ùzlaziti

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. ùzlazīm, 3. l. mn. ùzlazē, imp. ùzlazi, aor. ùzlazih, imperf. ùzlažāh, prid. r. ùzlazio rel. kretati se ili penjati se sa zemlje prema nebu [~ na nebo]

ùzlaznī

prid. G ùzlaznōg(a); ž. ùzlaznā, s. ùzlaznō koji uzlazi ili se penje [uzlazna staza; ~ naglasak]; ant. silazni

ùzlažēnje

im. s. G ùzlažēnja usp. uzlaz

ùzlet

im. m. G ùzleta; mn. N ùzleti, G ȕzlētā let ili dizanje uvis [~ zrakoplova]

uzlètjeti

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. ùzletīm, 3. l. mn. ùzletē, imp. uzlèti, aor. uzlètjeh, prid. r. m. uzlètio, ž. uzlètjela, s. uzlètjelo, mn. uzlètjeli početi letjeti, leteći se dignuti uvis [Ptice su uzletjele s grana.; Zrakoplov je uzletio.]; sin. poletjeti; ant. sletjeti; vidski parnjak: uzlijetati

ùzletnī

prid. G ùzletnōg(a); ž. ùzletnā, s. ùzletnō koji se odnosi na uzlet ili koji služi za uzlijetanje [uzletna staza]; ant. sletni

uzlijétānje

im. s. G uzlijétānja početak leta, dizanje uvis letenjem; sin. polijetanje; ant. slijetanje

uzlijétati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. ùzlijēćēm, 3. l. mn. ùzlijēćū, imp. uzlijéći, aor. uzlijétah, imperf. ùzlijētāh, prid. r. uzlijétao počinjati letjeti, leteći se dizati uvis [Ptica uzlijeće s grane.; Zrakoplov uzlijeće.]; sin. polijetati; ant. slijetati; vidski parnjak: uzletjeti

ùzmaći

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. ùzmaknēm, 3. l. mn. ùzmaknū, imp. uzmàkni, aor. uzmàkoh, prid. r. uzmàkao, pril. p. ùzmakāvši v. uzmaknuti

ȕzmāh

im. m. G ȕzmāha; mn. N ȕzmāsi, G ȕzmāhā glazb. nepotpuni takt koji se nalazi na početku pjesme; sin. (predtakt)

uzmàknuti

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. ùzmaknēm, 3. l. mn. ùzmaknū, imp. uzmàkni, aor. uzmàknuh, prid. r. uzmàknuo, pril. p. uzmàknūvši 1. pomaknuti se unatrag, otići unatrag [~ prema vratima]; sin. povući se v. pod povući 2. pren. prestati se protiviti komu ili čemu [~ pred istinom; ~ pred neprijateljem; ~ pred problemima; ~ u svađi]; sin. povući se v. pod povući, popustiti; sin. (uzmaći); vidski paranjak: uzmicati

ùzmicati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. ùzmičēm, 3. l. mn. ùzmičū, imp. ùzmiči, aor. ùzmicah, imperf. ùzmicāh, prid. r. ùzmicao 1. koračati unatrag, odlaziti unatrag [~ prema vratima] 2. pren. prestajati se protiviti komu ili čemu [~ pred istinom; ~ pred neprijateljem; ~ pred problemima; ~ u svađi]; sin. popuštati; sin. povlačiti se v. pod povlačiti; vidski paranjak: uzmaknuti

uznàpredovati

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. uznàpredujēm, 3. l. mn. uznàpredujū, imp. uznàpredūj, aor. uznàpredovah, prid. r. uznàpredovao 1. napredujući dosegnuti bolje stanje ili bolji položaj [~ u učenju engleskoga; ~ na poslu] 2. razvijajući se dosegnuti veći stupanj čega [Bolest je uznapredovala.; Rat je uznapredovao.]

uznemirávānje

im. s. G uznemirávānja 1. izazivanje nemira u komu ili čemu, činjenje koga nemirnim 2. postajanje nemirnim; sin. uznemirivanje; ant. smirivanje, umirivanje

uznemirávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. uznemìrāvām, 3. l. mn. uznemirávajū, imp. uznemìrāvāj, aor. uznemirávah, imperf. uznemìrāvāh, prid. r. uznemirávao, prid. t. uznemìrāvān izazivati nemir u kome ili čemu, činiti nemirnim [~ djecu u razredu; ~ nasilnika] • uznemirávati se povr. postajati nemirnim [Uznemirio se zbog bolesti.]; sin. uznemirivati; ant. smirivati, umirivati; vidski paranjak: uznemiriti

uznèmīrenōst

im. ž. G uznèmīrenosti, I uznèmīrenošću/uznèmīrenosti osobina onoga koji je uznemiren ili svojstvo onoga što je uznemireno

uznemíriti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. uznèmīrīm, 3. l. mn. uznèmīrē, imp. uznemíri, aor. uznemírih, prid. r. uznemírio, prid. t. uznèmīren izazvati nemir u kome ili čemu, učiniti nemirnim [~ djecu u razredu; ~ nasilnika] • uznemíriti se povr. postati nemirnim; sin. uskomešati se, uzbuditi se v. pod uzbuditi; ant. smiriti, umiriti; Vidski parnjaci: uznemiravati, uznemirivati

uznemirívānje

im. s. G uznemirívānja usp. uznemirivanje

uznemirívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. uznemìrujēm, 3. l. mn. uznemìrujū, imp. uznemìrūj, aor. uznemirívah, imperf. uznemìrīvāh, prid. r. uznemirívao, prid. t. uznemìrīvān usp. uznemiravati

uznemìrujūće

pril. tako da uznemiruje [djelovati ~]

uznemìrujūćī

prid. G uznemìrujūćēg(a); ž. uznemìrujūćā, s. uznemìrujūćē koji uznemiruje [uznemirujuće djelovanje]

uznesénje

im. s. G uznesénja stanje u kojemu je onaj koji je dušom i tijelom prešao sa Zemlje na nebo  Uznesenje Blažene Djevice Marije rel. kršćanski blagdan kojim se slavi uzlaz Bogorodičine duše i tijela na nebo

ȕznica

im. ž. G ȕznicē; mn. N ȕznice, G ȕznīcā poet. 1. v. zatočenica 2. v. zatvorenica

ȕzničin

prid. G ȕzničina; ž. ȕzničina, s. ȕzničino poet. 1. v. zatočeničin 2. v. zatvoreničin

ùznijēti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. uznèsem, 3. l. mn. uznèsū, imp. uznèsi, aor. ȕznijēh/uznèsoh, prid. r. m. ȕznio, ž. ȕznijēla, s. ȕznijēlo, mn. ȕznijēli, prid. t. uznèsen 1. rel. dignuti koga dušom i tijelom sa zemlje na nebo 2. pren., razg. v. uzdignuti pren., uzvisiti pren. • ùznijēti se povr. postati ushićenim ili zadivljenim kojom osobom, djelom, događajem itd. [~ se glazbom]; vidski paranjak: uznositi

ȕznīk

im. m. G ȕznīka, V ȕznīče; mn. N ȕznīci, G ȕznīkā poet. 1. v. zatočenik 2. v. zatvorenik

ȕznīštvo

im. s. G ȕznīštva poet. v. zatočeništvo

uznòsiti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. ùznosīm, 3. l. mn. ùznosē, imp. uznòsi, aor. uznòsih, imperf. ùznošāh/uznòsijāh, prid. r. uznòsio, prid. t. ùznošen 1. rel. dizati koga dušom i tijelom sa zemlje na nebo 2. pren., razg. u velikoj mjeri isticati koga ili što; sin. uzdizati pren., uzvisivati pren. • uznòsiti se povr. postajati ushićenim ili zadivljenim kojom osobom, djelom, događajem itd. [~ se glazbom]; vidski paranjak: uznijeti

ùznošēnje

im. s. G ùznošēnja 1. rel. dizanje koga dušom i tijelom sa zemlje na nebo 2. pren., razg. v. uzdizanje pren. v. uzvisivanje pren. 3. postajanje ushićenim ili zadivljenim kojom osobom, djelom, događajem itd.

uzohòliti se

gl. svrš. povr. prez. 1. l. jd. uzòholīm se, 3. l. mn. uzòholē se, imp. uzohòli se, aor. uzohòlih se, prid. r. uzohòlio se postati oholim

ùzor

im. m. G ùzora, A ùzora/ùzor, V ȕzore, I ùzorom; mn. N ùzori, G ȕzōrā 1. A ùzora onaj na koga ili na što se treba ugledati [On je ~ svima.]; sin. primjer 2. A ùzor djelo koje služi kao primjer komu i koje tko nastoji dostići

ùzorak

im. m. G ùzōrka; mn. N ùzōrci, G ùzorākā 1. ono što predstavlja kakav skup, što je tipično za njega; sin. (obrazac) 2. primjerak kakva proizvoda koji se pokazuje kupcima [~ tkanine] 3. slika ili crtež koji se pojavljuje na čemu [cvjetni ~ na haljini]

ùzōran

prid. G ùzōrna; odr. ùzōrnī, G ùzōrnōg(a); ž. ùzōrna, s. ùzōrno; komp. uzòrnijī koji ima najbolja svojstva, koji je bez nedostataka [~ učenik; uzorna knjiga; uzorno djelo]

ùzorkovānje

im. s. G ùzorkovānja metoda prikupljanja podataka kojom se izdvaja uzorak onoga što se promatra

ȕzrāst

im. m. G ȕzrāsta; mn. N ȕzrāsti, G ȕzrāstā v. dob

ùzrečica

im. ž. G ùzrečicē; mn. N ùzrečice, G ùzrečīcā stalna veza riječi koja se često ponavlja i općenito je poznata

ùzročnī

prid. G ùzročnōg(a); ž. ùzročnā, s. ùzročnō 1. koji se odnosi na uzrok; ant. posljedični 2. kojim se izriče uzrok [uzročna rečenica]

ùzročnīk

im. m. G ùzročnīka; mn. N ùzročnīci, G ùzročnīkā onaj koji prouzročuje kakvu pojavu [~ bolesti]

ùzrok

im. m. G ùzroka; mn. N ùzroci, G ȕzrōkā pojava koja izaziva drugu pojavu kao svoju posljedicu [~ nesreće; ~ rata]; ant. posljedica

ùzrokovati

gl. dvov. prijel. prez. 1. l. jd. ùzrokujēm, 3. l. mn. ùzrokujū, imp. ùzrokūj, aor. ùzrokovah, imperf. ùzrokovāh, prid. r. ùzrokovao, prid. t. ùzrokovān 1. v. prouzročiti 2. v. prouzročavati, prouzročivati

ȕzrujān

prid. G ȕzrujāna; odr. ȕzrujānī, G ȕzrujānōg(a); ž. ȕzrujāna, s. ȕzrujāno; komp. uzrujànijī 1. koji se uzrujao [uzrujana osoba] 2. koji odražava čiju uzrujanost [~ odgovor]; ant. smiren

ȕzrujānōst

im. ž. G ȕzrujānosti, I ȕzrujānošću/ȕzrujānosti osobina onoga koji je uzrujan ili svojstvo onoga što je uzrujano; ant. smirenost

uzrùjati

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. uzrùjām, 3. l. mn. uzrùjajū, imp. uzrùjāj, aor. uzrùjah, prid. r. uzrùjao, prid. t. ȕzrujān učiniti koga nervoznim [~ roditelje] • uzrùjati se povr. postati nervoznim; sin. iznervirati razg.; vidski paranjak: uzrujavati

uzrujávānje

im. s. G uzrujávānja 1. činjenje koga nervoznim 2. bivanje, postajanje nervoznim; sin. nerviranje razg., živciranje

uzrujávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. uzrùjāvām, 3. l. mn. uzrujávajū, imp. uzrùjāvāj, aor. uzrujávah, imperf. uzrùjāvāh, prid. r. uzrujávao, prid. t. uzrùjāvān činiti koga nervoznim [~ roditelje] • uzrujávati se povr. biti, postajati nervoznim [Nemoj se ~!]; sin. nervirati razg., živcirati; vidski paranjak: uzrujati

ùzvanica

im. ž. G ùzvanicē; mn. N ùzvanice, G ùzvanīcā žena pozvana na kakvu svečanost

ùzvaničin

prid. G ùzvaničina; ž. ùzvaničina, s. ùzvaničino koji pripada uzvanici

ùzvanīk

im. m. G ùzvanīka, V ȕzvanīče; mn. N ùzvanīci, G ùzvanīkā osoba pozvana na kakvu svečanost

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga