métež | im. m. 〈G méteža, I métežom; mn. N méteži, G métēžā〉 stanje gužve i zbrke |
mètīl | im. m. 〈G metíla〉 kem. jednovalentni organski radikal izveden od metana oduzimanjem jednoga atoma vodika |
mètīlnī | prid. 〈G mètīlnōg(a); ž. mètīlnā, s. mètīlnō〉 koji se odnosi na metil [~ alkohol] |
metilòrānž | im. m. 〈G metilòrānža〉 kem. krutina narančaste boje čija se natrijeva sol upotrebljava kao kemijski indikator koji se u kiselim otopinama boji u crveno |
mètīlj | im. m. 〈G metílja; mn. N metílji, G metíljā〉 zool. 1. 〈mn.〉 razred plošnjaka nametnika koji imaju tijelo u obliku valjka ili lista, a oko usta i na trbuhu prianjaljke kojima se pričvršćuju za tijelo domadara 2. pripadnik istoimenoga razreda [ovčji ~] |
mètla | im. ž. 〈G mètlē, D mȅtli, A mȅtlu; mn. N mȅtle, G métlā/mètlī〉 pomagalo kojim se skuplja smeće s poda ili koje druge površine po kojoj se hoda, snop grančica ili vlakana pričvršćenih na dugački držak [brezova ~] ♦ kao da je metlu progutao [držati se, hodati i sl.] ukočeno, neprirodno [držati se, hodati i sl.] |
mètlica | im. ž. 〈G mètlicē; mn. N mètlice, G mȅtlīcā〉 1. um. mala metla 2. bot. cvat nekih biljaka |
mètličast | prid. 〈G mètličasta; odr. mètličastī, G mètličastōg(a); ž. mètličasta, s. mètličasto〉 koji je nalik metlici [~ cvat] |
mètlika | im. ž. 〈G mètlikē, DL mètlici; mn. N mètlike, G mȅtlīkā〉 v. tamaris |
mȅtnuti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. mȅtnēm, 3. l. mn. mȅtnū, imp. mȅtni, aor. mȅtnuh, prid. r. mȅtnuo, prid. t. mȅtnūt〉 razg. v. staviti |
metóda | im. ž. 〈G metódē; mn. N metóde, G metódā〉 način rada, smišljeni plan kako bi se što ostvarilo |
metodològija | im. ž. 〈G metodològijē〉 sustav metoda koje se primjenjuju u kojoj znanstvenoj disciplini |
metodòloškī | prid. 〈G metodòloškōg(a); ž. metodolòškā, s. metodòloškō〉 koji se odnosi na metodologiju [~ sustav] |
metonìmija | im. ž. 〈G metonìmijē; mn. N metonìmije, G metonìmījā〉 knjiž. stilska figura koja se temelji na prenošenju značenja po bliskosti |
mètričkī | prid. 〈G mètričkōg(a); ž. mètričkā, s. mètričkō〉 1. koji se odnosi na metriku, znanost koja proučava zakonitosti, oblike, vrste i druga obilježja stihova 2. koji se odnosi na metriku, sustav oblikovanja pjesničkih tekstova utemeljen na broju i dužini slogova, ritmu i rimi; sin. versifikacijski |
mètrika | im. ž. 〈G mètrikē, DL mètrici〉 knjiž. 1. znanost koja proučava zakonitosti, oblike, vrste i druga obilježja stihova 2. sustav oblikovanja pjesničkih tekstova utemeljen na broju i dužini slogova, ritmu i rimi [antička ~]; sin. versifikacija |
mètrō | im. m. 〈G metròa; mn. N metròi, G metróā〉 gradska podzemna željeznica |
metrònōm | im. m. 〈G metronóma; mn. N metronómi, G metronómā〉 glazb. naprava s pomoću koje se precizno određuje glazbeni tempo |
metròpola | im. ž. 〈G metròpolē; mn. N metròpole, G metròpōlā〉 zem. glavni i najveći grad države ili pokrajine |
metropòlija | im. ž. 〈G metropòlijē; mn. N metropòlije, G metropòlījā〉 rel. crkvena pokrajina koja obuhvaća više biskupija ili nadbiskupija |
metròpōlis | im. m. 〈G metròpōlisa; mn. N metròpōlisi, G metròpōlīsā〉 pov. grad iz kojega su potekli osnivači pojedine kolonije |
metropòlīt | im. m. 〈G metropolíta, V mȅtropolīte; mn. N metropolíti, G metropolítā〉 rel. 1. 〈jd.〉 naslov kršćanskoga crkvenog poglavara koji upravlja metropolijom 2. osoba s istoimenim naslovom |
metropòlītskī | prid. 〈G metropòlitskōg(a); ž. metropòlitskā, s. metropòlitskō〉 koji se odnosi na metropolite i metropoliju |
mȅtvica | im. ž. 〈G mȅtvicē; mn. N mȅtvice, G mȅtvīcā〉 bot. trajna zeljasta biljka iz porodice usnača čiji listovi sadržavaju eterično ulje od kojega se dobiva mentol [paprena ~; zelena ~]; sin. (menta) |
mezànīn | im. m. 〈G mezanína; mn. N mezaníni, G mezanínā〉 1. dio zgrade između prizemlja i prvoga kata 2. niz sjedala između parketa i balkona u kinu ili kazalištu |
mezosòprān | im. m. 〈G mezosoprána, V mȅzosoprāne; mn. N mezosopráni, G mezosopránā〉 glazb. 1. 〈jd.〉 ženski glas srednje visine, glas između alta i soprana 2. pren. žena istoimenoga glasa |
mezozòik | im. m. 〈G mezozòika〉 geol. treća era u geološkome razvoju Zemlje koja se dijeli na tri razdoblja: trijas, juru i kredu |
mȋ | im. m. 〈neskl.〉 glazb. solmizacijska oznaka za treći stupanj ljestvice |
mȋ | os. zam. 〈GA nȃs/nas, D nȁma/nam, LI nȁma〉 1. govoritelj i osoba kojoj se govoritelj obraća, ja i ti 2. govoritelj i druge osobe, ali ne i sugovoritelj, ja i članovi skupine kojoj pripadam 3. govoritelj koji o sebi govori ili piše s osobitim poštovanjem ili skromno [majestetično ~; svečano ~; ~ skromnosti; autorsko ~] 4. 〈D nam〉 koji pripada govoritelju i još komu (sugovoritelju ili kojoj drugoj osobi) [To nam je otac.]; sin. naš |
mi | os. zam. 〈D〉 v. pod ja |
mȉc | usk. služi za dozivanje mačke [Mic, ~, dođi popiti mlijeko!]; ant. šic |
mȉcānje | im. s. 〈G mȉcānja〉 1. mijenjanje mjesta čemu ili uklanjanje čega 2. mijenjanje položaja kojega dijela tijela, činjenje pokreta 3. kretanje, pokretanje s jednoga mjesta na drugo |
mȉcati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. mȉčēm, 3. l. mn. mȉčū, imp. mȉči, aor. mȉcah, imperf. mȉcāh, prid. r. mȉcao, prid. t. mȉcān〉 1. mijenjati čemu mjesto ili uklanjati što [~ stolice] 2. mijenjati položaj kojega dijela tijela, činiti pokrete [~ ruku] • mȉcati se 〈povr.〉 kretati se, pokretati se s jednoga mjesta na drugo [Miči se s puta!; Nisam se mogao micati.]; vidski paranjak: maknuti |
mìcēlij | im. m. 〈G mìcēlija; mn. N mìcēliji, G mìcēlījā〉 bot. vegetativno tijelo gljiva sastavljeno od hifa |
migrácija | im. ž. 〈G migrácijē; mn. N migrácije, G migrácījā〉 1. zem. seoba velikih skupina stanovništva s jednoga područja na drugo ili iz jedne zemlje u drugu [dnevne migracije; lokalne migracije] 2. zool. periodično mijenjanje staništa životinjskih vrsta zbog osiguranja hrane ili života potomstva [~ ptica]; sin. seoba |
migrácījskī | prid. 〈G migrácījskōg(a); ž. migrácījskā, s. migrácījskō〉 koji se odnosi na migracije |
mìgrant | im. m. 〈G mìgranta; mn. N mìgranti, G mìgranātā〉 osoba koja se seli iz jednoga mjesta u drugo |
mìgrantica | im. ž. 〈G mìgranticē; mn. N mìgrantice, G mìgrantīcā〉 žena koja se seli iz jednoga mjesta u drugo |
mìgrantičin | prid. 〈G mìgrantičina; ž. mìgrantičina, s. mìgrantičino〉 koji pripada migrantici |
mìgrantskī | prid. 〈G mìgrantskōg(a); ž. mìgrantskā, s. mìgrantskō〉 koji se odnosi na migrante |
migréna | im. ž. 〈G migrénē; mn. N migréne, G migrénā〉 med. poseban oblik jake glavobolje koji obično zahvaća polovicu glave |
migrírati | gl. dvov. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mìgrīrām, 3. l. mn. migrírajū, imp. mìgrīrāj, aor. migrírah, imperf. mìgrīrāh, prid. r. migrírao〉 odseliti/seliti iz jednoga mjesta u drugo |
mijàū | usk. oponaša glasanje mačke |
mijàūk | im. m. 〈G mijàūka; mn. N mijàūci, G mijàūkā〉 glasanje glasom koji podsjeća na mijau; sin. mijaukanje |
mijaúkānje | im. s. 〈G mijaúkānja〉 usp. mijauk |
mijaúkati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. mijàūčē, 3. l. mn. mijàūčū, aor. 3. l. jd. mijaúka, imperf. 3. l. jd. mijàūkāše, prid. r. mijaúkao〉 glasati se glasom koji podsjeća na mijau [Mačka mijauče.] |
mijaúknuti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. mijàūknē, 3. l. mn. mijàūknū, aor. 3. l. jd. mȉjaūknū, prid. r. mijaúknuo〉 oglasiti se glasom koji podsjeća na mijau [Mačka je mijauknula.] |
mijȇh | im. m. 〈G mijȇha, L mijéhu; mn. N mjȅhovi/mijȇsi, G mjȅhōvā/mijéhā〉 1. čitava životinjska koža, obično od kozlića, prerađena i vezana s jedne strane, služi za držanje i prenošenje tekućina 2. naprava od kože koja se puni zrakom i prazni te služi za raspirivanje vatre [kovački ~] 3. naprava kojom se dovodi zrak u neka glazbala [~ harmonike] 4. folk., glazb. narodno glazbalo slično sopilama |