im. s. 〈G tušírānja〉 crtanje tušem

im. s. 〈G tušírānja〉 pranje ili polijevanje koga ili čega vodom iz tuša

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tùšīrām, 3. l. mn. tušírajū, imp. tùšīrāj, aor. tušírah, imperf. tùšīrāh, prid. r. tušírao, prid. t. tùšīrān〉 crtati/nacrtati tušem [~ nacrt]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tùšīrām, 3. l. mn. tušírajū, imp. tùšīrāj, aor. tušírah, imperf. tùšīrāh, prid. r. tušírao, prid. t. tùšīrān〉 prati ili polijevati koga ili što vodom iz tuša [~ dijete; ~ se prije spavanja]

im. ž. 〈G tȕš-kádē; mn. N tȕš-káde, G tȕš-kádā〉 kabina s plitkom kadom namijenjena tuširanju u stojećemu položaju

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tȕtnēm, 3. l. mn. tȕtnū, imp. tȕtni, aor. tȕtnuh, prid. r. tȕtnuo, prid. t. tȕtnūt〉 razg. 1. kriomice, žurno staviti što kamo [~ novac u džep] 2. kriomice, žurno dati komu što [~ komu novac u ruke]

im. ž. 〈G tùtnjavē〉 jaka i dugotrajna mukla buka koja se čuje kad što tutnji [~ topova]

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. tùtnjī, 3. l. mn. tùtnjē, aor. 3. l. jd. tȕtnjā, imperf. 3. l. jd. tùtnjāše, prid. r. tùtnjio〉 stvarati veliku buku, odašiljati jak i gromak zvuk [Topovi tutnje.]; sin. grmjeti pren.

usk. oponaša zvuk automobilske sirene

im. s. 〈G tužàkala; mn. s. N tužàkala, G tužàkālā〉 osoba koja tužaka [to ~; ta tužakala]; sin. (tužibaba)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tužàkām, 3. l. mn. tužàkajū, imp. tužàkāj, aor. tužàkah, imperf. tužàkāh, prid. r. tužàkao, prid. t. tȕžakān〉 često prijavljivati koga bez većega povoda [~ kolege]

im. ž. 〈G tùžāljkē, DL tùžāljci; mn. N tùžāljke, G tùžāljkā/tùžāljkī〉 folk., knjiž. pjesma ili stihovi kojima se izražava tuga zbog gubitka bliske osobe; sin. tužbalica

prid. 〈G túžna; odr. tȗžnī, G tȗžnōg(a); ž. túžna, s. túžno; komp. tùžnijī〉 1. koji osjeća tugu [Danas sam ~.] 2. koji izražava, očituje tugu [~ pogled; tužna vijest]; sin. neveseo, žalostan; ant. radostan, sretan, veseo

im. ž. 〈G tùžbē; mn. N tùžbe, G túžbā/tùžbī〉 prav. postupak pred sudom koji se pokreće radi ostvarenja kakva zahtjeva [podnijeti tužbu]

im. ž. 〈G tùžbalicē; mn. N tùžbalice, G tùžbalīcā〉 folk., knjiž. usp. tužaljka

im. ž. 〈G tȗženicē; mn. N tȗženice, G tȗženīcā〉 žena koju tko tuži

prid. 〈G tȗženičina; ž. tȗženičina, s. tȗženičino〉 koji pripada tuženici

im. m. 〈G tȗženīka, V tȗženīče; mn. N tȗženīci, G tȗženīkā〉 osoba koju tko tuži

im. s. 〈G túžēnja〉 1. podnošenje tužbe protiv koga 2. obavješćivanje koga o čijemu lošemu djelu ili propustu; sin. otkucavanje razg., prijavljivanje

im. m. ž. 〈G tùžibabē; mn. N tùžibabe, G tùžibābā〉 v. tužakalo

im. m. 〈G tùžitelja; mn. N tùžitelji, G tùžitēljā〉 osoba koja koga tuži [javni ~]

im. ž. 〈G tužitèljicē; mn. N tužitèljice, G tužitèljīcā〉 žena koja koga tuži [javna ~]

prid. 〈G tužitèljičina; ž. tužitèljičina, s. tužitèljičino〉 koji pripada tužiteljici

im. s. 〈G tužitèljstva〉 1. pravno tijelo koja nadzire provođenje zakona u društvu i pokreće postupke protiv počinitelja nezakonitih djela 2. skup svih tužitelja

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tȗžīm, 3. l. mn. tȗžē, imp. túži, aor. túžih, prid. r. túžio, prid. t. tȗžen〉 1. podnijeti/podnositi tužbu protiv koga [~ sudu] 2. obavijestiti/obavještavati koga o čijemu lošem djelu [~ učenika roditeljima]; sin. otkucati razg., otkucavati razg., prijaviti, prijavljivati

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. tȗžīm se, 3. l. mn. tȗžē se, imp. túži se, aor. túžih se, imperf. tȗžāh se, prid. r. túžio se〉 glasno iskazivati neraspoloženje, jad, tugu [~ na bolove; ~ na zdravlje]; sin. žaliti se v. pod žaliti

pril. 〈komp. tùžnijē〉 1. tako da odražava, očituje tugu [~ pogledati]; sin. neveselo, žalosno; ant. radosno, sretno, veselo 2. u lošim, nepovoljnim okolnostima [~ završiti]; sin. nesretno

im. ž. 〈G tvȃri, L tvári, I tvȃri/tvȃrju; mn. N tvȃri, G tvárī, DLI tvárima〉 fiz. ono od čega se što sastoji, sve što ima masu i zauzima prostor [kristalna ~; netopive tvari; tekuća ~; topive tvari; plinovita ~]; sin. (materija, supstancija) ◇ elementarna ~ kem. tvar koja se sastoji od atoma ili molekula određenoga kemijskog elementa

prid. 〈G tvȃrnōg(a); ž. tvárnā, s. tvȃrnō〉 koji se odnosi na tvar [~ svijet]; sin. (materijalni); ant. (nematerijalni)

im. m. 〈G tvȋda, L tvídu; mn. N tvȉdovi, G tvȉdōvā〉 mekana i češljana vunena tkanina

posv. zam. 〈G tvòjēg(a)/tvȏg(a), D tvòjēm(u)/tvȏm(u/e), A tvȏj/tvòjēg(a)/tvȏg(a), L tvòjēm(u)/tvȏm(e/u), I tvòjīm; ž. tvòja, s. tvòje〉 koji pripada sugovoritelju; sin. ti

im. m. 〈G tvòra, I tvȍrom; mn. N tvòrovi, G tvȍrōva〉 zool. sisavac iz porodice kuna maloga duguljasta tijela koji u opasnosti ispušta tekućinu veoma neugodna mirisa ♦ smrdjeti kao ~ nepodnošljivo smrdjeti

im. m. 〈G tvórca, V tvȏrče; mn. N tvórci, G tvȏrācā〉 1. onaj koji je što stvorio, konstruirao ili izumio [~ esperanta; ~ parnoga stroja]; sin. (stvoritelj) 2. 〈jd.〉 rel. (Tvórac) u kršćanstvu jedinstveno vječno biće, stvoritelj svijeta i otac Isusa Krista (Sina); sin. Bog v. pod bog, Gospod, Stvoritelj v. pod stvoritelj, Svevišnji v. pod svevišnji, Svemogući v. pod svemogući

im. ž. 〈G tvòrbē; mn. N tvòrbe, G tvórbā/tvòrbī〉 1. oblikovanje ili postanak čega 2. nakupina čega koja je sama nastala [prirodna ~; ~ na koži] ◇ ~ riječi gram. 1. grana gramatike koja proučava postanak novih riječi od već postojećih 2. način postanka novih riječi; sin. rječotvorje

prid. 〈G tvòrbenōg(a); ž. tvòrbenā, s. tvòrbenō〉 gram. 1. koji se odnosi na tvorbu riječi 2. koji sudjeluje u tvorbi riječi; ant. nerječotvorni, netvorbeni; sin. rječotvorni

prid. 〈G tvórčeva; ž. tvórčeva, s. tvórčevo〉 1. koji pripada tvorcu 2. rel. (Tvórčev) koji pripada Tvorcu

im. ž. 〈G tvorènicē; mn. N tvorènice, G tvorènīcā〉 gram. riječ koja se može rastaviti na tvorbene sastavne dijelove po uzoru na koje se mogu tvoriti nove riječi; ant. netvorenica

im. ž. 〈G tvòrevinē; mn. N tvòrevine, G tvòrevīnā〉 1. ono što je stvoreno, što je ostvareno 2. ono što nije prirodno nastalo, nego je silom stvoreno [državna ~]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tvòrīm, 3. l. mn. tvòrē, imp. tvòri, aor. tvòrih, imperf. tvòrāh, prid. r. tvòrio, prid. t. tvȍren〉 1. ulaziti u sastav čega, biti sastavnim dijelom čega [Dijelovi tvore cjelinu.]; sin. činiti 2. jez. sastavljati nove oblike prema tvorbenim pravilima [~ riječi]

im. ž. 〈G tvórnicē; mn. N tvórnice, G tvórnīcā〉 veće poduzeće u kojemu radnici s pomoću strojeva proizvode različitu robu u većim količinama [~ ulja; ~ namještaja; ~ tekstila; ~ automobila]

im. m. 〈G tvórničāra, V tvórničāru/tvórničāre; mn. N tvórničāri, G tvórničārā〉 vlasnik tvornice

prid. 〈G tvórničāreva; ž. tvórničāreva, s. tvórničārevo〉 koji pripada tvorničaru; sin. tvorničarov

im. ž. 〈G tvórničārkē, DL tvórničārki; mn. N tvórničārke, G tvórničārkā/tvórničārkī〉 vlasnica tvornice

prid. 〈G tvórničārova; ž. tvórničārova, s. tvórničārovo〉 usp. tvorničarev

prid. 〈G tvórničkōg(a); ž. tvórničkā, s. tvórničkō〉 koji se odnosi na tvornicu

prid. 〈G tvŕda; odr. tvȓdī, G tvȓdōg(a); ž. tvŕda, s. tvȓdo; komp. tvȑđī〉 1. koji je čvrste građe, koji pruža jak otpor prodoru sječiva i drugih oruđa, koji se teško obrađuje ili koji ne mijenja oblik pod vanjskim pritiscima [~ kruh; tvrda zemlja; tvrdo drvo]; ant. mek 2. pren. koji je siguran i postojan [~ dokaz; tvrda vjera; tvrdo obećanje]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tvȓdīm, 3. l. mn. tvȓdē, imp. tvŕdi, aor. tvŕdih, imperf. tvr̀dijāh/tvȓđāh, prid. r. tvŕdio, prid. t. tvȓđen〉 uvjeravati koga da je što istinito ili točno [Moj brat tvrdi da dobro igra nogomet.]

im. ž. 〈G tvŕdnjē; mn. N tvŕdnje, G tvŕdnjā/tvŕdnjī〉 iskaz kojim se što tvrdi