prid. 〈G trȗdničina; ž. trȗdničina, s. trȗdničino〉 koji pripada trudnici

prid. 〈G trȗdničkōg(a); ž. trȗdničkā, s. trȗdničkō〉 koji se odnosi na trudnice [trudnička haljina]

im. ž. 〈G trudnòćē; mn. N trudnòće, G trudnóćā〉 razdoblje od začetka do rođenja djeteta, stanje žene koja je trudna, koja nosi dijete u utrobi [dobro podnositi trudnoću]; sin. drugo stanje v. pod stanje

im. s. 〈G trúlēnja〉 postajanje trulim; sin. gnjiljenje

im. m. 〈G trúleža, I trúležom〉 ono što je trulo; sin. gnjilež

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. trȕlī, 3. l. mn. trȕlē, aor. 3. l. jd. trȕlje, imperf. 3. l. jd. trȕljāše, prid. r. m. trȕlio, ž. trȕljela, s. trȕljelo, mn. trȕljeli〉 postajati trulim [Drvo truli.; Voće truli.]; sin. gnjiljeti, trunuti

im. m. 〈G trȗna, L trúnu; mn. N trȕnovi, G trȕnōvā〉 veoma sitan djelić čega [~ drveta; ~ prašine] ♦ ni ~ nimalo, ni u najmanjoj mjeri

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. trȕnēm, 3. l. mn. trȕnū, imp. trȕni, aor. trȕnuh, imperf. trȕnjāh, prid. r. trȕnuo〉 1. usp. truljeti 2. pren., razg. propadati u dosadi, bez volje ili rada [On sjedi kod kuće i trune.]

zb. im. s. 〈G trȗnja〉 mnoštvo sitnih djelića čega

prid. 〈G trùla; odr. trùlī, G trùlōg(a); ž. trùla, s. trȕlo; komp. trùlijī〉 1. koji se pokvario, raspao i istrunuo [trula jabuka; trulo drvo]; sin. gnjio 2. pren. koji je dosadan, nezanimljiv ili neraspoložen [trulo društvo]

im. m. 〈G trȗpa, L trúpu; mn. N trȕpovi, G trȕpōvā〉 1. anat. središnji dio ljudskoga ili životinjskoga tijela između vrata i udova koji čine prsni koš, trbušna šupljina i zdjelica 2. središnji dio broda ili zrakoplova 3. v. trupac

im. ž. 〈G trȕpē; mn. N trȕpe, G trȗpā〉 1. tradicionalno neretvansko plovilo 2. → postrojba

im. m. 〈G trúpca; mn. N trúpci, G trȗpācā〉 um. mali trup; sin. (trup)

im. s. 〈G trúpla; mn. N trúpla, G trȗpālā〉 mrtvo ljudsko tijelo; sin. leš, lešina

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. trȗsīm, 3. l. mn. trȗsē, imp. trúsi, aor. trúsih, imperf. trȗšāh, prid. r. trúsio, prid. t. trȗšen〉 tresti, istresati, sipati što na tlo [~ pelud s cvijeta] • trúsiti se 〈povr.〉 padati s čega [Inje se trusi s grana.]

im. m. 〈G trȕskōvca; mn. N trȕskōvci, G trȕskovācā〉 zool. 1. 〈mn.〉 jedno od koljena u podcarstvu praživotinja, nametnici različitih oblika koji stvaraju spore 2. pripadnik istoimenoga koljena

im. m. 〈G trȕta; mn. N trȕtovi, G trȕtōvā〉 1. zool. mužjak pčele 2. pren. osoba koja živi na tuđi račun, koja ne radi i koju drugi uzdržavaju

im. m. 〈G tȑzāja; mn. N tȑzāji, G tȑzājā〉 nagao pokret tijela

prid. 〈G tȑzalačkōg(a); ž. tȑzalačkā, s. tȑzalačkō〉 koji se svira trzanjem žica [trzalačko glazbalo]

im. ž. 〈G tȑzalicē; mn. N tȑzalice, G tȑzalīcā〉 tanka pločica od čvrstoga elastičnog gradiva kojom se sviraju trzalačka glazbala

im. s. 〈G tȑzānja〉 1. naglo potezanje 2. pravljenje naglih i brzih pokreta

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tȑzām, 3. l. mn. tȑzajū, imp. tȑzāj, aor. tȑzah, imperf. tȑzāh, prid. r. tȑzao, prid. t. tȑzān〉 naglo potezati [~ mrežu] • tȑzati se 〈povr.〉 praviti nagle i brze pokrete [~ se u snu; Riba se trza u mreži.]; vidski paranjak: trznuti

im. ž. 〈G tȑzavicē; mn. N tȑzavice, G tȑzavīcā〉 blaža svađa

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tȑznēm, 3. l. mn. tȑznū, imp. tȑzni, aor. tȑznuh, prid. r. tȑznuo, prid. t. tȑznūt〉 naglo potegnuti [~ konac]; sin. trgnuti • tȑznuti se 〈povr.〉 napraviti nagao i brz pokret [~ se u snu; Riba se trznula u mreži.]; vidski paranjak: trzati

prid. 〈G tȑžīšnōg(a); ž. tȑžīšnā, s. tȑžīšnō〉 koji se odnosi na tržište [~ zakoni; tržišno gospodarstvo]

im. s. 〈G tȑžīšta; mn. N tȑžīšta, G tȑžīštā〉 područje na kojemu se nudi ili prodaje i kupuje roba, usluge i novac [~ je puno loše robe; osvojiti ~; domaće ~; međunarodno ~]

im. ž. 〈G tr̀žnicē; mn. N tr̀žnice, G tȑžnīcā〉 uređeni gradski prostor na kojemu se prodaju namirnice i sitne stvari [gradska ~; kupiti na tržnici; ići na tržnicu]

pril. na tome mjestu, na mjestu koje nije jako udaljeno od mjesta na kojemu se nalazi govoritelj ◇ ~ i tamo 1. neredovito i rijetko, koji put [Sastajemo se ~ i tamo.]; sin. gdjekad, kadgod, kadšto, katkad, nekad, ponekad 2. na pokojemu mjestu [Snijeg je ~ i tamo kopnio.]; sin. gdjegod, mjestimice, mjestimično, negdje, ponegdje ♦ što je ~ je kako jest da jest, pomirimo se s činjenicama

im. ž. 〈G túbē; mn. N túbe, G túbā〉 1. posuda u obliku cijevi napravljena od savitljiva gradiva koja služi za spremanje mekih pripravaka koji se iz nje istiskuju [rajčica u tubi; ~ paste za zube] 2. glazb. limeno puhaće glazbalo najdubljega registra

im. ž. 〈G tuberkulózē〉 med. zarazna bolest čovjeka i životinja prouzročena bacilima iz skupine mikrobakterija koja se prenosi kapljično [~ bubrega; ~ kosti; ~ kralježnice; ~ pluća]; sin. sušica

prid. 〈G tȕberkulōznōg(a); ž. tȕberkulōznā, s. tȕberkulōznō〉 koji se odnosi na tuberkulozu

im. m. 〈G tȗbusa; mn. N tȗbusi, G tȗbūsā〉 cijev optičkih instrumenata

im. s. 〈G tùceta; mn. N tucèta, G tucétā〉 zast. skup od dvanaest jednakih bića ili predmeta

im. ž. 〈G tȕčē〉 1. met. oborina koja nastaje u olujnim oblacima u toplome dijelu godine, a sastoji se od nepravilnih ledenih zrna promjera većega od pet milimetara; sin. (grad) 2. v. tučnjava

im. m. 〈G túčka; mn. N túčci, G tȗčākā〉 1. kratko, teško kovinsko oruđe s okruglim krajevima kojim se što tuče ili drobi 2. bot. dio cvijeta, ženski rasplodni organ kritosjemenjača koji ima jednu ili više zametnih stanica koje se nakon oplodnje peludom razvijaju u sjemenke, sastoji se od plodnice, vrata i njuške

im. ž. 〈G tùčnjavē; mn. N tùčnjave, G tȕčnjāvā〉 fizički obračun dviju ili više osoba; sin. (tuča)

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. túčem, 3. l. mn. túkū, imp. túci, aor. túkoh, imperf. túcijāh/túčāh, prid. r. m. tȗkao, ž. túkla, s. tȗklo, mn. tȗkli, prid. t. tùčen, pril. s. túkūći, pril. p. tȗkāvši〉 1. 〈prijel.〉 a. nanositi komu udarce; sin. biti, mlatiti, udarati b. biti jači od koga [~ neprijatelja; ~ protivničku momčad] 2. 〈neprijel.〉 a. kucati u kratkim i ritmičnim razmacima [Srce mi jako tuče.]; sin. biti, lupati, udarati b. udarati o čvrstu površinu tako da se čuje [Vjetar tuče.; Kiša tuče.] • tȗći (se) 〈prijel.〉 nanositi komu udarce, jačim zamasima ruke ili kakvim predmetom dodirivati koga; sin. lupati (se) v. pod lupati, udarati (se) v. pod udarati • tȗći se 〈povr.〉 uzajamno se udarati, izmjenjivati udarce [Dječaci se tuku.]; sin. mlatiti se v. pod mlatiti

pril. tim smjerom ili putom, smjerom ili putom koji nije jako udaljen od govoritelja; sin. tuda

pril., usp. tud

prid. 〈G túđa; odr. tùđī, G tùđēg(a); ž. túđa, s. túđe〉 1. koji pripada drugomu ili drugima, koji nije moj ili naš [tuđe stvari; tuđa djeca]; ant. vlastit 2. koji pripada drugomu narodu ili državi [tuđi jezik; tuđi običaji] 3. koji se ne poznaje, za koji se ne zna [Taj mi je čovjek ~.]

im. ž. 〈G tùđicē; mn. N tùđice, G tȕđīcā〉 jez. posuđenica koja je pravopisno prilagođena glasovnomu sustavu jezika u koji je posuđena, ali zadržava neka svojstva izvornoga jezika nesvojstvena jeziku u koji je posuđena

im. m. 〈G tùđina; mn. N tùđini, G tȕđīnā〉 v. tuđinac

im. ž. 〈G tuđìnē; mn. N tuđìne, G tuđínā〉 1. tuđa, strana zemlja 2. tuđe mjesto u kojemu nema svojih, bliskih ljudi, strana zemlja [naći se u tuđini]

im. m. 〈G tuđínca, V tùđīnče; mn. N tuđínci, G tùđīnācā〉 osoba koja živi u jednoj državi, a potječe iz koje druge države, stanovnik druge države; sin. stranac, ( tuđin)

prid. 〈G tuđínčeva; ž. tuđínčeva, s. tuđínčevo〉 koji pripada tuđincu; sin. strančev

im. ž. 〈G tùđīnkē, DL tùđīnki; mn. N tùđīnke, G tùđīnkā/tùđīnkī〉 žena koja živi u jednoj državi, a potječe iz koje druge države, stanovnica druge države; sin. strankinja

prid. 〈G tùđīnskōg(a); ž. tùđīnskā, s. tùđīnskō〉 koji se odnosi na tuđince

im. ž. 〈G túgē, DL túzi〉 psihička patnja, trpljenje prouzročeno kakvim gubitkom, nesrećom ili razočaranjem; sin. žalost; ant. radost, sreća, veselje