ùzlaziti | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùzlazīm, 3. l. mn. ùzlazē, imp. ùzlazi, aor. ùzlazih, imperf. ùzlažāh, prid. r. ùzlazio〉 rel. kretati se ili penjati se sa zemlje prema nebu [~ na nebo] |
ùzlaznī | prid. 〈G ùzlaznōg(a); ž. ùzlaznā, s. ùzlaznō〉 koji uzlazi ili se penje [uzlazna staza; ~ naglasak]; ant. silazni |
ùzlažēnje | im. s. 〈G ùzlažēnja〉 usp. uzlaz |
ùzlet | im. m. 〈G ùzleta; mn. N ùzleti, G ȕzlētā〉 let ili dizanje uvis [~ zrakoplova] |
uzlètjeti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùzletīm, 3. l. mn. ùzletē, imp. uzlèti, aor. uzlètjeh, prid. r. m. uzlètio, ž. uzlètjela, s. uzlètjelo, mn. uzlètjeli〉 početi letjeti, leteći se dignuti uvis [Ptice su uzletjele s grana.; Zrakoplov je uzletio.]; sin. poletjeti; ant. sletjeti; vidski parnjak: uzlijetati |
ùzletnī | prid. 〈G ùzletnōg(a); ž. ùzletnā, s. ùzletnō〉 koji se odnosi na uzlet ili koji služi za uzlijetanje [uzletna staza]; ant. sletni |
uzlijétānje | im. s. 〈G uzlijétānja〉 početak leta, dizanje uvis letenjem; sin. polijetanje; ant. slijetanje |
uzlijétati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùzlijēćēm, 3. l. mn. ùzlijēćū, imp. uzlijéći, aor. uzlijétah, imperf. ùzlijētāh, prid. r. uzlijétao〉 počinjati letjeti, leteći se dizati uvis [Ptica uzlijeće s grane.; Zrakoplov uzlijeće.]; sin. polijetati; ant. slijetati; vidski parnjak: uzletjeti |
ùzmaći | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùzmaknēm, 3. l. mn. ùzmaknū, imp. uzmàkni, aor. uzmàkoh, prid. r. uzmàkao, pril. p. ùzmakāvši〉 v. uzmaknuti |
ȕzmāh | im. m. 〈G ȕzmāha; mn. N ȕzmāsi, G ȕzmāhā〉 glazb. nepotpuni takt koji se nalazi na početku pjesme; sin. (predtakt) |
uzmàknuti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùzmaknēm, 3. l. mn. ùzmaknū, imp. uzmàkni, aor. uzmàknuh, prid. r. uzmàknuo, pril. p. uzmàknūvši〉 1. pomaknuti se unatrag, otići unatrag [~ prema vratima]; sin. povući se v. pod povući 2. pren. prestati se protiviti komu ili čemu [~ pred istinom; ~ pred neprijateljem; ~ pred problemima; ~ u svađi]; sin. povući se v. pod povući, popustiti; sin. (uzmaći); vidski paranjak: uzmicati |
ùzmicati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùzmičēm, 3. l. mn. ùzmičū, imp. ùzmiči, aor. ùzmicah, imperf. ùzmicāh, prid. r. ùzmicao〉 1. koračati unatrag, odlaziti unatrag [~ prema vratima] 2. pren. prestajati se protiviti komu ili čemu [~ pred istinom; ~ pred neprijateljem; ~ pred problemima; ~ u svađi]; sin. popuštati; sin. povlačiti se v. pod povlačiti; vidski paranjak: uzmaknuti |
uznàpredovati | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. uznàpredujēm, 3. l. mn. uznàpredujū, imp. uznàpredūj, aor. uznàpredovah, prid. r. uznàpredovao〉 1. napredujući dosegnuti bolje stanje ili bolji položaj [~ u učenju engleskoga; ~ na poslu] 2. razvijajući se dosegnuti veći stupanj čega [Bolest je uznapredovala.; Rat je uznapredovao.] |
uznemirávānje | im. s. 〈G uznemirávānja〉 1. izazivanje nemira u komu ili čemu, činjenje koga nemirnim 2. postajanje nemirnim; sin. uznemirivanje; ant. smirivanje, umirivanje |
uznemirávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. uznemìrāvām, 3. l. mn. uznemirávajū, imp. uznemìrāvāj, aor. uznemirávah, imperf. uznemìrāvāh, prid. r. uznemirávao, prid. t. uznemìrāvān〉 izazivati nemir u kome ili čemu, činiti nemirnim [~ djecu u razredu; ~ nasilnika] • uznemirávati se 〈povr.〉 postajati nemirnim [Uznemirio se zbog bolesti.]; sin. uznemirivati; ant. smirivati, umirivati; vidski paranjak: uznemiriti |
uznèmīrenōst | im. ž. 〈G uznèmīrenosti, I uznèmīrenošću/uznèmīrenosti〉 osobina onoga koji je uznemiren ili svojstvo onoga što je uznemireno |
uznemíriti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. uznèmīrīm, 3. l. mn. uznèmīrē, imp. uznemíri, aor. uznemírih, prid. r. uznemírio, prid. t. uznèmīren〉 izazvati nemir u kome ili čemu, učiniti nemirnim [~ djecu u razredu; ~ nasilnika] • uznemíriti se 〈povr.〉 postati nemirnim; sin. uskomešati se, uzbuditi se v. pod uzbuditi; ant. smiriti, umiriti; Vidski parnjaci: uznemiravati, uznemirivati |
uznemirívānje | im. s. 〈G uznemirívānja〉 usp. uznemirivanje |
uznemirívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. uznemìrujēm, 3. l. mn. uznemìrujū, imp. uznemìrūj, aor. uznemirívah, imperf. uznemìrīvāh, prid. r. uznemirívao, prid. t. uznemìrīvān〉 usp. uznemiravati |
uznemìrujūće | pril. tako da uznemiruje [djelovati ~] |
uznemìrujūćī | prid. 〈G uznemìrujūćēg(a); ž. uznemìrujūćā, s. uznemìrujūćē〉 koji uznemiruje [uznemirujuće djelovanje] |
uznesénje | im. s. 〈G uznesénja〉 stanje u kojemu je onaj koji je dušom i tijelom prešao sa Zemlje na nebo ◇ Uznesenje Blažene Djevice Marije rel. kršćanski blagdan kojim se slavi uzlaz Bogorodičine duše i tijela na nebo |
ȕznica | im. ž. 〈G ȕznicē; mn. N ȕznice, G ȕznīcā〉 poet. 1. v. zatočenica 2. v. zatvorenica |
ȕzničin | prid. 〈G ȕzničina; ž. ȕzničina, s. ȕzničino〉 poet. 1. v. zatočeničin 2. v. zatvoreničin |
ùznijēti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. uznèsem, 3. l. mn. uznèsū, imp. uznèsi, aor. ȕznijēh/uznèsoh, prid. r. m. ȕznio, ž. ȕznijēla, s. ȕznijēlo, mn. ȕznijēli, prid. t. uznèsen〉 1. rel. dignuti koga dušom i tijelom sa zemlje na nebo 2. pren., razg. v. uzdignuti pren., uzvisiti pren. • ùznijēti se 〈povr.〉 postati ushićenim ili zadivljenim kojom osobom, djelom, događajem itd. [~ se glazbom]; vidski paranjak: uznositi |
ȕznīk | im. m. 〈G ȕznīka, V ȕznīče; mn. N ȕznīci, G ȕznīkā〉 poet. 1. v. zatočenik 2. v. zatvorenik |
ȕznīštvo | im. s. 〈G ȕznīštva〉 poet. v. zatočeništvo |
uznòsiti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùznosīm, 3. l. mn. ùznosē, imp. uznòsi, aor. uznòsih, imperf. ùznošāh/uznòsijāh, prid. r. uznòsio, prid. t. ùznošen〉 1. rel. dizati koga dušom i tijelom sa zemlje na nebo 2. pren., razg. u velikoj mjeri isticati koga ili što; sin. uzdizati pren., uzvisivati pren. • uznòsiti se 〈povr.〉 postajati ushićenim ili zadivljenim kojom osobom, djelom, događajem itd. [~ se glazbom]; vidski paranjak: uznijeti |
ùznošēnje | im. s. 〈G ùznošēnja〉 1. rel. dizanje koga dušom i tijelom sa zemlje na nebo 2. pren., razg. v. uzdizanje pren. v. uzvisivanje pren. 3. postajanje ushićenim ili zadivljenim kojom osobom, djelom, događajem itd. |
uzohòliti se | gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. uzòholīm se, 3. l. mn. uzòholē se, imp. uzohòli se, aor. uzohòlih se, prid. r. uzohòlio se〉 postati oholim |
ùzor | im. m. 〈G ùzora, A ùzora/ùzor, V ȕzore, I ùzorom; mn. N ùzori, G ȕzōrā〉 1. 〈A ùzora〉 onaj na koga ili na što se treba ugledati [On je ~ svima.]; sin. primjer 2. 〈A ùzor〉 djelo koje služi kao primjer komu i koje tko nastoji dostići |
ùzorak | im. m. 〈G ùzōrka; mn. N ùzōrci, G ùzorākā〉 1. ono što predstavlja kakav skup, što je tipično za njega; sin. (obrazac) 2. primjerak kakva proizvoda koji se pokazuje kupcima [~ tkanine] 3. slika ili crtež koji se pojavljuje na čemu [cvjetni ~ na haljini] |
ùzōran | prid. 〈G ùzōrna; odr. ùzōrnī, G ùzōrnōg(a); ž. ùzōrna, s. ùzōrno; komp. uzòrnijī〉 koji ima najbolja svojstva, koji je bez nedostataka [~ učenik; uzorna knjiga; uzorno djelo] |
ùzorkovānje | im. s. 〈G ùzorkovānja〉 metoda prikupljanja podataka kojom se izdvaja uzorak onoga što se promatra |
ȕzrāst | im. m. 〈G ȕzrāsta; mn. N ȕzrāsti, G ȕzrāstā〉 v. dob |
ùzrečica | im. ž. 〈G ùzrečicē; mn. N ùzrečice, G ùzrečīcā〉 stalna veza riječi koja se često ponavlja i općenito je poznata |
ùzročnī | prid. 〈G ùzročnōg(a); ž. ùzročnā, s. ùzročnō〉 1. koji se odnosi na uzrok; ant. posljedični 2. kojim se izriče uzrok [uzročna rečenica] |
ùzročnīk | im. m. 〈G ùzročnīka; mn. N ùzročnīci, G ùzročnīkā〉 onaj koji prouzročuje kakvu pojavu [~ bolesti] |
ùzrok | im. m. 〈G ùzroka; mn. N ùzroci, G ȕzrōkā〉 pojava koja izaziva drugu pojavu kao svoju posljedicu [~ nesreće; ~ rata]; ant. posljedica |
ùzrokovati | gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùzrokujēm, 3. l. mn. ùzrokujū, imp. ùzrokūj, aor. ùzrokovah, imperf. ùzrokovāh, prid. r. ùzrokovao, prid. t. ùzrokovān〉 1. v. prouzročiti 2. v. prouzročavati, prouzročivati |
ȕzrujān | prid. 〈G ȕzrujāna; odr. ȕzrujānī, G ȕzrujānōg(a); ž. ȕzrujāna, s. ȕzrujāno; komp. uzrujànijī〉 1. koji se uzrujao [uzrujana osoba] 2. koji odražava čiju uzrujanost [~ odgovor]; ant. smiren |
ȕzrujānōst | im. ž. 〈G ȕzrujānosti, I ȕzrujānošću/ȕzrujānosti〉 osobina onoga koji je uzrujan ili svojstvo onoga što je uzrujano; ant. smirenost |
uzrùjati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. uzrùjām, 3. l. mn. uzrùjajū, imp. uzrùjāj, aor. uzrùjah, prid. r. uzrùjao, prid. t. ȕzrujān〉 učiniti koga nervoznim [~ roditelje] • uzrùjati se 〈povr.〉 postati nervoznim; sin. iznervirati razg.; vidski paranjak: uzrujavati |
uzrujávānje | im. s. 〈G uzrujávānja〉 1. činjenje koga nervoznim 2. bivanje, postajanje nervoznim; sin. nerviranje razg., živciranje |
uzrujávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. uzrùjāvām, 3. l. mn. uzrujávajū, imp. uzrùjāvāj, aor. uzrujávah, imperf. uzrùjāvāh, prid. r. uzrujávao, prid. t. uzrùjāvān〉 činiti koga nervoznim [~ roditelje] • uzrujávati se 〈povr.〉 biti, postajati nervoznim [Nemoj se ~!]; sin. nervirati razg., živcirati; vidski paranjak: uzrujati |
ùzvanica | im. ž. 〈G ùzvanicē; mn. N ùzvanice, G ùzvanīcā〉 žena pozvana na kakvu svečanost |
ùzvaničin | prid. 〈G ùzvaničina; ž. ùzvaničina, s. ùzvaničino〉 koji pripada uzvanici |
ùzvanīk | im. m. 〈G ùzvanīka, V ȕzvanīče; mn. N ùzvanīci, G ùzvanīkā〉 osoba pozvana na kakvu svečanost |