métež

im. m. G méteža, I métežom; mn. N méteži, G métēžā stanje gužve i zbrke

mètīl

im. m. G metíla kem. jednovalentni organski radikal izveden od metana oduzimanjem jednoga atoma vodika

mètīlnī

prid. G mètīlnōg(a); ž. mètīlnā, s. mètīlnō koji se odnosi na metil [~ alkohol]

metilòrānž

im. m. G metilòrānža kem. krutina narančaste boje čija se natrijeva sol upotrebljava kao kemijski indikator koji se u kiselim otopinama boji u crveno

mètīlj

im. m. G metílja; mn. N metílji, G metíljā zool. 1. mn. razred plošnjaka nametnika koji imaju tijelo u obliku valjka ili lista, a oko usta i na trbuhu prianjaljke kojima se pričvršćuju za tijelo domadara 2. pripadnik istoimenoga razreda [ovčji ~]

mètla

im. ž. G mètlē, D mȅtli, A mȅtlu; mn. N mȅtle, G métlā/mètlī pomagalo kojim se skuplja smeće s poda ili koje druge površine po kojoj se hoda, snop grančica ili vlakana pričvršćenih na dugački držak [brezova ~] ♦ kao da je metlu progutao [držati se, hodati i sl.] ukočeno, neprirodno [držati se, hodati i sl.]

mètlica

im. ž. G mètlicē; mn. N mètlice, G mȅtlīcā 1. um. mala metla 2. bot. cvat nekih biljaka

mètličast

prid. G mètličasta; odr. mètličastī, G mètličastōg(a); ž. mètličasta, s. mètličasto koji je nalik metlici [~ cvat]

mètlika

im. ž. G mètlikē, DL mètlici; mn. N mètlike, G mȅtlīkā v. tamaris

mȅtnuti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. mȅtnēm, 3. l. mn. mȅtnū, imp. mȅtni, aor. mȅtnuh, prid. r. mȅtnuo, prid. t. mȅtnūt razg. v. staviti

metóda

im. ž. G metódē; mn. N metóde, G metódā način rada, smišljeni plan kako bi se što ostvarilo

metodològija

im. ž. G metodològijē sustav metoda koje se primjenjuju u kojoj znanstvenoj disciplini

metodòloškī

prid. G metodòloškōg(a); ž. metodolòškā, s. metodòloškō koji se odnosi na metodologiju [~ sustav]

metonìmija

im. ž. G metonìmijē; mn. N metonìmije, G metonìmījā knjiž. stilska figura koja se temelji na prenošenju značenja po bliskosti

mètričkī

prid. G mètričkōg(a); ž. mètričkā, s. mètričkō 1. koji se odnosi na metriku, znanost koja proučava zakonitosti, oblike, vrste i druga obilježja stihova 2. koji se odnosi na metriku, sustav oblikovanja pjesničkih tekstova utemeljen na broju i dužini slogova, ritmu i rimi; sin. versifikacijski

mètrika

im. ž. G mètrikē, DL mètrici knjiž. 1. znanost koja proučava zakonitosti, oblike, vrste i druga obilježja stihova 2. sustav oblikovanja pjesničkih tekstova utemeljen na broju i dužini slogova, ritmu i rimi [antička ~]; sin. versifikacija

mètrō

im. m. G metròa; mn. N metròi, G metróā gradska podzemna željeznica

metrònōm

im. m. G metronóma; mn. N metronómi, G metronómā glazb. naprava s pomoću koje se precizno određuje glazbeni tempo

metròpola

im. ž. G metròpolē; mn. N metròpole, G metròpōlā zem. glavni i najveći grad države ili pokrajine

metropòlija

im. ž. G metropòlijē; mn. N metropòlije, G metropòlījā rel. crkvena pokrajina koja obuhvaća više biskupija ili nadbiskupija

metròpōlis

im. m. G metròpōlisa; mn. N metròpōlisi, G metròpōlīsā pov. grad iz kojega su potekli osnivači pojedine kolonije

metropòlīt

im. m. G metropolíta, V mȅtropolīte; mn. N metropolíti, G metropolítā rel. 1. jd. naslov kršćanskoga crkvenog poglavara koji upravlja metropolijom 2. osoba s istoimenim naslovom

metropòlītskī

prid. G metropòlitskōg(a); ž. metropòlitskā, s. metropòlitskō koji se odnosi na metropolite i metropoliju

mȅtvica

im. ž. G mȅtvicē; mn. N mȅtvice, G mȅtvīcā bot. trajna zeljasta biljka iz porodice usnača čiji listovi sadržavaju eterično ulje od kojega se dobiva mentol [paprena ~; zelena ~]; sin. (menta)

mezànīn

im. m. G mezanína; mn. N mezaníni, G mezanínā 1. dio zgrade između prizemlja i prvoga kata 2. niz sjedala između parketa i balkona u kinu ili kazalištu

mezosòprān

im. m. G mezosoprána, V mȅzosoprāne; mn. N mezosopráni, G mezosopránā glazb. 1. jd. ženski glas srednje visine, glas između alta i soprana 2. pren. žena istoimenoga glasa

mezozòik

im. m. G mezozòika geol. treća era u geološkome razvoju Zemlje koja se dijeli na tri razdoblja: trijas, juru i kredu

im. m. neskl. glazb. solmizacijska oznaka za treći stupanj ljestvice

os. zam. GA nȃs/nas, D nȁma/nam, LI nȁma 1. govoritelj i osoba kojoj se govoritelj obraća, ja i ti 2. govoritelj i druge osobe, ali ne i sugovoritelj, ja i članovi skupine kojoj pripadam 3. govoritelj koji o sebi govori ili piše s osobitim poštovanjem ili skromno [majestetično ~; svečano ~; ~ skromnosti; autorsko ~] 4. D nam koji pripada govoritelju i još komu (sugovoritelju ili kojoj drugoj osobi) [To nam je otac.]; sin. naš

mi

os. zam. D v. pod ja

mȉc

usk. služi za dozivanje mačke [Mic, ~, dođi popiti mlijeko!]; ant. šic

mȉcānje

im. s. G mȉcānja 1. mijenjanje mjesta čemu ili uklanjanje čega 2. mijenjanje položaja kojega dijela tijela, činjenje pokreta 3. kretanje, pokretanje s jednoga mjesta na drugo

mȉcati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. mȉčēm, 3. l. mn. mȉčū, imp. mȉči, aor. mȉcah, imperf. mȉcāh, prid. r. mȉcao, prid. t. mȉcān 1. mijenjati čemu mjesto ili uklanjati što [~ stolice] 2. mijenjati položaj kojega dijela tijela, činiti pokrete [~ ruku] • mȉcati se povr. kretati se, pokretati se s jednoga mjesta na drugo [Miči se s puta!; Nisam se mogao micati.]; vidski paranjak: maknuti

mìcēlij

im. m. G mìcēlija; mn. N mìcēliji, G mìcēlījā bot. vegetativno tijelo gljiva sastavljeno od hifa

migrácija

im. ž. G migrácijē; mn. N migrácije, G migrácījā 1. zem. seoba velikih skupina stanovništva s jednoga područja na drugo ili iz jedne zemlje u drugu [dnevne migracije; lokalne migracije] 2. zool. periodično mijenjanje staništa životinjskih vrsta zbog osiguranja hrane ili života potomstva [~ ptica]; sin. seoba

migrácījskī

prid. G migrácījskōg(a); ž. migrácījskā, s. migrácījskō koji se odnosi na migracije

mìgrant

im. m. G mìgranta; mn. N mìgranti, G mìgranātā osoba koja se seli iz jednoga mjesta u drugo

mìgrantica

im. ž. G mìgranticē; mn. N mìgrantice, G mìgrantīcā žena koja se seli iz jednoga mjesta u drugo

mìgrantičin

prid. G mìgrantičina; ž. mìgrantičina, s. mìgrantičino koji pripada migrantici

mìgrantskī

prid. G mìgrantskōg(a); ž. mìgrantskā, s. mìgrantskō koji se odnosi na migrante

migréna

im. ž. G migrénē; mn. N migréne, G migrénā med. poseban oblik jake glavobolje koji obično zahvaća polovicu glave

migrírati

gl. dvov. neprijel. prez. 1. l. jd. mìgrīrām, 3. l. mn. migrírajū, imp. mìgrīrāj, aor. migrírah, imperf. mìgrīrāh, prid. r. migrírao odseliti/seliti iz jednoga mjesta u drugo

mijàū

usk. oponaša glasanje mačke

mijàūk

im. m. G mijàūka; mn. N mijàūci, G mijàūkā glasanje glasom koji podsjeća na mijau; sin. mijaukanje

mijaúkānje

im. s. G mijaúkānja usp. mijauk

mijaúkati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 3. l. jd. mijàūčē, 3. l. mn. mijàūčū, aor. 3. l. jd. mijaúka, imperf. 3. l. jd. mijàūkāše, prid. r. mijaúkao glasati se glasom koji podsjeća na mijau [Mačka mijauče.]

mijaúknuti

gl. svrš. neprijel. prez. 3. l. jd. mijàūknē, 3. l. mn. mijàūknū, aor. 3. l. jd. mȉjaūknū, prid. r. mijaúknuo oglasiti se glasom koji podsjeća na mijau [Mačka je mijauknula.]

mijȇh

im. m. G mijȇha, L mijéhu; mn. N mjȅhovi/mijȇsi, G mjȅhōvā/mijéhā 1. čitava životinjska koža, obično od kozlića, prerađena i vezana s jedne strane, služi za držanje i prenošenje tekućina 2. naprava od kože koja se puni zrakom i prazni te služi za raspirivanje vatre [kovački ~] 3. naprava kojom se dovodi zrak u neka glazbala [~ harmonike] 4. folk., glazb. narodno glazbalo slično sopilama

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga