ljȕskav | prid. 〈G ljȕskava; odr. ljȕskavī, G ljȕskavōg(a); ž. ljȕskava, s. ljȕskavo; komp. ljuskàvijī〉 koji je u ljuskama, koji je prekriven ljuskama |
ljúštiti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ljȗštīm, 3. l. mn. ljȗštē, imp. ljúšti, aor. ljúštih, imperf. ljȗšćāh, prid. r. ljúštio, prid. t. ljȗšten〉 skidati ljusku s čega [~ jaja] |
ljùštura | im. ž. 〈G ljùšturē; mn. N ljùšture, G ljȕštūrā〉 biol. vapnena tvorevina koja štiti mekano tijelo nekih protista ♦ zatvoriti se (uvući se) u svoju ljušturu zatvoriti se u sebe, pobjeći od ljudi |
ljȗt | |
ljùtica | im. ž. 〈G ljùticē; mn. N ljùtice, G ljȕtīcā〉 zool. 1. 〈mn.〉 porodica otrovnica s tamnom vijugavom prugom duž tijela koje imaju kratak rep i trokutastu, vidno od tijela vratom odvojenu, glavu 2. pripadnik istoimene porodice |
ljùtika | im. ž. 〈G ljùtikē, DL ljùtiki; mn. N ljùtike, G ljȕtīkā〉 bot. 1. višegodišnja zeljasta povrtnica s podzemnom stabljikom s više lukovica 2. lukovica istoimene povrtnice |
ljutìna | im. ž. 〈G ljutìnē〉 svojstvo onoga što je ljuto, što snažno nadražuje osjetila |
ljùtit | |
ljútiti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ljȗtīm, 3. l. mn. ljȗtē, imp. ljúti, aor. ljútih, imperf. ljȗćāh, prid. r. ljútio, prid. t. ljȗćen〉 izazivati čiju ljutnju [~ oca] • ljútiti se 〈povr.〉 biti ljut [Ljutim se na tebe.]; sin. srditi |
ljùtito | |
ljùtitōst | im. ž. 〈G ljùtitosti, I ljùtitošću/ljùtitosti〉 osobina onoga koji je ljutit ili onoga što je ljutito; sin. srditost |
ljútnja | im. ž. 〈G ljútnjē; mn. N ljútnje, G ljútnjā/ljútnjī〉 stanje izazvano osjećajem nezadovoljstva; sin. srdžba |
ljȗto |