svràbljiv | prid. 〈G svràbljiva; odr. svràbljivī, G svràbljivōg(a); ž. svràbljiva, s. svràbljivo〉 koji boluje od svraba; sin. (šugav) |
svráčak | im. m. 〈G svráčka; mn. N svráčci, G svrȃčākā〉 zool. 1. 〈mn.〉 porodica malih ptica, selica i pjevica crne, bijele ili smeđe boje snažna oštra kljuna koja se hrani kukcima i sitnim životinjama 2. pripadnik istoimene porodice |
svrȁka | im. ž. 〈G svrȁkē, DL svrȁki; mn. N svrȁke, G svrȃkā〉 zool. ptica iz porodice vrana duga tijela crne boje zelenkastoga ili plavoga odsjaja s bijelim gornjim dijelom krila i trbuhom te s dugim crnim repom i kljunom |
svrȁtīšte | im. s. 〈G svrȁtīšta; mn. N svrȁtīšta, G svrȁtīštā〉 mjesto na kojemu se može prespavati [Na putu smo pronašli ~ za jednu noć.]; sin. (konačište), prenoćište |
svŕbež | im. m. 〈G svŕbeža, I svŕbežom〉 med. neugodan tjelesni osjet na koži ili sluznici koji izaziva potrebu za češanjem |
svr̀bjeti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 3. l. jd. svr̀bī, 3. l. mn. svr̀bē, aor. 3. l. jd. svȑbje, imperf. 3. l. jd. svr̀bljāše, prid. r. m. svr̀bio, ž. svr̀bjela, s. svr̀bjelo, mn. svr̀bjeli〉 biti područjem na kojemu se osjeća neugodan osjet koji izaziva potrebu za češanjem (o dijelovima tijela) [Svrbi ga ruka.] |
svȑdlo | im. s. 〈G svȑdla; mn. N svȑdla, G svȑdālā/svȓdlā〉 alat za bušenje rupa pri obradbi gradiva |
svrgávati | |
svȑgnuti | |
svȑha | im. ž. 〈G svȑhē, DL svȑsi; mn. N svȑhe, G svȓhā〉 razlog zbog kojega što postoji ili se radi [~ života; ~ učenja]; sin. smisao ♦ biti sam sebi svrhom nemati cilja, biti samo formalno u uporabi |
svrhòvit | prid. 〈G svrhòvita; odr. svrhòvitī, G svrhòvitōg(a); ž. svrhòvita, s. svrhòvito; komp. svrhovìtijī〉 koji ima kakvu svrhu, koji vodi kakvu cilju [~ pristup rješavanju problema]; sin. (svrsishodan); ant. nesvrhovit |
svrhòvitōst | im. ž. 〈G svrhòvitosti, I svrhòvitošću/svrhòvitosti〉 svojstvo onoga što je svrhovito; sin. (svrsishodnost); ant. nesvrhovitost |
svȑsishodan | prid. 〈G svȑsishodna; odr. svȑsishodnī, G svȑsishodnōg(a); ž. svȑsishodna, s. svȑsishodno; komp. svrsishòdnijī〉 v. svrhovit |
svȑsishodnōst | im. ž. 〈G svȑsishodnosti, I svȑsishodnošću/svȑsishodnosti〉 v. svrhovitost |
svr̀stati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. svr̀stām, 3. l. mn. svr̀stajū, imp. svr̀stāj, aor. svr̀stah, prid. r. svr̀stao, prid. t. svȑstān〉 rasporediti u vrste prema kakvu svojstvu [~ biljke po rodovima i vrstama; ~ đake po razredima; ~ igrače po visini]; sin. razvrstati • svr̀stati se 〈povr.〉 1. stupiti u red prema određenomu kriteriju [~ se u vrstu po visini]; sin. razvrstati se v. pod razvrstati 2. ući u kakvu skupinu, postati članom kakve skupine [~ se među razvijene države]; vidski paranjak: svrstavati |
svrstávānje | im. s. 〈G svrstávānja〉 1. raspoređivanje u vrste prema kakvu svojstvu; sin. razvrstavanje 2. stupanje u red prema određenome kriteriju; sin. razvrstavanje 3. stavljanje na čiju stranu |
svrstávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. svr̀stāvām, 3. l. mn. svrstávajū, imp. svr̀stāvāj, aor. svrstávah, imperf. svr̀stāvāh, prid. r. svrstávao, prid. t. svr̀stāvān〉 raspoređivati u vrste prema kakvu svojstvu [~ biljke po rodovima i vrstama; ~ đake po razredima; ~ igrače po visini]; sin. razvrstavati • svrstávati se 〈povr.〉 1. stupati u red prema određenomu kriteriju [~ se u vrstu po visini]; sin. razvrstavati se v. pod razvrstavati 2. stavljati se na čiju stranu [~ se među razvijene države]; vidski paranjak: svrstati |
svršávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. svr̀šāvām, 3. l. mn. svršávajū, imp. svr̀šāvāj, aor. svršávah, imperf. svr̀šāvāh, prid. r. svršávao, prid. t. svr̀šāvān〉 dovoditi što do kraja, obavljati što do kraja [~ posao; ~ predavanje; ~ razgovor; ~ učenje]; sin. dovršavati, završavati; ant. počinjati, začinjati zast., započinjati; vidski parnjak: svršiti |
svȓšen | prid. 〈G svȓšena; odr. svȓšenī, G svȓšenōg(a); ž. svȓšena, s. svȓšeno〉 1. kojemu je radnja završila, koji više ne traje [~ posao]; ant. nesvršen 2. koji je završio kakvo školovanje [svršeni student]; ant. nesvršen 3. gram. 〈odr.〉 koji izriče radnju koja je završila [svršeni glagol]; sin. (perfektivni); ant. (imperfektivni), nesvršeni v. pod nesvršen |
svȓšenōst | im. ž. 〈G svȓšenosti, I svȓšenošću/svȓšenosti〉 gram. gramatička kategorija kojom se izriče da je glagolska radnja završila; sin. (perfektivnost); ant. (imperfektivnost), nesvršenost |
svršétak | im. m. 〈G svršétka; mn. N svršétci, G svr̀šētākā〉 1. ono čime što završava, posljednji dio čega, točka u kojoj što završava [~ dana; sretan ~] 2. vremenska granica nakon koje što prestaje [~ rata] 3. prostorna granica iza koje se što više ne prostire [~ puta] 4. prestanak postojanja [~ života]; sin. nestanak; ant. nastanak, postanak, rođenje, začetak pren.; sin. (konac²), kraj, završetak; ant. početak |
svŕšiti | |
svȗći | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. svúčem, 3. l. mn. svúkū, imp. svúci, aor. svúkoh, prid. r. m. svȗkao, ž. svúkla, s. svȗklo, mn. svȗkli, prid. t. svùčen〉 ukloniti s koga (o odjevnome predmetu) [~ hlače; ~ odijelo] • svȗći (se) 〈prijel.〉 ukloniti s koga odjeću [~ dijete; ~ se prije spavanja]; sin. razodjenuti, skinuti; ant. obući, odjenuti; vidski paranjak: svlačiti |
svȕd | |
svùdā | pril., usp. svud |
svùkudā | |
SZ | pokrata za sjeverozapad |
sprječávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. sprjèčāvām, 3. l. mn. sprječávajū, imp. sprjèčāvāj, aor. sprječávah, imperf. sprjèčāvāh, prid. r. sprječávao, prid. t. sprjèčāvān〉 činiti da se što ne dogodi, ne ostvari ili ne razvije [~ koga u njegovu naumu; ~ pobunu]; sin. (blokirati), priječiti; vidski parnjak: spriječiti |
sprječávānje | im. s. 〈G sprječávānja〉 1. činjenje da se što ne dogodi, ne ostvari ili ne razvije 2. zabranjivanje komu da učini što |