im. ž. 〈G vȑsnosti, I vȑsnošću/vȑsnosti〉 usp. vrsoća

im. ž. 〈G vŕstē; mn. N vŕste, G vŕstā〉 1. niz stvari, pojava ili pojmova koji imaju kakva zajednička svojstva [~ oblaka; ~ automobila; ~ riječi] 2. biol. a. životinjske i biljne jedinke koje su po građi tijela i načinu života bliske i mogu se međusobno razmnažati i rađati plodne potomke [biljna ~; životinjska ~] b. najniža kategorija u podjeli živoga svijeta, kategorija ispod roda 3. skupina ljudi poredanih u određeni red prema kojim osobinama [stati u vrstu; vježbati u vrsti]; sin. stroj ◇ književna ~ knjiž. uža skupina književnih djela koja su povezana zajedničkim formalnim obilježjima

prid. 〈G vȑsna; odr. vȑsnī, G vȑsnōg(a); ž. vȑsna, s. vȑsno; komp. vr̀snijī〉 koji mnogo vrijedi, koji je iznimno vrijedan [~ stručnjak]

prid. 〈G vr̀stōvnōg(a); ž. vr̀stōvnā, s. vr̀stōvnō〉 koji se odnosi na vrstu [vrstovna podjela književnih djela]

im. ž. 〈G vȑšē; mn. N vȑše, G vȓšā〉 koš od šiblja ili od žice za lovljenje ribe

im. m. 〈G vŕška; mn. N vŕškovi/vŕšci, G vŕškōvā/vȓšākā〉 um. sam vrh čega [~ ledene sante]

im. ž. 〈G vr̀šalicē; mn. N vr̀šalice, G vr̀šalīcā〉 polj. stroj za odvajanje zrnja žitarice od stabljike, klasja i ljusaka pri vršidbi

im. s. 〈G vŕšēnja〉 v. obavljanje

im. s. 〈G vŕšēnja〉 obavljanje vršidbe

im. ž. 〈G vr̀šidbē〉 polj. 1. odvajanje zrna žitarice od stabljike, klasja i ljusaka [~ pšenice] 2. vrijeme kad se vrši žito

im. m. 〈G vr̀šitelja; mn. N vr̀šitelji, G vr̀šitēljā〉 osoba koja obavlja kakvu dužnost

im. ž. 〈G vršitèljicē; mn. N vršitèljice, G vršitèljīcā〉 žena koja obavlja kakvu dužnost

prid. 〈G vršitèljičina; ž. vršitèljičina, s. vršitèljičino〉 koji pripada vršiteljici

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vȓšīm, 3. l. mn. vȓšē, imp. vŕši, aor. vŕših, imperf. vȓšāh, prid. r. vŕšio, prid. t. vȓšen〉 v. obavljati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vŕšem, 3. l. mn. vŕhū, imp. vŕši, aor. vŕhoh, imperf. vŕšāh/vŕsijāh, prid. r. m. vȓhao, ž. vŕhla, s. vȓhlo, mn. vȓhli, prid. t. vŕšen, pril. s. vŕhūći, pril. p. vŕhāvši〉 obavljati vršidbu [~ žito]

prid. 〈G vȑšnōg(a); ž. vȑšnā, s. vȑšnō〉 koji se odnosi na vrh

im. m. 〈G vršnjáka, V vȑšnjāče; mn. N vršnjáci, G vršnjákā〉 osoba koja je rođena približno u vrijeme kao i tko drugi

im. ž. 〈G vršnjàkinjē; mn. N vršnjàkinje, G vršnjàkīnjā〉 ženska osoba koja je rođena približno u vrijeme kao i tko drugi

im. m. 〈G vr̀ta; mn. N vr̀tovi, G vȑtōvā〉 ograđeno zemljište, obično uz kuću, na kojemu se uzgaja voće, povrće i cvijeće ◇ botanički ~ mjesto na kojemu se uzgajaju i izlažu različite biljke; zoološki ~ mjesto na kojemu se čuvaju i izlažu različite životinje

im. ž. 〈G vr̀tačē; mn. N vr̀tače, G vȑtāčā〉 v. ponikva

im. m. 〈G vr̀tića; mn. N vr̀tići, G vȑtīćā〉 1. um. mali vrt 2. ustanova za čuvanje i odgoj djece prije polaska u školu

prid. 〈G vr̀tićkōg(a); ž. vr̀tićkā, s. vr̀tićkō〉 koji se odnosi na vrtić, ustanovu za čuvanje i odgoj djece prije polaska u školu [vrtićka djeca]

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. vr̀tīm, 3. l. mn. vr̀tē, imp. vr̀ti, aor. vr̀tjeh, imperf. vr̀ćāh, prid. r. m. vr̀tio, ž. vr̀tjela, s. vr̀tjelo, mn. vr̀tjeli, prid. t. vȑćen〉 1. 〈prijel.〉 mijenjati položaj čega pomicanjem oko osi [~ ključ u bravi]; sin. okretati 2. 〈neprijel.〉 micati dijelom tijela lijevo-desno [~ glavom; ~ očima] • vr̀tjeti se 〈povr.〉 1. okretati se oko svoje osi [Kotači se vrte.] 2. pren. a. ići uokolo istim putom [~ se oko kuće] b. biti nemiran na mjestu; sin. vrpoljiti se

im. m. 〈G vȑtlāra, V vȑtlāru/vȑtlāre; mn. N vȑtlāri, G vȑtlārā〉 osoba koja obrađuje vrt ili se brine o ukrasnim biljkama

im. s. 〈G vrtlárēnja〉 1. rad u vrtu 2. bavljenje vrtlarstvom

prid. 〈G vȑtlāreva; ž. vȑtlāreva, s. vȑtlārevo〉 koji pripada vrtlaru; sin. vrtlarov

im. ž. 〈G vȑtlaricē; mn. N vȑtlarice, G vȑtlarīcā〉 žena koja obrađuje vrt ili se brine o ukrasnim biljkama

prid. 〈G vȑtlaričina; ž. vȑtlaričina, s. vȑtlaričino〉 koji pripada vrtlarici

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. vr̀tlārīm, 3. l. mn. vr̀tlārē, imp. vrtlári, aor. vrtlárih, imperf. vr̀tlārāh, prid. r. vrtlário〉 1. raditi u vrtu 2. baviti se vrtlarstvom

prid. 〈G vȑtlārova; ž. vȑtlārova, s. vȑtlārovo〉 usp. vrtlarev

prid. 〈G vȑtlārskōg(a); ž. vȑtlārskā, s. vȑtlārskō〉 koji se odnosi na vrtlare i vrtlarstvo

im. s. 〈G vrtlárstva〉 1. polj. gospodarska grana koja se bavi uzgojem i prodajom vrtnoga voća i povrća 2. uređivanje vrtova i perivoja

im. m. 〈G vr̀tloga; mn. N vr̀tlozi, G vȑtlōgā〉 1. met. kružno strujenje zraka ili vode [zračni ~; riječni ~] 2. pren. brza, burna izmjena događaja [~ rata]

prid. 〈G vr̀tložasta; odr. vr̀tložastī, G vr̀tložastōg(a); ž. vr̀tložasta, s. vr̀tložasto〉 koji je poput vrtloga

im. s. 〈G vr̀tložēnja〉 brza vrtnja u krug prouzročena zračnom strujom

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 3. l. jd. vr̀tložī se, 3. l. mn. vr̀tložē se, aor. 3. l. jd. vȑtloži se, imperf. 3. l. jd. vr̀tložāše se, prid. r. vr̀tložio se〉 vrtjeti se snažno u krug pod utjecajem zračne struje

prid. 〈G vȑtnōg(a); ž. vȑtnā, s. vȑtnō〉 koji se odnosi na vrt

im. ž. 〈G vŕtnjē; mn. N vŕtnje, G vŕtnjā/vŕtnjī〉 1. kružno gibanje oko osi ili osovine 2. mat. gibanje ravnine ili prostora pri kojemu se jedna točka ne pomiče; sin. (rotacija, rotiranje)

prid. 〈G vrtòglava; odr. vrtòglavī, G vrtòglavōg(a); ž. vrtòglava, s. vrtòglavo〉 1. koji izaziva vrtoglavicu 2. pren. koji je iznimno nagao i brz [~ uspjeh]

im. ž. 〈G vrtòglavicē; mn. N vrtòglavice, G vrtòglavīcā〉 med. subjektivan osjećaj gubitka ravnoteže i vrtnje zbog poremećaja u radu polukružnih kanala

im. m. 〈G vrtúljka; mn. N vrtúljci, G vr̀tūljākā〉 uređaj sa sjedalima koja se vrte u krug

prid. 〈G vrúća; odr. vrȗćī, G vrȗćēg(a); ž. vrúća, s. vrȗće; komp. vrȕćī〉 1. koji ima veoma visoku temperaturu, koji je jako topao [~ vjetar]; ant. studen poet. 2. pren. koji je žestok i zanesen [vruća ljubav; vruća želja]

im. ž. 〈G vrùćicē; mn. N vrùćice, G vrȕćīcā〉 med. povišena tjelesna toplina, simptom kakve bolesti ili upale [imati vrućicu]; sin. (groznica), temperatura razg.

im. ž. 〈G vrućìnē; mn. N vrućìne, G vrućínā〉 visoka temperatura zraka [ljetna ~; nesnosna ~]; ant. hladnoća ♦ pasja ~ nesnosna žega (vrućina), sparina

im. ž. 〈G vrȕljē; mn. N vrȕlje, G vrȗljā〉 zem. podmorski izvor slatke vode uz kršku obalu

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. vr̀vī, 3. l. mn. vr̀vē, aor. 3. l. jd. vȑvje, imperf. 3. l. jd. vr̀vljāše, prid. r. m. vr̀vio, ž. vr̀vjela, s. vr̀vjelo, mn. vr̀vjeli〉 1. biti ispunjen velikim brojem ljudi ili životinja koje se komešaju [Košnica vrvi pčelama.] 2. pren. imati čega u obilju, biti bogat čime [Tekst vrvi pogreškama.]; sin. obilovati

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. vucàrām se, 3. l. mn. vucàrajū se, imp. vucàrāj se, aor. vucàrah se, imperf. vucàrāh se, prid. r. vucàrao se〉 kretati se beživotno i bez cilja; sin. povlačiti se v. pod povlačiti

im. m. ž. 〈G vucibàtinē; mn. N vucibàtine, G vucibàtīnā〉 1. pogr. osoba koja se vucara i ne radi ništa korisno [taj ~; ta ~; ti vucibatine; te vucibatine] 2. 〈ž.〉 žena koja se vucara i ne radi ništa korisno [ta ~; te vucibatine]