im. ž. 〈G lòvicē; mn. N lòvice, G lȍvīcā〉 žena koja se bavi lovom, koja ide u lov

prid. 〈G lòvičina; ž. lòvičina, s. lòvičino〉 koji pripada lovici

im. ž. 〈G lòvinē〉 v. ulov

im. s. 〈G lòvīšta; mn. N lòvīšta, G lȍvīštā〉 ograničen prostor na kojemu se lovi

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. lòvīm, 3. l. mn. lòvē, imp. lòvi, aor. lòvih, imperf. lòvljāh, prid. r. lòvio, prid. t. lȍvljen〉 1. ići u lov, hvatati i ubijati životinje zbog hrane ili sporta [~ divljač; ~ rakove; ~ ribu] 2. grabiti plijen [~ miševe]; sin. hvatati 3. nastojati uhvatiti onoga tko bježi ili se skriva [~ lopove; ~ zatvorenike u bijegu]; sin. hvatati 4. uzimati rukama ono što se kreće ili što je u pokretu [~ loptu]; sin. hvatati 5. pren. obuzimati ili svladavati koga [Lovi me san.]; sin. hvatati

im. ž. 〈G lȏvkē, DL lȏvki; mn. N lȏvke, G lȍvākā/lȏvkā/lȏvkī〉 zool. krak s pomoću kojega se lovi plijen ili brani od grabežljivaca

im. s. 〈G lòvljēnja〉 v. lov

prid. 〈G lȏvnōg(a); ž. lȏvnā, s. lȏvnō〉 koji se odnosi na lov [~ turizam]

im. m. 〈G lovočuvára, V lȍvočuvāru/lȍvočuvāre; mn. N lovočuvári, G lovočuvárā〉 službena osoba koja od lovokradica čuva zaštićeno područje na kojemu žive životinje

prid. 〈G lovočuváreva; ž. lovočuváreva, s. lovočuvárevo〉 koji pripada lovočuvaru; sin. lovočuvarov

prid. 〈G lovočuvárova; ž. lovočuvárova, s. lovočuvárovo〉 usp. lovočuvarev

im. m. 〈G lovokràdicē, V lovokràdice/lovokràdico; mn. m. ž. N lovokràdice, G lovokràdīcā〉 lovac koji lovi u zabranjeno vrijeme, na zabranjenome području ili bez dozvole [taj ~; ti lovokradice; te lovokradice]; sin. krivolovac, zvjerokradica

prid. 〈G lovokràdičina; ž. lovokràdičina, s. lovokràdičino〉 koji pripada lovokradici; sin. krivolovčev, zvjerokradičin

im. m. 〈G lȍvora, I lȍvorom〉 bot. 1. dvodomno vazdazeleno sredozemno drvo ili grm kojemu je plod mala crna bobica s jednom sjemenkom 2. osušeni zeleni kožasti aromatični listovi istoimene biljke koji se upotrebljavaju kao začin

prid. 〈G lȍvorova; ž. lȍvorova, s. lȍvorovo〉 1. koji pripada lovoru [~ list] 2. koji je od lovora [~ vijenac]

im. m. 〈G lȍvostāja; mn. N lȍvostāji, G lȍvostājā〉 razdoblje u kojemu je zakonom zabranjen lov i ribolov

im. ž. 〈G lòvrātē; mn. N lòvrāte, G lòvrātā〉 zool. morska riba zelenkastih i srebrnosivih leđa cijenjena mesa; sin. komarča, ( orada)

im. ž. 〈G lòzē, D lȍzi, A lȍzu; mn. N lȍze, G lózā, DLI lòzama〉 1. bot. grmolika biljka penjačica čiji je plod grožđe; sin. vinova loza v. pod loza 2. obiteljska grana, skupina ili naraštaji rođaka koji imaju zajedničkoga pretka [muška ~; ženska ~] ♦ vući lozu od koga potjecati od koga, vući podrijetlo od koga

prid. 〈G lȍznōg(a); ž. lȍznā, s. lȍznō〉 koji se odnosi na lozu [lozna sadnica; ~ cijep]

prid. 〈G lòzova; ž. lòzova, s. lòzovo〉 koji pripada vinovoj lozi [lozovo lišće]

im. ž. 〈G lòzovačē〉 rakija koja se pravi od grožđa

im. ž. 〈G lóžē; mn. N lóže, G lóžā〉 1. hist. gradska vijećnica u hrvatskim primorskim srednjovjekovnim gradovima; sin. lođa hist. 2. odijeljeni prostor u kazalištu za najuglednije ili najbogatije posjetitelje [svečana ~] 3. masonska organizacijska jedinica

im. m. 〈G ložáča, V lȍžāču; mn. N ložáči, G ložáčā〉 osoba koja loži

im. ž. 〈G ložàčicē; mn. N ložàčice, G ložàčīcā〉 žena koja loži

prid. 〈G ložàčičina; ž. ložàčičina, s. ložàčičino〉 koji pripada ložačici

im. s. 〈G lòžēnja〉 1. a. činjenje da počne gorjeti (o vatri); sin. paljenje; ant. gašenje b. stavljanje goriva u za to namijenjen prostor i održavanje vatre; sin. paljenje; ant. gašenje 2. podizanje temperature u prostorijama

im. s. 〈G lòžīšta; mn. N lòžīšta, G lȍžīštā〉 mjesto u peći na kojemu se potpaljuje vatra i ubacuje gorivo

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lȍžīm, 3. l. mn. lȍžē, imp. lòži, aor. lòžih, imperf. lȍžāh, prid. r. lòžio, prid. t. lȍžen〉 1. 〈prijel.〉 a. činiti da počne gorjeti (o vatri); sin. paliti; ant. gasiti b. stavljati ono što može gorjeti u za to namijenjen prostor i tako održavati vatru [~ peć]; sin. paliti; ant. gasiti 2. 〈neprijel.〉 podizati temperaturu u prostorijama [~ u sobama]

prid. 〈G lòživōg(a); ž. lòživā, s. lòživō〉 koji služi za loženje [loživo ulje]

〈G LSD-a〉 halucinogeno sredstvo i jak otrov koji djeluje već u malim količinama

im. ž. 〈G lùbanjē; mn. N lùbanje, G lȕbānjā〉 anat. koštani dio glave unutar kojega je smješten mozak

im. ž. 〈G lubènicē; mn. N lubènice, G lubènīcā〉 bot. 1. jednogodišnja zeljasta biljka s velikim zelenim okruglim plodom 2. velik okrugao sočan jestiv i sladak plod istoimene biljke, zelene ili prugaste kore i crvena mesa s crnim sjemenkama

im. m. 〈G lubína; mn. N lubíni, G lubínā〉 zool. morska riba cijenjena mesa sive boje s tamnom pjegom na škržnome poklopcu; sin. (brancin)

prid. 〈G lùcīdna; odr. lùcīdnī, G lùcīdnōg(a); ž. lùcīdna, s. lùcīdno; komp. lucìdnijī〉 1. koji jasno predviđa i brzo zaključuje [~ čovjek] 2. koji odražava jasno predviđanje i brzo zaključivanje [~ odgovor]

im. ž. 〈G lucídnosti, I lucídnošću/lucídnosti〉 osobina onoga koji je lucidan ili svojstvo onoga što je lucidno

prid. 〈G lȕckasta; odr. lȕckastī, G lȕckastōg(a); ž. lȕckasta, s. lȕckasto; komp. luckàstijī〉 koji je pomalo lud, koji nije jako pametan ili ozbiljan [luckasta ideja; luckasto ponašanje]; sin. šašav

im. ž. 〈G lȗči, L lúči; mn. N lȗči, G lúčī, DLI lúčima〉 v. baklja

im. s. 〈G lúčēnja; mn. N lúčēnja, G lúčēnjā〉 1. ispuštanje tekućine, sokova i sl. 2. razlikovanje jednoga od drugoga; sin. dijeljenje, odvajanje

im. ž. 〈G lùčicē; mn. N lùčice, G lȕčīcā〉 1. um. mala luka 2. malo pristanište za čamce i manja plovila

im. ž. 〈G lȕčicē; mn. N lȕčice, G lȕčīcā〉 1. mala glavica luka [ukiseljene lučice] 2. v. lukovica

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. lȗčīm, 3. l. mn. lȗčē, imp. lúči, aor. lúčih, imperf. lȗčāh, prid. r. lúčio, prid. t. lȗčen〉 1. ispuštati iz sebe tekućinu, sokove i sl. [Žlijezde luče znoj.; ~ mokraću] 2. razlikovati jedno od drugoga [~ dobro od zla]; sin. dijeliti, odvajati • lúčiti se 〈povr.〉 izlaziti iz čega lučenjem [Znoj se luči.]

prid. 〈G lȗčkōg(a); ž. lȗčkā, s. lȗčkō〉 koji se odnosi na luku [lučka kapetanija]

prid. 〈G lúda; odr. lȗdī, G lȗdōg(a); ž. lúda, s. lȗdo; komp. lȕđī〉 1. razg. v. umobolan 2. pren. a. koji je neobičan, neuravnotežen i drukčiji od drugih [ludi bogataš]; sin. ekscentričan pren. b. koji nije posljedica valjana shvaćanja, mišljenja i zaključivanja [~ postupak]; sin. nerazborit, nerazuman; ant. (racionalan), razborit, razuman c. koji je jako uzbuđen, koji je izvan sebe [~ od sreće] d. koji je veoma velik i nevjerojatan [Imao sam ludu sreću.] ♦ kao ~ (blesav) [raditi, vikati itd.], usp. blesav; praviti se ~ (blesav, glup), usp. blesav

im. ž. 〈G lȕdē; mn. N lȕde, G lȗdā〉 osoba koja izvodi budalaštine i šale [dvorska ~]

im. ž. 〈G lùdarē; mn. N lùdare, G lȕdārā〉 bot. otrovna gljiva neugodna mirisa, velika klobuka i debela stručka

im. s. 〈G lùdila〉 1. razg. v. umobolnost 2. pren. bezumno, nerazumno ponašanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. lȗdīm, 3. l. mn. lȗdē, imp. lúdi, aor. lúdih, imperf. lȗđāh, prid. r. lúdio, prid. t. lȗđen〉 razg. v. izluđivati

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lúdīm, 3. l. mn. lúdē, imp. lúdi, aor. lúdjeh, imperf. lúđāh, prid. r. m. lúdio, ž. lúdjela, s. lúdjelo, mn. lúdjeli〉 1. postajati ludim, gubiti razum; sin. izluđivati 2. pren. a. žarko željeti što [~ za djevojkom; ~ za novim automobilom]; sin. ludovati pren. b. biti izvan sebe od uzbuđenja ili uzrujanosti [~ zbog neuspjeha]; sin. ludovati pren.