsti

im. m. 〈G humòrista, V humòristu; mn. N humòristi, G humòrīstā〉 osoba koja se izražava, piše ili crta koristeći se dosjetkom ili karikaturom, koja ističe smiješnu stranu situacije ili događaja

im. ž. 〈G humòristicē; mn. N humòristice, G humòristīcā〉 žena koja se izražava, piše ili crta koristeći se dosjetkom ili karikaturom, koja ističe smiješnu stranu situacije ili događaja

prid. 〈G humorìstična; odr. humorìstičnī, G humorìstičnōg(a); ž. humorìstična, s. humorìstično; komp. humoristìčnijī〉 koji je prožet humorom [humoristična priča]; sin. komičan, smiješan, šaljiv