minobàcāč

im. m. G minobacáča; mn. N minobacáči, G minobacáčā vojn. vatreno oružje s kratkom, najčešće glatkom, cijevi namijenjeno ispaljivanju projektila

minolòvac

im. m. G minolóvca; mn. N minolóvci, G minòlōvācā vojn. brod ili letjelica opremljen za otkrivanje mina i razminiranje

mȋnskī

prid. G mȋnskōg(a); ž. mȋnskā, s. mȋnskō koji se odnosi na mine [minsko polje]

minùend

im. m. G minùenda; mn. N minùendi, G minùenādā/minùēndā v. umanjenik

mínulī

prid. G mínulōg(a); ž. mínulā, s. mínulō koji pripada prošlosti, koji više ne traje [minula vremena; ~ događaji]

mínus

pril. 1. v. manje 2. negativni predznak uz broj [Izmjereno je ~ pet Celzijevih stupnjeva.]; ant. plus

minúta

im. ž. G minútē; mn. N minúte, G minútā 1. fiz. mjerna jedinica za vrijeme, šezdeset sekunda (min) 2. mat. mjerna jedinica za kut, šezdeseti dio stupnja (') ♦ pet minuta prije (do) dvanaest zadnji čas; pet minuta čijih povoljno vrijeme za čiji uspjeh; žuta ~ privremeno ludilo

mínuti

gl. svrš. prijel./neprijel. prez. 3. l. jd. mȋ, 3. l. mn. mȋ, aor. 3. l. jd. mȋ, prid. r. mínuo, prid. t. mȋnūt 1. prijel. prestati postojati (o silovitu, negativnu osjećaju) [Ljutnja me minula.] 2. neprijel. a. isteći i ne postojati više (o vremenu) [Godina je minula.]; sin. proteći b. pojaviti se i brzo nestati [Oluja je minula.]; sin. proći

mȉo

prid. G mìla; odr. mȉ, G mȉlōg(a); ž. mìla, s. mȉlo; komp. mìlijī 1. prema kojemu se osjeća naklonost [~ susjed]; sin. drag; ant. mrzak 2. koji je ugodan, koji osvaja nježnim i blagim ponašanjem [milo dijete]; sin. umiljat 3. koji odražava blagost i nježnost [~ smiješak]; sin. umiljat

mȉocēn

im. m. G mȉocēna geol. četvrto razdoblje tercijara

mìōm

im. m. G mióma; mn. N miómi, G miómā med. dobroćudni tumor mišićnih stanica

mȉomirīs

im. m. G mȉomirīsa; mn. N mȉomirīsi, G mȉomirīsā ugodan i opojan miris

mȉomirīsan

prid. G mȉomirīsna; odr. mȉomirīsnī, G mȉomirīsnōg(a); ž. mȉomirīsna, s. mȉomirīsno koji ima ugodan i opojan miris [~ štapić]

mȉomirīsnī

prid. G mȉomirīsnōg(a); ž. mȉomirīsnā, s. mȉomirīsnō koji se odnosi na miomiris

mȋr

im. m. G mȋra, L míru, I mȋrom 1. stanje smirenosti i spokoja; ant. nemir 2. stanje bez rata, nasilja ili sukoba [sklopiti ~ između dviju zemalja]; ant. rat ♦ iz čista mira odjednom, iznenada, bez povoda; ne dati mira komu uznemirivati (mučiti) koga, dosađivati komu; ostaviti (pustiti) koga na miru ne uznemirivati koga, što, ne smetati komu, čemu

mìrākul

im. m. G mìrākula; mn. N mìrākuli, G mìrākūlā kaz., rel. srednjovjekovna crkvena drama u kojoj se prikazuju Bogorodičin život i svetačke legende

mȋran

prid. G mírna; odr. mȋrnī, G mȋrnōg(a); ž. mírna, s. mȋrno; komp. mìrnijī 1. koji se ne kreće ili ne miče [~ dječak]; ant. nemiran 2. koji je ispunjen spokojem 3. koji je predvidljiv i bez velikih promjena [~ razvoj; ~ život]; ant. buran pren. 4. koji je ujednačen, bez uspona i padova [~ glas] 5. koji je bez sukoba [mirna vremena]; ant. nemiran 6. koji je odraz unutrašnjega mira i osjećaja sigurnosti [~ izraz lica; ~ pogled; ~ san]; sin. spokojan; ant. nemiran 7. koji je blage naravi, koji nije nagao, koji se bez potrebe ne uzbuđuje [~ čovjek]

mȉrāz

im. m. G mȉrāza; mn. N mȉrāzi, G mȉrāzā imovina i oprema koju žena od kuće svojih roditelja donosi u brak [bogat ~]

mȉrīs

im. m. G mȉrīsa; mn. N mȉrīsi, G mȉrīsā 1. osjet koji nastaje u osjetilu njuha 2. podražaj koji se prima osjetilom njuha [neugodan ~; oštar ~; ugodan ~] 3. tekuće hlapljivo kozmetičko sredstvo koje izaziva ugodan podražaj njuha; sin. (parfem)

mȉrīsan

prid. G mȉrīsna; odr. mȉrīsnī, G mȉrīsnōg(a); ž. mȉrīsna, s. mȉrīsno; komp. mirìsnijī koji ima ugodan miris [~ sapun; mirisno rublje]; sin. (mirišljiv); ant. smrdljiv

mirìsati

gl. nesvrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. mìrišēm, 3. l. mn. mìrišū, imp. mirìši, aor. mirìsah, imperf. mìrisāh, prid. r. mirìsao, prid. t. mȉrisān 1. neprijel. širiti oko sebe miris, obično ugodan [lipe mirišu; ~ po sijenu; šuma miriše] 2. prijel. a. nastojati osjetiti miris čega [~ cvijeće] b. osjećati miris čega [~ vlagu u zraku] ♦ niti (nit) smrdi niti (nit) miriše, usp. smrdjeti

mȉrīsnī

prid. G mȉrīsnōg(a); ž. mȉrīsnā, s. mȉrīsnō koji se odnosi na miris

mirìšljiv

prid. G mirìšljiva; odr. mirìšljivī, G mirìšljivōg(a); ž. mirìšljiva, s. mirìšljivo; komp. mirišljìvijī v. mirisan

mȋrno

pril. komp. mìrnijē 1. bez kretanja ili pomicanja [~ čekati] 2. predvidljivo i bez velikih promjena [~ se razvijati; ~ živjeti]; ant. burno 3. bez sukoba [~ prosvjedovati] 4. tako da odražava unutrašnji mir i osjećaj sigurnosti [~ gledati; ~ sanjati]; sin. spokojno; ant. nemirno

mirnòća

im. ž. G mirnòćē stanje onoga koji je miran ili onoga što je mirno

mirnòdopskī

prid. G mirnòdopskōg(a); ž. mirnòdopskā, s. mirnòdopskō koji se odnosi na razdoblja u kojima nema rata; ant. ratni

miròdija

im. ž. G miròdijē; mn. N miròdije, G miròdījā dodatak jelu radi postizanja boljega okusa i mirisa; sin. začin

miroljùbiv

prid. G miroljùbiva; odr. miroljùbivī, G miroljùbivōg(a); ž. miroljùbiva, s. miroljùbivo; komp. miroljubìvijī 1. koji želi mir i izbjegava sukobe [~ čovjek] 2. koji odražava nastojanja da se postigne ili sačuva mir i izbjegnu sukobi [miroljubiva politika]

miroljùbivōst

im. ž. G miroljùbivosti, I miroljùbivošću/miroljùbivosti osobina onoga koji je miroljubiv ili svojstvo onoga što je miroljubivo

mirotvórac

im. m. G mirotvórca, V mȉrotvōrče; mn. N mirotvórci, G miròtvōrācā osoba koja radi na čuvanju ili uspostavljanju mira

mirotvórčev

prid. G mirotvórčeva; ž. mirotvórčeva, s. mirotvórčevo koji pripada mirotvorcu

miròtvōrka

im. ž. G miròtvōrkē, DL miròtvōrki; mn. N miròtvōrke, G miròtvōrkā/miròtvōrkī žena koja radi na čuvanju ili uspostavljanju mira

miròvānje

im. s. G miròvānja stanje onoga koji miruje ili onoga što miruje

miròvati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. mìrujēm, 3. l. mn. mìrujū, imp. mìrūj, aor. miròvah, imperf. mìrovāh, prid. r. miròvao biti miran, ne kretati se ili ne raditi [~ u krevetu]

miròvina

im. ž. G miròvinē; mn. N miròvine, G miròvīnā 1. stanje nakon završetka radnoga vijeka u kojemu se nalazi onaj koji je prestao obavljati svoj redoviti posao nakon određenoga, zakonom predviđenoga niza godina [biti u mirovini] 2. novčana naknada onomu kojemu je završio radni vijek [primati mirovinu]; sin. penzija razg.

miròvīnskī

prid. G miròvīnskōg(a); ž. miròvīnskā, s. miròvīnskō koji se odnosi na mirovinu [~ stup]; sin. penzijski razg.

mìrōvnī

prid. G mìrōvnōg(a); ž. mìrōvnā, s. mìrōvnō koji se odnosi na mir [~ pokret]

mȋrta

im. ž. G mȋrtē; mn. N mȋrte, G mȋrtā/mȋrtī bot. 1. mn. porodica vazdazelenih grmolikih mediteranskih biljaka sitnih bijelih cvjetova, kožastih listova i sitnoga modrog okruglog ploda 2. pripadnica istoimene porodice

mȉsa

im. ž. G mȉ; mn. N mȉse, G mȋ 1. rel. glavni obred katoličkoga bogoslužja u kojemu se ponavlja i svetkuje sakrament euharistije [pjevana ~]; sin. euharistijsko slavlje v. pod slavlje  mlada ~ prva misa koju služi svećenik nakon zaređenja 2. glazb. sakralni glazbeni oblik

mìsāl

im. m. G misála; mn. N misáli, G misálā rel. knjiga tekstova koji se upotrebljavaju za vrijeme mise

mȋsao

im. ž. G mȋsli, L mísli, I mȋšlju/mȋsli; mn. N mȋsli, G míslī, DLI míslima 1. rezultat razmišljanja, ideja koje se tko dosjeti [dovršiti ~; sinula mi je ~] 2. tema umjetničkoga djela i glavna načela ili skup ideja kojega učenja, pokreta i sl. [glavna ~ djela] ♦ baviti se mišlju ustrajno razmišljati o čemu, namjeravati što učiniti; bez zadnjih misli 1. iskren, dobronamjeran 2. iskreno, dobronamjerno; crne misli zle slutnje, pesimistične misli; ~ vodilja glavna ideja koja vodi do kojega cilja, nešto za čim se teži

mìsaon

prid. G mìsaona; odr. mìsaonī, G mìsaonōg(a); ž. mìsaona, s. mìsaono koji je sklon razmišljanju [~ čovjek]

mìsaonī

prid. G mìsaonōg(a); ž. mìsaonā, s. mìsaonō koji se odnosi na mišljenje i razmišljanje [misaona sposobnost; ~ proces]

mȉsaonōst

im. ž. G mȉsaonosti, I mȉsaonošću/mȉsaonosti osobina onoga koji je sklon razmišljanju

mìsija

im. ž. G mìsijē; mn. N mìsije, G mȉsījā 1. jd. posebna zadaća koju je tko dobio, uloga koju tko ima ili mu je dodijeljena 2. skupina ljudi koji po određenome zadatku zastupaju svoju državu, vojsku, organizaciju i sl. [mirovna ~] 3. zgrada u kojoj djeluje istoimena skupina ljudi

mìsījskī

prid. G mìsījskōg(a); ž. mìsījskā, s. mìsījskō koji se odnosi na misiju

misiònār

im. m. G misionára, V mȉsionāru/mȉsionāre; mn. N misionári, G misionára 1. svećenik koji propovijeda kršćansku vjeru nekršćanskim narodima; sin. vjerovjesnik 2. pren. čovjek koji širi koju ideju, misao ili ideologiju

misionárev

prid. G misionáreva; ž. misionáreva, s. misionárevo koji pripada misionaru; sin. misionarov, vjerovjesnikov

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga