minobàcāč | im. m. 〈G minobacáča; mn. N minobacáči, G minobacáčā〉 vojn. vatreno oružje s kratkom, najčešće glatkom, cijevi namijenjeno ispaljivanju projektila |
minolòvac | im. m. 〈G minolóvca; mn. N minolóvci, G minòlōvācā〉 vojn. brod ili letjelica opremljen za otkrivanje mina i razminiranje |
mȋnskī | prid. 〈G mȋnskōg(a); ž. mȋnskā, s. mȋnskō〉 koji se odnosi na mine [minsko polje] |
minùend | im. m. 〈G minùenda; mn. N minùendi, G minùenādā/minùēndā〉 v. umanjenik |
mínulī | prid. 〈G mínulōg(a); ž. mínulā, s. mínulō〉 koji pripada prošlosti, koji više ne traje [minula vremena; ~ događaji] |
mínus | |
minúta | im. ž. 〈G minútē; mn. N minúte, G minútā〉 1. fiz. mjerna jedinica za vrijeme, šezdeset sekunda (min) 2. mat. mjerna jedinica za kut, šezdeseti dio stupnja (') ♦ pet minuta prije (do) dvanaest zadnji čas; pet minuta čijih povoljno vrijeme za čiji uspjeh; žuta ~ privremeno ludilo |
mínuti | gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 3. l. jd. mȋnē, 3. l. mn. mȋnū, aor. 3. l. jd. mȋnū, prid. r. mínuo, prid. t. mȋnūt〉 1. 〈prijel.〉 prestati postojati (o silovitu, negativnu osjećaju) [Ljutnja me minula.] 2. 〈neprijel.〉 a. isteći i ne postojati više (o vremenu) [Godina je minula.]; sin. proteći b. pojaviti se i brzo nestati [Oluja je minula.]; sin. proći |
mȉo | |
mȉocēn | im. m. 〈G mȉocēna〉 geol. četvrto razdoblje tercijara |
mìōm | im. m. 〈G mióma; mn. N miómi, G miómā〉 med. dobroćudni tumor mišićnih stanica |
mȉomirīs | im. m. 〈G mȉomirīsa; mn. N mȉomirīsi, G mȉomirīsā〉 ugodan i opojan miris |
mȉomirīsan | prid. 〈G mȉomirīsna; odr. mȉomirīsnī, G mȉomirīsnōg(a); ž. mȉomirīsna, s. mȉomirīsno〉 koji ima ugodan i opojan miris [~ štapić] |
mȉomirīsnī | prid. 〈G mȉomirīsnōg(a); ž. mȉomirīsnā, s. mȉomirīsnō〉 koji se odnosi na miomiris |
mȋr | im. m. 〈G mȋra, L míru, I mȋrom〉 1. stanje smirenosti i spokoja; ant. nemir 2. stanje bez rata, nasilja ili sukoba [sklopiti ~ između dviju zemalja]; ant. rat ♦ iz čista mira odjednom, iznenada, bez povoda; ne dati mira komu uznemirivati (mučiti) koga, dosađivati komu; ostaviti (pustiti) koga na miru ne uznemirivati koga, što, ne smetati komu, čemu |
mìrākul | im. m. 〈G mìrākula; mn. N mìrākuli, G mìrākūlā〉 kaz., rel. srednjovjekovna crkvena drama u kojoj se prikazuju Bogorodičin život i svetačke legende |
mȋran | prid. 〈G mírna; odr. mȋrnī, G mȋrnōg(a); ž. mírna, s. mȋrno; komp. mìrnijī〉 1. koji se ne kreće ili ne miče [~ dječak]; ant. nemiran 2. koji je ispunjen spokojem 3. koji je predvidljiv i bez velikih promjena [~ razvoj; ~ život]; ant. buran pren. 4. koji je ujednačen, bez uspona i padova [~ glas] 5. koji je bez sukoba [mirna vremena]; ant. nemiran 6. koji je odraz unutrašnjega mira i osjećaja sigurnosti [~ izraz lica; ~ pogled; ~ san]; sin. spokojan; ant. nemiran 7. koji je blage naravi, koji nije nagao, koji se bez potrebe ne uzbuđuje [~ čovjek] |
mȉrāz | im. m. 〈G mȉrāza; mn. N mȉrāzi, G mȉrāzā〉 imovina i oprema koju žena od kuće svojih roditelja donosi u brak [bogat ~] |
mȉrīs | im. m. 〈G mȉrīsa; mn. N mȉrīsi, G mȉrīsā〉 1. osjet koji nastaje u osjetilu njuha 2. podražaj koji se prima osjetilom njuha [neugodan ~; oštar ~; ugodan ~] 3. tekuće hlapljivo kozmetičko sredstvo koje izaziva ugodan podražaj njuha; sin. (parfem) |
mȉrīsan | |
mirìsati | gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mìrišēm, 3. l. mn. mìrišū, imp. mirìši, aor. mirìsah, imperf. mìrisāh, prid. r. mirìsao, prid. t. mȉrisān〉 1. 〈neprijel.〉 širiti oko sebe miris, obično ugodan [lipe mirišu; ~ po sijenu; šuma miriše] 2. 〈prijel.〉 a. nastojati osjetiti miris čega [~ cvijeće] b. osjećati miris čega [~ vlagu u zraku] ♦ niti (nit) smrdi niti (nit) miriše, usp. smrdjeti |
mȉrīsnī | prid. 〈G mȉrīsnōg(a); ž. mȉrīsnā, s. mȉrīsnō〉 koji se odnosi na miris |
mirìšljiv | prid. 〈G mirìšljiva; odr. mirìšljivī, G mirìšljivōg(a); ž. mirìšljiva, s. mirìšljivo; komp. mirišljìvijī〉 v. mirisan |
mȋrno | |
mirnòća | im. ž. 〈G mirnòćē〉 stanje onoga koji je miran ili onoga što je mirno |
mirnòdopskī | prid. 〈G mirnòdopskōg(a); ž. mirnòdopskā, s. mirnòdopskō〉 koji se odnosi na razdoblja u kojima nema rata; ant. ratni |
miròdija | im. ž. 〈G miròdijē; mn. N miròdije, G miròdījā〉 dodatak jelu radi postizanja boljega okusa i mirisa; sin. začin |
miroljùbiv | prid. 〈G miroljùbiva; odr. miroljùbivī, G miroljùbivōg(a); ž. miroljùbiva, s. miroljùbivo; komp. miroljubìvijī〉 1. koji želi mir i izbjegava sukobe [~ čovjek] 2. koji odražava nastojanja da se postigne ili sačuva mir i izbjegnu sukobi [miroljubiva politika] |
miroljùbivōst | im. ž. 〈G miroljùbivosti, I miroljùbivošću/miroljùbivosti〉 osobina onoga koji je miroljubiv ili svojstvo onoga što je miroljubivo |
mirotvórac | im. m. 〈G mirotvórca, V mȉrotvōrče; mn. N mirotvórci, G miròtvōrācā〉 osoba koja radi na čuvanju ili uspostavljanju mira |
mirotvórčev | prid. 〈G mirotvórčeva; ž. mirotvórčeva, s. mirotvórčevo〉 koji pripada mirotvorcu |
miròtvōrka | im. ž. 〈G miròtvōrkē, DL miròtvōrki; mn. N miròtvōrke, G miròtvōrkā/miròtvōrkī〉 žena koja radi na čuvanju ili uspostavljanju mira |
miròvānje | im. s. 〈G miròvānja〉 stanje onoga koji miruje ili onoga što miruje |
miròvati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mìrujēm, 3. l. mn. mìrujū, imp. mìrūj, aor. miròvah, imperf. mìrovāh, prid. r. miròvao〉 biti miran, ne kretati se ili ne raditi [~ u krevetu] |
miròvina | im. ž. 〈G miròvinē; mn. N miròvine, G miròvīnā〉 1. stanje nakon završetka radnoga vijeka u kojemu se nalazi onaj koji je prestao obavljati svoj redoviti posao nakon određenoga, zakonom predviđenoga niza godina [biti u mirovini] 2. novčana naknada onomu kojemu je završio radni vijek [primati mirovinu]; sin. penzija razg. |
miròvīnskī | prid. 〈G miròvīnskōg(a); ž. miròvīnskā, s. miròvīnskō〉 koji se odnosi na mirovinu [~ stup]; sin. penzijski razg. |
mìrōvnī | prid. 〈G mìrōvnōg(a); ž. mìrōvnā, s. mìrōvnō〉 koji se odnosi na mir [~ pokret] |
mȋrta | im. ž. 〈G mȋrtē; mn. N mȋrte, G mȋrtā/mȋrtī〉 bot. 1. 〈mn.〉 porodica vazdazelenih grmolikih mediteranskih biljaka sitnih bijelih cvjetova, kožastih listova i sitnoga modrog okruglog ploda 2. pripadnica istoimene porodice |
mȉsa | im. ž. 〈G mȉsē; mn. N mȉse, G mȋsā〉 1. rel. glavni obred katoličkoga bogoslužja u kojemu se ponavlja i svetkuje sakrament euharistije [pjevana ~]; sin. euharistijsko slavlje v. pod slavlje ◇ mlada ~ prva misa koju služi svećenik nakon zaređenja 2. glazb. sakralni glazbeni oblik |
mìsāl | im. m. 〈G misála; mn. N misáli, G misálā〉 rel. knjiga tekstova koji se upotrebljavaju za vrijeme mise |
mȋsao | im. ž. 〈G mȋsli, L mísli, I mȋšlju/mȋsli; mn. N mȋsli, G míslī, DLI míslima〉 1. rezultat razmišljanja, ideja koje se tko dosjeti [dovršiti ~; sinula mi je ~] 2. tema umjetničkoga djela i glavna načela ili skup ideja kojega učenja, pokreta i sl. [glavna ~ djela] ♦ baviti se mišlju ustrajno razmišljati o čemu, namjeravati što učiniti; bez zadnjih misli 1. iskren, dobronamjeran 2. iskreno, dobronamjerno; crne misli zle slutnje, pesimistične misli; ~ vodilja glavna ideja koja vodi do kojega cilja, nešto za čim se teži |
mìsaon | prid. 〈G mìsaona; odr. mìsaonī, G mìsaonōg(a); ž. mìsaona, s. mìsaono〉 koji je sklon razmišljanju [~ čovjek] |
mìsaonī | prid. 〈G mìsaonōg(a); ž. mìsaonā, s. mìsaonō〉 koji se odnosi na mišljenje i razmišljanje [misaona sposobnost; ~ proces] |
mȉsaonōst | im. ž. 〈G mȉsaonosti, I mȉsaonošću/mȉsaonosti〉 osobina onoga koji je sklon razmišljanju |
mìsija | im. ž. 〈G mìsijē; mn. N mìsije, G mȉsījā〉 1. 〈jd.〉 posebna zadaća koju je tko dobio, uloga koju tko ima ili mu je dodijeljena 2. skupina ljudi koji po određenome zadatku zastupaju svoju državu, vojsku, organizaciju i sl. [mirovna ~] 3. zgrada u kojoj djeluje istoimena skupina ljudi |
mìsījskī | prid. 〈G mìsījskōg(a); ž. mìsījskā, s. mìsījskō〉 koji se odnosi na misiju |
misiònār | im. m. 〈G misionára, V mȉsionāru/mȉsionāre; mn. N misionári, G misionára〉 1. svećenik koji propovijeda kršćansku vjeru nekršćanskim narodima; sin. vjerovjesnik 2. pren. čovjek koji širi koju ideju, misao ili ideologiju |
misionárev | prid. 〈G misionáreva; ž. misionáreva, s. misionárevo〉 koji pripada misionaru; sin. misionarov, vjerovjesnikov |