prid. 〈G dvokrèvetnōg(a); ž. dvokrèvetnā, s. dvokrèvetnō〉 koji ima dva kreveta [dvokrevetna soba]

im. m. 〈G dvokrílca; mn. N dvokrílci, G dvòkrīlācā〉 1. zool. a. 〈mn.〉 red kukaca u kojih je razvijen samo prednji par krila, a drugi im je par malen i služi za održavanje ravnoteže b. pripadnik istoimenoga reda 2. zrakoplov s dvostrukim krilima

prid. 〈G dvòlična; odr. dvòličnī, G dvòličnōg(a); ž. dvòlična, s. dvòlično; komp. dvolìčnijī〉 1. koji nije iskren, koji prikriva svoju pravu prirodu [~ čovjek] 2. koji odražava čiju neiskrenost ili prikrivanje čije prave prirode [~ postupak]; sin. licemjeran

im. ž. 〈G dvòličnosti, I dvòličnošću/dvòličnosti〉 osobina onoga koji je dvoličan ili svojstvo onoga što je dvolično; sin. (farizejstvo), licemjerje, licemjernost

im. m. 〈G dvòličnjāka, V dvòličnjāče; mn. N dvòličnjāci, G dvòličnjākā〉 osoba koja nije iskrena, koja prikriva svoju pravu prirodu, koja je dvolična; sin. farizej pren., licemjer

im. ž. 〈G dvoličnjàkinjē; mn. N dvoličnjàkinje, G dvoličnjàkīnjā〉 žena koja nije iskrena, koja prikriva svoju pravu prirodu, koja je dvolična; sin. farizejka pren., licemjerka

prid. 〈G dvòmjesečnōg(a); ž. dvòmjesečnā, s. dvòmjesečnō〉 1. koji ima dva mjeseca [dvomjesečno dijete] 2. koji traje dva mjeseca [~ dopust] 3. koji se odnosi na dva mjeseca [~ obračun]

im. m. 〈G dvònošca; mn. N dvònošci, G dvònožācā〉 biće koje ima dvije noge, koje hoda na dvjema nogama

prid. 〈G dvònožna; odr. dvònožnī, G dvònožnōg(a); ž. dvònožna, s. dvònožno〉 koji ima dvije noge, koji hoda na dvjema nogama [dvonožna životinja]

im. m. 〈G dvòpapkāra, I dvòpapkārom/dvòpapkārem; mn. N dvòpapkāri, G dvòpapkārā〉 zool. 1. 〈mn.〉 skupina papkara koji imaju papke s parnim brojem prsta, imaju dva ili četiri prsta 2. pripadnik istoimene skupine; sin. parnoprstaš; ant. neparnoprstaš

im. m. 〈G dvòpeka〉 prepečeni kruh

im. m. 〈G dvóra, I dvórom; mn. N dvórovi/dvóri, G dvórōvā/dvórā〉 1. velika bogato uređena zgrada okružena perivojem, obično mjesto na kojemu živi vladar ili velikaš [vlastelinski ~]; sin. dvorac, palača 2. pren. vladar sa svojom svitom, svi stanovnici dvorca [francuski ~; kraljevski ~]

im. m. 〈G dvórca; mn. N dvórci, G dvȏrācā〉 velika bogato uređena zgrada okružena perivojem, obično mjesto gdje živi vladar ili velikaš [vlastelinski ~]; sin. dvor, palača, ( zamak)

im. ž. 〈G dvorànē; mn. N dvoràne, G dvoránā〉 velika prostorija u koju može stati mnogo ljudi i koja služi za priredbe, predavanja, ples, sportske aktivnosti itd. [gimnastička ~; plesna ~; svečana ~]

im. m. 〈G dvòranina; mn. N dvòrani, G dvȍrānā〉 osoba koja živi ili služi na dvoru; sin. (dvorjanin)

im. ž. 〈G dvòrānkē, DL dvòrānki; mn. N dvòrānke, G dvòrānkā/dvòrānkī〉 žena koja živi ili služi na dvoru; sin. (dvorjanka)

prid. 〈G dvòranskōg(a); ž. dvòranskā, s. dvòranskō〉 koji se odnosi na dvoranu [~ sport]

im. m. 〈G dvòreda; mn. N dvòredi, G dvȍrēdā〉 red u kojemu se bića ili predmeti nalaze u paru

prid. 〈G dvòredna; odr. dvòrednī, G dvòrednōg(a); ž. dvòredna, s. dvòredno〉 koji ima dva reda čega, koji se sastoji od dvaju redova [dvoredno kopčanje]; ant. jednoredan

prid. 〈G dvòrīšnōg(a); ž. dvòrīšnā, s. dvòrīšnō〉 koji se odnosi na dvorište [dvorišna zgrada]

im. s. 〈G dvòrīšta; mn. N dvòrīšta, G dvȍrīštā〉 ograđeni prostor oko kuće ili zgrade ili između kuća ili zgrada [seosko ~; školsko ~]

im. m. 〈G dvòrjanina; mn. N dvòrjani, G dvȍrjānā〉 v. dvoranin

im. ž. 〈G dvòrjānkē, DL dvòrjānki; mn. N dvòrjānke, G dvòrjānkā/dvòrjānkī〉 v. dvoranka

im. ž. 〈G dvòrkinjē; mn. N dvòrkinje, G dvȍrkīnjā〉 žena koja se brine za red i čistoću u tuđemu kućanstvu

prid. 〈G dvòrskōg(a); ž. dvòrskā, s. dvòrskō〉 koji se odnosi na dvor [dvorska dama; dvorska luda]

prid. 〈G dvòsatnōg(a); ž. dvòsatnā, s. dvòsatnō〉 koji traje dva sata [dvosatno predavanje]

prid. 〈G dvòsjeklōg(a); ž. dvòsjeklā, s. dvòsjeklō〉 koji ima oštricu na dvije strane i svakom može sjeći [~ mač]

im. m. 〈G dvòslova; mn. N dvòslovi, G dvȍslōvā〉 jez., pravop. znak za jedan glas sastavljen od dvaju slova [~ nj]; sin. (digram); ant. jednoslov

prid. 〈G dvòslovna; odr. dvòslovnī, G dvòslovnōg(a); ž. dvòslovna, s. dvòslovno〉 koji se sastoji od dvaju slova

prid. 〈G dvòslōvnōg(a); ž. dvòslōvnā, s. dvòslōvnō〉 koji se odnosi na dvoslov

prid. 〈G dvòsložna; odr. dvòsložnī, G dvòsložnōg(a); ž. dvòsložna, s. dvòsložno〉 koji se sastoji od dvaju slogova

prid. 〈G dvòsmislena; odr. dvòsmislenī, G dvòsmislenōg(a); ž. dvòsmislena, s. dvòsmisleno〉 koji se može shvatiti dvojako [dvosmislena primjedba]; ant. nedvosmislen

prid. 〈G dvòsmjērna; odr. dvòsmjērnī, G dvòsmjērnōg(a); ž. dvòsmjērna, s. dvòsmjērno〉 koji ima dva smjera [dvosmjerna cesta; ~ promet]; ant. jednosmjeran

prid. 〈G dvòsobna; odr. dvòsobnī, G dvòsobnōg(a); ž. dvòsobna, s. dvòsobno〉 koji ima dvije sobe [~ stan]

im. m. 〈G dvospólca; mn. N dvospólci, G dvòspōlācā〉 biol. onaj koji ima značajke muškoga i ženskoga spola, jedinka u kojoj se nalaze sjemenici i jajnici; sin. (hermafrodit)

prid. 〈G dvòspōlna; odr. dvòspōlnī, G dvòspōlnōg(a); ž. dvòspōlna, s. dvòspōlno〉 1. koji ima oba spola [dvospolna riba; dvospolni čovjek] 2. bot. koji ima i muške i ženske cvjetove, i prašnike i tučke; ant. jednospolan

im. m. 〈G dvòstiha; mn. N dvòstisi, G dvȍstīhā〉 knjiž. kitica pjesme sastavljena od dvaju stihova; sin. (distih)

prid. 〈G dvòstrana; odr. dvòstranī, G dvòstranōg(a); ž. dvòstrana, s. dvòstrano〉 koji uključuje dvije strane; sin. (bilateralan)

prid. 〈G dvòstruka; odr. dvòstrukī, G dvòstrukōg(a); ž. dvòstruka, s. dvòstruko〉 1. koji ima dva dijela [dvostruki konopac; dvostruko dno] 2. koji je dvaput veći od čega [dvostruka vrijednost; dvostruki iznos]

pril. toliko i još toliko, dva puta [~ više]; sin. dvaput

im. ž. 〈G dvòsupnicē; mn. N dvòsupnice, G dvòsupnīcā〉 bot. 1. 〈mn.〉 razred kritosjemenjača koje imaju jednu klicu s dvjema supkama 2. pripadnica istoimenoga razreda; ant. jednosupnica

prid. 〈G dvòtaktnōg(a); ž. dvòtaktnā, s. dvòtaktnō〉 1. tehn. koji radi u dvama taktovima [~ motor] 2. glazb. koji se sastoji od dvaju taktova

prid. 〈G dvotàrīfnōg(a); ž. dvotàrīfnā, s. dvotàrīfnō〉 koji broji po dvjema tarifama [dvotarifno brojilo]; ant. jednotarifni

prid. prid. 〈G dvòtjednōg(a); ž. dvòtjednā, s. dvòtjednō〉 1. koji ima dva tjedna [dvotjedno dijete] 2. koji traje dva tjedna [~ dopust] 3. koji se odnosi na dva tjedna

im. s. 〈G dvòtōčja〉 pravop. 1. razgodak (:) koji označuje stanku, promjenu intonacije ili jačine glasa ispred upravnoga govora ili nabrajanja 2. pravopisni znak (:) koji se piše između dvaju brojeva da se označi omjer; sin. (dvotočka)

im. ž. 〈G dvòtočkē, DL dvòtočki; mn. N dvòtočke, G dvòtočākā/dvòtōčkā/dvòtočkī〉 pravop. v. dvotočje

gl. nesvrš. povr. → dvojiti

prid. 〈G dvòusnenōg(a); ž. dvòusnenā, s. dvòusnenō〉 koji se tvori dvjema usnama; sin. (bilabijalni)