im. ž. 〈G reciklážē〉 v. oporaba

prid. 〈G rȅciklāžnōg(a); ž. rȅciklāžnā, s. rȅciklāžnō〉 v. oporabni

im. s. 〈G reciklírānja〉 v. oporaba

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. recìklīrām, 3. l. mn. reciklírajū, imp. recìklīrāj, aor. reciklírah, imperf. recìklīrāh, prid. r. reciklírao, prid. t. recìklīrān〉 1. v. oporabiti 2. v. oporabljivati

prid. 〈G recìpročna; odr. recìpročnī, G recìpročnōg(a); ž. recìpročna, s. recìpročno〉 1. v. uzajaman 2. mat. koji je dobiven zamjenom brojnika i nazivnika [recipročni razlomak]

im. ž. 〈G recìpročnosti, I recìpročnošću/recìpročnosti〉 1. v. uzajamnost 2. mat. svojstvo onoga što je recipročno

im. ž. 〈G recitácijē; mn. N recitácije, G recitácījā〉 izgovaranje stihova naglas, obično pred publikom; sin. krasnoslov

im. m. 〈G recitála; mn. N recitáli, G recitálā〉 priredba na kojoj se recitira poezija

im. m. 〈G recitatíva; mn. N recitatívi, G recitatívā〉 glazb. način pjevanja koji više nalikuje na govor nego na pjevanje

im. m. 〈G recìtātora, V recìtātore; mn. N recìtātori, G recìtātōrā〉 osoba koja recitira; sin. krasnoslovac

im. ž. 〈G recìtātoricē; mn. N recìtātorice, G recìtātorīcā〉 žena koja recitira; sin. krasnoslovka

prid. 〈G recìtātoričina; ž. recìtātoričina, s. recìtātoričino〉 koji pripada recitatorici; sin. krasnoslovkin

im. s. 〈G recitírānja〉 izgovaranje stihova naglas, obično pred publikom; sin. krasnoslovljenje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. recìtīrām, 3. l. mn. recitírajū, imp. recìtīrāj, aor. recitírah, imperf. recìtīrāh, prid. r. recitírao, prid. t. recìtīrān〉 izgovarati stihove naglas, obično pred publikom [~ pjesmu]; sin. krasnosloviti

im. ž. 〈G rečènicē; mn. N rečènice, G rečènīcā〉 gram. uređeni skup riječi kojim se izražava misaona cjelina, odnosno prenosi potpuna obavijest [izjavna ~; upitna ~; usklična ~] ◇ eliptična ~ gram. rečenica u kojoj je izostavljena jedna ili više riječi koje se mogu razumjeti iz konteksta

prid. 〈G rečèničnōg(a); ž. rečèničnā, s. rečèničnō〉 koji se odnosi rečenicu [~ niz]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. rèčem/rȅknēm, 3. l. mn. rèkū/rȅknū, imp. rèci/rȅkni, aor. rèkoh, prid. r. m. rȅkao, ž. rèkla, s. rȅklo, mn. rȅkli, prid. t. rèčen, pril. p. rȅkāvši〉 1. izraziti ili priopćiti što govoreći [Reći istinu u lice.; To si dobro rekao.]; sin. kazati, veljeti zast. 2. izraziti se na kakav drukčiji, poseban način [~ umjetničkim jezikom; ~ stihom; ~ političkim rječnikom] 3. pren. a. priopćiti što znakovima [~ kucanjem na zid] b. priopćiti što u pisanome obliku [~ u novinama] ♦ među nama rečeno u povjerenju, u tajnosti; ~ (kazati) koju reći (dodati) nekoliko riječi, izreći svoje mišljenje; ~ (kazati) svoje izreći svoje gledište (mišljenje)

im. m. 〈G rȇda, L rédu; mn. N rȅdovi, G rȅdōvā〉 1. 〈jd.〉 uređeno stanje [dovesti kuću u ~; Uspostaviti ~ u razredu.]; ant. nered, zbrka 2. skupina ljudi koji stoje jedan iza drugoga; sin. rep razg. 3. 〈jd.〉 raspored prema kojemu se nižu događaji, obično u skladu s određenim pravilima [~ plovidbe; vozni ~]; sin. redoslijed 4. rel. katolička zajednica redovnika ili redovnica koji žive u skladu s nekim pravilima i u skladu sa zavjetima [dominikanski ~; franjevački ~; malteški ~] 5. biol. kategorija u podjeli živoga svijeta ispod razreda, a iznad porodice 6. društveni stalež [~ vitezova] 7. v. redak ◇ drugoga reda drugorazredan, koji nije najvažniji; kućni ~ popis pravila ponašanja stanara u kući ili stambenoj zgradi; prvoga reda prvorazredan, najvažniji; svećenički ~ rel. kršćanski sakrament kojim se dodjeljuje svećenička vlast i služba; u prvome redu na prvome mjestu [On je u prvome redu dosadan.]; sin. ponajprije, ( prvenstveno); vezni ~ sp. igrači zaduženi za povezivanje obrane i napada ♦ biti (boriti se itd.) u prvim redovima biti (boriti se itd.) na istaknutome mjestu, izlagati se opasnostima, isticati se; biti na dnevnome redu biti tema razgovora, biti na udaru kritike; čitati između redova (redaka), usp. redak; dovesti u ~ koga, što srediti koga, što, urediti koga, što, disciplinirati koga; kako (kao što) je ~ kako (kao što) je uobičajeno, kako se pristoji, kao što svi rade; naučiti koga redu disciplinirati koga, prisiliti koga da se drži određenih pravila; pozvati koga na ~ prigovoriti komu, zatražiti od koga da se opravda; reda radi tek tako, iz obzira; skinuti s dnevnoga reda koga, što prestati se baviti kime, čime, prestati razgovarati o kome, o čemu; u redu je što dobro je što, riješeno (provedeno, sređeno itd.) je što kako treba

im. m. 〈G rétka; mn. N rédci, G rȇdākā〉 niz znakova ispod ili iznad kojega stoji ili može stajati još takvih nizova [treći ~; ~ u tablici]; sin. (red) ♦ čitati između redaka (redova) shvaćati prikriveni smisao, spoznavati i ono što nije rečeno

im. ž. 〈G redàkcijē; mn. N redàkcije, G redàkcījā〉 1. v. uredništvo 2. pripremanje teksta za tisak, stručna obradba rukopisa

prid. 〈G redàkcījskōg(a); ž. redàkcījskā, s. redàkcījskō〉 koji se odnosi na redakciju

im. m. 〈G rèdaktora, V rèdaktore; mn. N rèdaktori, G rèdaktōrā〉 osoba koja priprema, ispravlja i stručno dotjeruje rukopis prije objavljivanja

im. ž. 〈G rèdaktoricē; mn. N rèdaktorice, G rèdaktorīcā〉 žena koja priprema, ispravlja i stručno dotjeruje rukopis prije objavljivanja

prid. 〈G rèdaktoričina; ž. rèdaktoričina, s. rèdaktoričino〉 koji pripada redaktorici

prid. 〈G rèdaktorskōg(a); ž. rèdaktorskā, s. rèdaktorskō〉 koji se odnosi na redaktora i redakturu [~ posao]

im. ž. 〈G redaktúrē〉 pripremanje, ispravljanje i stručno dotjerivanje rukopisa prije objavljivanja; sin. (redigiranje)

im. m. 〈G redára, V rȅdāru/rȅdāre; mn. N redári, G redárā〉 1. učenik koji pazi na red u razredu 2. službena osoba koja pazi na javni red

prid. 〈G redáreva; ž. redáreva, s. redárevo〉 koji pripada redaru; sin. redarov

prid. 〈G redárova; ž. redárova, s. redárovo〉 usp. redarev

im. ž. 〈G redàrstvenicē; mn. N redàrstvenice, G redàrstvenīcā〉 policajka koji radi u redarstvu

prid. 〈G redàrstveničina; ž. redàrstveničina, s. redàrstveničino〉 koji pripada redarstvenici

im. m. 〈G redàrstvenīka, V redàrstvenīče; mn. N redàrstvenīci, G redàrstvenīkā〉 policajac koji radi u redarstvu

im. s. 〈G redárstva〉 javna policijska služba koja održava javni red u državi

im. m. 〈G rèdatelja; mn. N rèdatelji, G rèdatēljā〉 umjetnik koji oblikuje kazališne predstave, filmsko ili televizijsko djelo [filmski ~; kazališni ~; televizijski ~]; sin. (režiser)

im. ž. 〈G redatèljicē; mn. N redatèljice, G redatèljīcā〉 umjetnica koja oblikuje kazališne predstave, filmsko ili televizijsko djelo; sin. (režiserka)

prid. 〈G redatèljičina; ž. redatèljičina, s. redatèljičino〉 koji pripada redateljici; sin. (režiserkin)

prid. 〈G rèdateljskōg(a); ž. rèdateljskā, s. rèdateljskō〉 koji se odnosi na redatelje; sin. (režiserski)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. rȇdām, 3. l. mn. rédajū, imp. rȇdāj, aor. rédah, imperf. rȇđāh, prid. r. rédao, prid. t. rȇdān〉 1. slagati, stavljati u red jedno do drugoga, jedno iza drugoga ili jedno iznad drugoga 2. navoditi što određenim redom [~ primjere]; sin. nabrajati • rédati se 〈povr.〉 smjenjivati jedan drugoga prema određenome redoslijedu

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. redestìlīrām, 3. l. mn. redestilírajū, imp. redestìlīrāj, aor. redestilírah, imperf. redestìlīrāh, prid. r. redestilírao, prid. t. redestìlīrān〉 ponovno što destilirati

im. s. 〈G redigírānja〉 v. redaktura

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. redìgīrām, 3. l. mn. redigírajū, imp. redìgīrāj, aor. redigírah, imperf. redìgīrāh, prid. r. redigírao, prid. t. redìgīrān〉 pripremiti/pripremati, ispraviti/ispravljati i stručno dotjerati/dotjerivati rukopis prije objavljivanja

prid. 〈G rȇdnōg(a); ž. rȇdnā, s. rȇdnō〉 koji se odnosi na red ili označuje redoslijed [~ broj]

pril. jedan za drugim, po redu

im. m. 〈G rȅdoslijēda〉 raspored prema kojemu se nižu događaji, obično u skladu s određenim pravilima [~ plovidbe; vozni ~]; sin. red

prid. 〈G redòvita; odr. redòvitī, G redòvitōg(a); ž. redòvita, s. redòvito; komp. redovìtijī〉 1. koji se zbiva prema utvrđenome redu ili rasporedu [redovita nastava; redovito školovanje] 2. koji je uvijek u isto vrijeme, koji je u pravilnim razmacima [redovita primanja] 3. koji što čini često [~ posjetitelj muzeja]; ant. neredovit, povremen

prid. 〈G redòvitōg(a); ž. redòvitā, s. redòvitō〉 koji je postigao stalni položaj, koji je postao punopravnim članom čega [~ profesor]; ant. izvanredni v. pod izvanredan

im. ž. 〈G redòvitosti, I redòvitošću/redòvitosti〉 osobina onoga koji je redovit ili svojstvo onoga što je redovito; ant. neredovitost

im. ž. 〈G redòvnicē; mn. N redòvnice, G redòvnīcā〉 rel. pripadnica katoličkoga ženskog reda koja živi u samostanu te polaže zavjete siromaštva, pobožnosti i čistoće; sin. časna sestra v. pod sestra, opatica razg.