ȉzražājno | pril. 〈komp. izražàjnijē〉 tako da jasno i snažno izražava misli i osjećaje [~ glumiti] |
izražájnōst | im. ž. 〈G izražájnosti, I izražájnošću/izražájnosti〉 svojstvo onoga što je izražajno; ant. bezizražajnost, neizražajnost |
izražávānje | im. s. 〈G izražávānja〉 1. iskazivanje čega riječima; sin. izricanje 2. davanje komu čega do znanja kakvim znakom, postupkom ili ponašanjem; sin. iskazivanje, pokazivanje 3. oblikovanje vlastitih osjećaja ili misli riječima, postupcima ili kojim drugim sredstvom |
izražávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. izràžāvām, 3. l. mn. izražávajū, imp. izràžāvāj, aor. izražávah, imperf. izràžāvāh, prid. r. izražávao, prid. t. izràžāvān〉 1. priopćivati komu što riječima [~ misli; ~ sućut; ~ sumnju; ~ zadovoljstvo; ~ žaljenje]; sin. izricati 2. davati komu što do znanja kakvim znakom, postupkom ili ponašanjem [~ nezadovoljstvo]; sin. pokazivati • izražávati se 〈povr.〉 oblikovati svoj osjećaj ili misao riječima, postupkom ili kojim drugim sredstvom [pisac se izražava riječima]; vidski paranjak: izraziti |
ìzreći | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. izrèčem/ìzreknēm, 3. l. mn. izrèkū/ìzreknū, imp. izrèci/ìzrekni, aor. izrèkoh, prid. r. ìzrekao, prid. t. izrèčen〉 1. priopćiti komu što riječima [~ misli; ~ sućut; ~ sumnju; ~ zadovoljstvo; ~ žaljenje]; sin. izraziti 2. prav. pročitati naglas kakvu odluku [~ kaznu; ~ presudu]; vidski paranjak: izricati |
ȉzreka | |
ìzrez | im. m. 〈G ìzreza; mn. N ìzrezi, G ȉzrēzā〉 izrezano mjesto, obično na odjeći [~ na košulji] |
ìzrezak | im. m. 〈G ìzreska; mn. N ìzresci, G ìzrezākā〉 dio izrezan iz koje cjeline [~ iz novina] |
ìzrezati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzrežēm, 3. l. mn. ìzrežū, imp. ìzreži, aor. ìzrezah, prid. r. ìzrezao, prid. t. ìzrezān〉 1. režući podijeliti što na više dijelova [~ meso na komadiće] 2. režući izdvojiti dio iz cjeline [~ novinski članak] 3. režući izraditi, oblikovati što [~ kroj]; vidski paranjak: izrezivati |
izrezívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. izrèzujēm, 3. l. mn. izrèzujū, imp. izrèzūj, aor. izrezívah, imperf. izrèzīvāh, prid. r. izrezívao, prid. t. izrèzīvān〉 1. režući dijeliti što na više dijelova [~ meso na komadiće] 2. režući izdvajati dijelove iz cjeline [~ novinske naslove] 3. režući izrađivati, oblikovati što [~ krojeve]; vidski paranjak: izrezati |
izríbati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzrībām, 3. l. mn. izríbajū, imp. ìzrībāj, aor. izríbah, prid. r. izríbao, prid. t. ìzrībān〉 1. ribajući čime čvrstim oprati, očistiti što [~ tepih četkom] 2. pren., razg. v. izgrditi |
ìzricānje | im. s. 〈G ìzricānja〉 1. iskazivanje čega riječima; sin. izražavanje 2. prav. čitanje kakve odluke naglas |
ìzricati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzričēm, 3. l. mn. ìzričū, imp. ìzriči, aor. ìzricah, imperf. ìzricāh, prid. r. ìzricao, prid. t. ìzricān〉 1. priopćivati komu što riječima [~ misli; ~ sumnju; ~ zadovoljstvo; ~ žaljenje]; sin. izražavati 2. prav. čitati naglas kakvu odluku [~ kaznu; ~ presudu]; vidski paranjak: izreći |
ȉzričāj | im. m. 〈G ȉzričāja; mn. N ȉzričāji, G ȉzričājā〉 1. ono što je izrečeno 2. jez. spoj od nekoliko povezanih riječi koje čine cjelinu |
ìzričit | prid. 〈G ìzričita; odr. ìzričitī, G ìzričitōg(a); ž. ìzričita, s. ìzričito; komp. izričìtijī〉 koji je izravno izražen; sin. eksplicitan; ant. implicitan |
ìzričnī | prid. 〈G ìzričnōg(a); ž. ìzričnā, s. ìzričnō〉 koji što izriče [izrična rečenica] |
ìzrod | im. m. 〈G ìzroda; mn. N ìzrodi, G ȉzrōdā〉 1. osoba koja je izgubila svojstva svojega roda, iskvarena osoba 2. osoba koja se odriče svojega roda |
izròniti | gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzronīm, 3. l. mn. ìzronē, imp. izròni, aor. izrònih, prid. r. izrònio, prid. t. ìzronjen〉 1. 〈prijel.〉 roneći izvaditi i iznijeti na površinu [~ amforu; ~ školjke] 2. 〈neprijel.〉 a. roneći izići na površinu vode; ant. uroniti, zaroniti b. pren. pojaviti se iz čega [~ iz magle]; vidski paranjak: izranjati |
izrúčiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzrūčīm, 3. l. mn. ìzrūčē, imp. izrúči, aor. izrúčih, prid. r. izrúčio, prid. t. ìzrūčen〉 1. predati u ruke, dostaviti ili izreći komu što osobno [~ pismo; ~ pozdrave]; sin. uručiti 2. prav. predati koga stranoj državi radi suđenja [~ bjegunce; ~ zarobljenike]; vidski paranjak: izručivati |
izručívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. izrùčujēm, 3. l. mn. izrùčujū, imp. izrùčūj, aor. izručívah, imperf. izrùčīvāh, prid. r. izručívao, prid. t. izrùčīvān〉 1. predavati u ruke, dostavljati ili izricati komu što osobno [~ pisma; ~ pozdrave]; sin. uručivati 2. prav. predavati koga stranoj državi radi suđenja [~ bjegunce; ~ zarobljenike]; vidski paranjak: izručiti |
izrugívānje | im. s. 〈G izrugívānja〉 činjenje koga ili čega smiješnim, izlaganje koga ili čega ruglu, pogrdno govorenje o kome ili čemu; sin. ismijavanje, ruganje |
izrugívati se | gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. izrùgujēm se, 3. l. mn. izrùgujū se, imp. izrùgūj se, aor. izrugívah se, imperf. izrùgīvāh se, prid. r. izrugívao se〉 činiti koga ili što smiješnim, izlagati koga ili što ruglu, govoriti pogrdno o kome ili čemu [~ bratu]; sin. ismijavati, rugati se, smijati se |
izučávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. izùčāvām, 3. l. mn. izučávajū, imp. izùčāvāj, aor. izučávah, imperf. izùčāvāh, prid. r. izučávao, prid. t. izùčāvān〉 učeći sustavno stjecati određeno znanje za kakvo zvanje [~ postolarski obrt]; vidski parnjak: izučiti |
izùčiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzučīm, 3. l. mn. ìzučē, imp. izùči, aor. izùčih, prid. r. izùčio, prid. t. ìzučen〉 učeći sustavno steći određeno znanje za kakvo zvanje [~ postolarski obrt]; vidski parnjak: izučavati |
ìzum | im. m. 〈G ìzuma; mn. N ìzumi, G ȉzūmā〉 otkriće koje se temelji na prirodnim zakonitostima; sin. pronalazak |
izùmirānje | im. s. 〈G izùmirānja〉 1. sustavno umiranje pojedinih predstavnika vrste, umiranje bez potomstva 2. pren. prestanak postojanja čega |
izùmirati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. izùmīrē, 3. l. mn. izùmirū, aor. 3. l. jd. ȉzumira, imperf. 3. l. jd. izùmirāše, prid. r. izùmirao〉 1. umiranjem pojedinih predstavnika vrste prestajati postojati, umirati bez potomstva [Narod izumire.] 2. pren. prestajati postojati [Stari zanati izumiru.]; vidski paranjak: izumrijeti |
izùmitelj | im. m. 〈G izùmitelja; mn. N izùmitelji, G izùmitēljā〉 osoba koja je što izumila, izmislila ili otkrila |
izumitèljica | im. ž. 〈G izumitèljicē; mn. N izumitèljice, G izumitèljīcā〉 žena koja je što izumila, izmislila ili otkrila |
izumitèljičin | prid. 〈G izumitèljičina; ž. izumitèljičina, s. izumitèljičino〉 koji pripada izumiteljici |
izùmiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzumīm, 3. l. mn. ìzumē, imp. izùmi, aor. izùmih, prid. r. izùmio, prid. t. ìzumljen〉 stvoriti nov proizvod [~ stroj na parni pogon]; sin. (izmisliti) |
izùmrijēti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. ȉzumrē, 3. l. mn. ȉzumrū, aor. 3. l. jd. ȉzumrije, prid. r. m. ȉzumrō, ž. ȉzumr̄la, s. ȉzumr̄lo, mn. ȉzumr̄li〉 1. umiranjem pojedinih predstavnika vrste prestati postojati, umrijeti bez potomstva [Dinosauri su izumrli u mezozoiku.; Narod je izumro.] 2. pren. prestati postojati [Stari su zanati izumrli.]; vidski paranjak: izumirati |
izústiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzūstīm, 3. l. mn. ìzūstē, imp. izústi, aor. izústih, prid. r. izústio〉 izreći samo nekoliko riječi |
ìzuti | |
izúvati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzūvām, 3. l. mn. izúvajū, imp. ìzūvāj, aor. izúvah, imperf. ìzūvāh, prid. r. izúvao, prid. t. ìzūvān〉 skidati s nogu (o obući ili čarapama) [~ cipele]; ant. nazuvati • izúvati (se) 〈prijel.〉 skidati komu obuću ili čarape s nogu [~ dijete]; ant. obuvati; vidski paranjak: izuti |
izuzéće | im. s. 〈G izuzéća; mn. N izuzéća, G izuzéćā〉 privremeno isključenje koga iz kakva sastava kako bi se osigurala ravnopravnost među sudionicima |
izuzétak | im. m. → iznimka |
ȉzuzētan | prid. → izniman |
izùzēti | |
izùzimati | |
ìzvadak | im. m. 〈G ìzvatka; mn. N ìzvadci, G ìzvadākā〉 dokument izrađen prema većemu dokumentu [~ iz matične knjige]; sin. (izvod) |
ìzvaditi | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzvadīm, 3. l. mn. ìzvadē, imp. ìzvadi, aor. ìzvadih, prid. r. ìzvadio, prid. t. ìzvađen〉 1. vadeći izvući što iz čega [~ knjige iz torbe; ~ zub; ~ ruke iz džepa] 2. dobiti (o službenoj ispravi ili ovjeri) [~ potvrdu] |
izvágati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzvāžēm, 3. l. mn. ìzvāžū, imp. izváži, aor. izvágah, prid. r. izvágao, prid. t. ìzvāgān〉 1. izmjeriti masu čega vagom [~ brašno; ~ ovcu] 2. pren. procijeniti situaciju s obzirom na sve okolnosti [~ činjenice] • izvágati se 〈povr.〉 izmjeriti vlastitu težinu |
izváliti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìzvālīm, 3. l. mn. ìzvālē, imp. izváli, aor. izválih, prid. r. izválio, prid. t. ìzvāljen〉 1. izvaditi, iščupati iz tla i prevrnuti [~ stablo] 2. pren., razg. reći što nepromišljeno [~ glupost] • izváliti se 〈povr.〉 1. udobno leći duž čega 2. izići iz jaja [Pile se izvalilo.]; sin. izleći se; vidski paranjak: izvaljivati |
izvaljívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. izvàljujēm, 3. l. mn. izvàljujū, imp. izvàljūj, aor. izvaljívah, imperf. izvàljīvāh, prid. r. izvaljívao, prid. t. izvàljīvān〉 1. vaditi, čupati iz tla i prevrtati [~ stabla] 2. pren., razg. govoriti što nepromišljeno • izvaljívati se 〈povr.〉 1. udobno ležati duž čega 2. izlaziti iz jaja [Pilići se izvaljuju iz jaja.]; sin. izlijegati se; vidski paranjak: izvaliti |
ìzvan | prij. 〈G〉 označuje da se tko ili što ne nalazi u granicama čega [živjeti ~ grada]; ant. u |
izvàna | pril. s vanjske strane [Izvana se čuje buka.]; ant. iznutra |
ȉzvanbračnī | prid. 〈G ȉzvanbračnōg(a); ž. ȉzvanbračnā, s. ȉzvanbračnō〉 1. koji se odvija izvan braka, koji nije u braku [izvanbračna veza]; ant. bračni 2. koji nije rođen u braku |