zàdesiti

gl. svrš. neprijel. prez. 3. l. jd. zàdesī, 3. l. mn. zàdesē, aor. 3. l. jd. zȁdesi, prid. r. zàdesio dogoditi se (o čemu lošem) [Zadesila ju je bolest; Zadesila ga je nesreća.]; sin. snaći

zadíhati se

gl. svrš. povr. prez. 1. l. jd. zàdīšēm se, 3. l. mn. zàdīšū se, imp. zadíši se, aor. zadíhah se, prid. r. zadíhao se početi ubrzano i teško disati zbog kakva tjelesnog napora [~ od trčanja]

zadijévati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. zàdijēvām, 3. l. mn. zadijévajū, imp. zàdijēvāj, aor. zadijévah, imperf. zàdijēvāh, prid. r. zadijévao, prid. t. zàdijēvān staviti što u što drugo tako da se pričvrsti [~ za pojas; ~ za šešir]; vidski parnjaci: zadjenuti, zadjeti

zàdimiti

gl. svrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. zàdimīm, 3. l. mn. zàdimē, imp. zàdimi, aor. zàdimih, prid. r. zàdimio, prid. t. zàdimljen 1. neprijel. početi ispuštati dim [Peć je zadimila.] 2. prijel. napuniti, ispuniti dimom [~ prostoriju] • zàdimiti se povr. ispuniti se dimom [Oko nas se zadimilo.]

zàdimljen

prid. G zàdimljena; odr. zàdimljenī, G zàdimljenōg(a); ž. zàdimljena, s. zàdimljeno; komp. zadimljènijī koji je ispunjen dimom [~ kafić]

zàdimljenōst

im. ž. G zàdimljenosti, I zàdimljenošću/zàdimljenosti svojstvo onoga što je zadimljeno

zàdirati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. zàdirēm, 3. l. mn. zàdirū, imp. zàdiri, aor. zàdirah, imperf. zàdirāh, prid. r. zàdirao ulaziti u tuđe područje, miješati se tamo gdje komu nije mjesto [~ u tuđi život; ~ u čiji posao]

zadirkívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. zadìrkujēm, 3. l. mn. zadìrkujū, imp. zadìrkūj, aor. zadirkívah, imperf. zadìrkīvāh, prid. r. zadirkívao, prid. t. zadìrkīvān izazivati koga zajedljivim ili podrugljivim riječima; sin. podbadati pren., dražiti zast.

zadíviti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. zàdīvīm, 3. l. mn. zàdīvē, imp. zadívi, aor. zadívih, prid. r. zadívio, prid. t. zàdīvljen ostaviti snažan dojam na koga, izazvati u kome divljenje ili ushit [~ ljepotom; ~ pameću]; sin. očarati, opčiniti, zatraviti pren.; vidski parnjaci: zadivljavati, zadivljivati • zadíviti se povr. osjetiti divljenje prema komu ili čemu, postati ushićenim

zadivljávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. zàdīvljāvām, 3. l. mn. zadívljávajū, imp. zadìvljāvāj, aor. zadivljávah, imperf. zadìvljāvāh, prid. r. zadivljávao, prid. t. zadìvljāvān ostavljati snažan dojam na koga, izazivati u kome divljenje ili ushit [~ ljepotom; ~ pameću]; sin. očaravati, opčinjati, zadivljivati; vidski parnjak: zadiviti

zadivljívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. zàdīvljujēm, 3. l. mn. zadìvljujū, imp. zadìvljūj, aor. zadivljívah, imperf. zadìvljīvāh, prid. r. zadivljívao, prid. t. zadìvljīvān usp. zadivljavati

zàdjenuti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. zàdjenēm, 3. l. mn. zàdjenū, imp. zàdjeni, aor. zàdjenuh, prid. r. zàdjenuo, prid. t. zàdjenūt, pril. p. zàdjenūvši staviti što u što drugo tako da se pričvrsti [~ za pojas; ~ za šešir]; sin. (zadjeti); vidski parnjak: zadijevati

zàdjeti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. zàdijēm, 3. l. mn. zàdijū, imp. zàdīj, aor. zàdjeh, prid. r. m. zàdio, ž. zàdjela, s. zàdjelo, mn. zàdjeli, prid. t. zadjèven, pril. p. zàdjēvši v. zadjenuti

zȁdnjī

prid. G zȁdnjēg(a); ž. zȁdnjā, s. zȁdnjē 1. koji je na kraju niza ili reda [Tko je ~?; ~ u vrsti]; sin. posljednji; ant. prvi 2. v. stražnji

zadòbiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. zȁdobijēm, 3. l. mn. zȁdobijū, imp. zadòbīj, aor. zadòbih, prid. r. m. zȁdobio, ž. zȁdobīla, s. zȁdobīlo, mn. zȁdobīli, prid. t. zadobìven postići što vlastitim trudom i nastojanjem [~ povjerenje roditelja]  ~ ozljedu biti ozlijeđen; ~ ranu biti ranjen; vidski parnjak: zadobivati

zadobívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. zadòbīvām, 3. l. mn. zadobívajū, imp. zadòbīvāj, aor. zadobívah, imperf. zadòbīvāh, prid. r. zadobívao, prid. t. zadòbīvān postizati što vlastitim trudom i nastojanjem [~ povjerenje roditelja]  ~ ozljede biti ozlijeđen; ~ rane biti ranjen; vidski parnjak: zadobiti

zȁdovōljan

prid. G zȁdovōljna; odr. zȁdovōljnī, G zȁdovōljnōg(a); ž. zȁdovōljna, s. zȁdovōljno; komp. zadovòljnijī 1. koji osjeća zadovoljstvo [biti ~ na poslu; biti ~ uspjehom djece] 2. koji odražava zadovoljstvo [zadovoljno lice]; ant. nezadovoljan

zadovoljávajūće

pril. tako da zadovoljava [~ raditi]; ant. nezadovoljavajuće

zadovoljávajūćī

prid. G zadovoljávajūćēg(a); ž. zadovoljávajūćā, s. zadovoljávajūćē koji zadovoljava [zadovoljavajuće ocjene]; ant. nezadovoljavajući

zadovoljávānje

im. s. G zadovoljávānja 1. činjenje komu po volji, činjenje onoga što tko želi 2. ispunjanje potrebnih uvjeta 3. bivanje zadovoljnim čime

zadovoljávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. zadovòljāvām, 3. l. mn. zadovoljávajū, imp. zadovòljāvāj, aor. zadovoljávah, imperf. zadovòljāvāh, prid. r. zadovoljávao, prid. t. zadovòljāvān 1. činiti komu po volji, činiti ono što tko želi [~ čije prohtjeve] 2. ispunjati potrebne uvjete [~ propise; ~ u svakome pogledu] 3. ostvarivati (o upotrebi, uvjetu, želji i sl.) • zadovoljávati se povr. biti zadovoljan čime [~ se malim stvarima]; vidski paranjak: zadovoljiti

zadòvoljen

prid. G zadòvoljena; odr. zadòvoljenī, G zadòvoljenōg(a); ž. zadòvoljena, s. zadòvoljeno 1. koji je dobio ono što želi, komu su želje ispunjene 2. koji je ostvaren (o upotrebi, uvjetu, želji i sl.); sin. ispunjen

zadovòljiti

gl. svrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. zadòvoljīm, 3. l. mn. zadòvoljē, imp. zadovòlji, aor. zadovòljih, prid. r. zadovòljio, prid. t. zadòvoljen 1. prijel. učiniti komu po volji, učiniti ono što tko želi [~ čije prohtjeve] 2. ispuniti potrebne uvjete [~ propise; ~ u svakome pogledu] 3. ostvariti (o upotrebi, uvjetu, želji i sl.) • zadovòljiti se povr. biti zadovoljan čime [~ se malim stvarima]; vidski paranjak: zadovoljavati

zadovóljstvo

im. s. G zadovóljstva; mn. N zadovóljstva, G zadòvōljstāvā/zadòvōljstvā stanje izazvano jakim osjećajem ugode; ant. nezadovoljstvo

zadovòljština

im. ž. G zadovòljštinē; mn. N zadovòljštine, G zadovóljštīnā 1. naknada ili isprika za nanesenu štetu ili uvredu [dobiti zadovoljštinu; dati zadovoljštinu] 2. rel. čin kojim grešnik nastoji popraviti zlo koje je počinio

zadr̀htati

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. zàdršćēm/zàdrhtīm, 3. l. mn. zàdršćū/zàdrhtē, imp. zadr̀šći/zadr̀hti, aor. zadr̀htah, prid. r. zadr̀htao početi drhtati, kratko drhtati [~ od hladnoće]

zadrijémati

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. zàdrijēmām, 3. l. mn. zadrijémajū, imp. zàdrijēmāj, aor. zadrijémah, prid. r. zadrijémao zaspati laganim snom [~ nakon ručka]

zádrška

im. ž. G zádrškē, DL zádršci 1. kratko odgađanje čega 2. pren. izdvajanje svojega mišljenja ili neslaganje s čim [Dijelim njegovo mišljenje bez zadrške.]; sin. ograda pren.

zàdruga

im. ž. G zàdrugē, DL zàdruzi; mn. N zàdruge, G zȁdrūgā zajednica koja okuplja članove na temelju zajedničke koristi, potrebe ili cilja

zàdrugār

im. m. G zàdrugāra, V zàdrugāru/zàdrugāre; mn. N zàdrugāri, G zàdrugārā član zadruge

zàdrugārev

prid. G zàdrugāreva; ž. zàdrugāreva, s. zàdrugārevo koji pripada zadrugaru; sin. zadrugarov

zàdrugārka

im. ž. G zàdrugārkē, DL zàdrugārki; mn. N zàdrugārke, G zàdrugārkā/zàdrugārkī članica zadruge

zàdrugārov

prid. G zàdrugārova; ž. zàdrugārova, s. zàdrugārovo usp. zadrugarev

zàdružnī

prid. G zàdružnōg(a); ž. zàdružnā, s. zàdružnō 1. koji se odnosi na zadrugu [zadružno zemljište] 2. koji živi u zadruzi [~ kukac]

zadr̀žati

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. zàdržīm, 3. l. mn. zàdržē, imp. zadr̀ži, aor. zadr̀žah, prid. r. m. zȁdržao, ž. zȁdržāla, s. zȁdržālo, mn. zȁdržāli, prid. t. zȁdržān 1. ostaviti kod sebe, ne vratiti vlasniku [~ knjigu] 2. spriječiti koga ili što u kretanju [~ pješake; ~ vlak]; sin. zaustaviti; ant. propustiti 3. dulje vrijeme usmjeriti na što (o pogledu, pozornosti i sl.) [~ pogled na planinama] 4. ne prepustiti što zaboravu [~ običaje; ~ u dobroj uspomeni] 5. uzeti što za sebe, ne podijeliti s drugima [~ sav plijen] 6. svladati osjećaje, ne pokazati osjećaje [~ bijes] 7. ne reći ono što se misli [~ svoje mišljenje] • zadr̀žati se povr. ostati na kojemu mjestu dulje nego što se namjeravalo ili očekivalo [~ se kod prijatelja; ~ se u razgledavanju]; vidski paranjak: zadržavati

zadržávānje

im. s. G zadržávānja 1. ostavljanje kod sebe, nevraćanje vlasniku 2. sprečavanje koga ili čega u kretanju; sin. zaustavljanje; ant. propuštanje 3. dulje usmjeravanje na što (o pogledu, pozornosti i sl.) 4. čuvanje čega da se ne izgubi, neprepuštanje zaboravu 5. uzimanje čega za sebe, nedijeljenje s drugima 6. svladavanje osjećaja, nepokazivanje osjećaja 7. negovorenje onoga što se misli 8. ostajanje na kojemu mjestu dulje nego što se namjeravalo ili očekivalo

zadržávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. zadr̀žāvām, 3. l. mn. zadržávajū, imp. zadr̀žāvāj, aor. zadržávah, imperf. zadr̀žāvāh, prid. r. zadržávao, prid. t. zadr̀žāvān 1. ostavljati kod sebe, ne vraćati vlasniku [~ knjige] 2. sprečavati koga ili što u kretanju [~ pješake; ~ vlak]; sin. zaustavljati; ant. propuštati 3. dulje vrijeme usmjeravati na što (o pogledu, pozornosti i sl.) [~ pogled na planinama] 4. ne prepuštati što zaboravu [~ običaje; ~ u dobroj uspomeni] 5. uzimati što za sebe, ne dijeliti s drugima [~ sav plijen] 6. svladavati osjećaje, ne pokazivati osjećaje [~ bijes] 7. ne govoriti ono što se misli [~ svoje mišljenje] • zadržávati se povr. ostajati na kojemu mjestu dulje nego što se namjeravalo ili očekivalo [~ se kod prijatelja; ~ se u razgledavanju]; vidski paranjak: zadržati

zadúbiti se

gl. svrš. povr. prez. 1. l. jd. zàdūbīm se, 3. l. mn. zàdūbē se, imp. zadúbi se, aor. zadúbih se, prid. r. zadúbio se, prid. t. zàdūbljen duboko se predati čemu, unijeti se u što [~ u problem; ~ u misli]; sin. udubiti se pren. v. pod udubiti; vidski parnjak: zadubljivati se

zadubljívati se

gl. nesvrš. povr. prez. 1. l. jd. zadùbljujēm se, 3. l. mn. zadùbljujū se, imp. zadùbljūj se, aor. zadubljívah se, imperf. zadùbljīvāh se, prid. r. zadubljívao se, prid. t. zadùbljīvān duboko se predavati čemu, unositi se u što [~ u problem; ~ u misli]; sin. udubljivati se pren. v. pod udubljivati; vidski parnjak: zadubiti se

zàdugo

pril. na dulje vrijeme, na dugo vrijeme [To je bilo ~.]

zádušnica

im. ž. G zádušnicē; mn. N zádušnice, G zádušnīcā misa za pokojnika

zàdūženōst

im. ž. G zàdūženosti, I zàdūženošću/zàdūženosti 1. stanje u kojem osoba, tvrtka ili država duguje banci, kojoj drugoj financijskoj ustanovi ili privatnoj osobi 2. novčani iznos koji osoba, tvrtka ili država duguje banci, kojoj drugoj financijskoj ustanovi ili privatnoj osobi; sin. (zaduženje)

zadužénje

im. s. G zadužénja; mn. N zadužénja, G zadužénjā 1. v. zaduženost 2.  dužnost

zadúžiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. zàdūžīm, 3. l. mn. zàdūžē, imp. zadúži, aor. zadúžih, prid. r. zadúžio, prid. t. zàdūžen 1. obvezati koga kakvim dobrim djelom ili kakvom uslugom [Zadužio je klub svojim uspjesima.] 2. povjeriti komu kakvu dužnost [~ redare da paze na red] 3. prijaviti i uzeti što s predviđenoga mjesta [~ opremu]; ant. razdužiti • zadúžiti se povr. ući u dug, posuditi novac od koga [~ se kod banke]; ant. razdužiti se v. pod razdužiti; vidski paranjak: zaduživati

zadužívānje

im. s. G zadužívānja 1. obvezivanje koga dobrim djelima ili kakvom uslugom 2. povjeravanje komu kakve dužnosti 3. ulaženje u dug, posuđivanje novca od koga

zadužívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. zadùžujēm, 3. l. mn. zadùžujū, imp. zadùžūj, aor. zadužívah, imperf. zadùžīvāh, prid. r. zadužívao, prid. t. zadùžīvān 1. obvezivati koga dobrim djelima ili kakvom uslugom [Zaduživao je klub svojim uspjesima.] 2. povjeravati komu kakvu dužnost [~ redare da paze na red] 3. prijavljivati i uzimati što s predviđenoga mjesta [~ opremu]; ant. razduživati • zadužívati se povr. ulaziti u dug, posuđivati novac od koga; ant. razduživati se v. pod razduživati; vidski paranjak: zadužiti

zafrkàncija

im. ž. G zafrkàncijē razg. 1. v. šala 2. zbijanje šala na čiji račun, podmetanje u šali; sin. zafrkavanje razg., zavitlavanje razg., zezanje žarg.

zafrkávānje

im. s. G zafrkávānja razg. zbijanje šala na čiji račun, podmetanje u šali; sin. zafrkancija razg., zavitlavanje razg., zezanje žarg.

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga