pȍsuda | im. ž. 〈G pȍsudē; mn. N pȍsude, G pȍsūdā〉 predmet u kojemu se što drži, priprema ili poslužuje, u kojemu se što čuva [plastična ~; staklena ~]; sin. (sud) |
pòsudba | im. ž. 〈G pòsudbē; mn. N pòsudbe, G pòsudābā/pȍsūdbā/pòsudbī〉 1. davanje komu čega na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja [~ knjige prijatelju] 2. uzimanje čega od koga na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja [~ knjige od prijatelja]; sin. posuđivanje |
posúditi | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòsūdīm, 3. l. mn. pòsūdē, imp. posúdi, aor. posúdih, prid. r. posúdio, prid. t. pòsūđen〉 1. dati komu što na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja [~ prijatelju knjigu] 2. uzeti od koga što na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja [~ od prijatelja knjigu]; vidski paranjak: posuđivati |
pòsūđe | zb. im. s. 〈G pòsūđa〉 skup posuda; sin. suđe razg. |
posuđènica | im. ž. 〈G posuđènicē; mn. N posuđènice, G posuđènīcā〉 jez. riječ stranoga podrijetla koja je više ili manje prilagođena jezičnomu sustavu jezika u koji je posuđena |
posuđívānje | im. s. 〈G posuđívānja〉 1. usp. posudba 2. jez. primanje i prilagođivanje riječi iz jezika davaoca u jezik primalac |
posuđívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. posùđujēm, 3. l. mn. posùđujū, imp. posùđūj, aor. posuđívah, imperf. posùđīvāh, prid. r. posuđívao, prid. t. posùđīvān〉 1. davati komu što na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja [~ prijatelju knjigu] 2. uzimati od koga što na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja [~ od prijatelja knjigu]; vidski paranjak: posuditi |
posúmnjati | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. pòsūmnjām, 3. l. mn. posúmnjajū, imp. pòsūmnjāj, aor. posúmnjah, prid. r. posúmnjao〉 osjetiti sumnju, pomisliti da što nije točno ili iskreno [~ u prijateljstvo; ~ u vjerodostojnost tvrdnje] |
pòsūti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pȍspēm, 3. l. mn. pȍspū, imp. pòspi, aor. pòsūh, prid. r. m. pȍsuo, ž. pȍsūla, s. pȍsūlo, mn. pȍsūli, prid. t. pȍsūt〉 sipajući pokriti površinu čime [~ kolač šećerom]; vidski parnjak: posipati |
posuvremèniti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. posuvrèmenīm, 3. l. mn. posuvrèmenē, imp. posuvremèni, aor. posuvremènih, prid. r. posuvremènio, prid. t. posuvrèmenjen〉 učiniti suvremenim, prilagoditi duhu vremena [~ proizvodnju]; sin. (ažurirati, modernizirati, osuvremeniti); vidski parnjak: posuvremenjivati |
posuvremenjívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. posuvremènjujēm, 3. l. mn. posuvremènjujū, imp. posuvremènjūj, aor. posuvremenjívah, imperf. posuvremènjīvāh, prid. r. posuvremenjívao, prid. t. posuvremènjīvān〉 činiti suvremenim, prilagođivati duhu vremena [~ proizvodnju]; sin. (ažurirati, modernizirati, osuvremenjivati); vidski parnjak: posuvremeniti |
pòsvaditi | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòsvadīm, 3. l. mn. pòsvadē, imp. pòsvadi, aor. pòsvadih, prid. r. pòsvadio, prid. t. pòsvađen〉 izazvati svađu među kim [~ susjede] • pòsvaditi se 〈povr.〉 1. ući s kim u svađu [~ se sa susjedima]; sin. počupati se v. pod počupati 2. međusobno biti u svađi [Posvadili su se.]; sin. posvađati, zavaditi |
pòsvađati | gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. pòsvađām, 3. l. mn. pòsvađajū, imp. pòsvađāj, aor. pòsvađah, imperf. pòsvađāh, prid. r. pòsvađao, prid. t. pòsvađān〉 usp. posvaditi |
posvájānje | im. s. 〈G posvájānja〉 1. prihvaćanje tuđega djeteta kao svojega; sin. (usvajanje) 2. samovoljno činjenje čega svojim |
posvájati | |
pòsve | |
posvećénje | im. s. 〈G posvećénja; mn. N posvećénja, G posvećénjā〉 rel. crkveni obred kojim se koga ili što posvećuje |
posvećívānje | im. s. 〈G posvećívānja〉 proces u kojemu se što posvećuje ili se tko ili što komu ili čemu posvećuje |
posvećívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. posvèćujēm, 3. l. mn. posvèćujū, imp. posvèćūj, aor. posvećívah, imperf. posvèćīvāh, prid. r. posvećívao, prid. t. posvèćīvān〉 1. rel. činiti koga ili što svetim obavljajući crkveni obred [~ maslinove grančice] 2. izražavati komu ljubav ili poštovanje kakvim umjetničkim ili znanstvenim djelom [~ knjigu roditeljima] • posvećívati se 〈povr.〉 odano se predavati komu ili čemu [~ se glazbi; ~ se djeci] ◇ ~ pozornost obraćati svu pozornost komu ili čemu; ~ vrijeme provoditi mnogo vremena s kim ili uza što; vidski paranjak: posvetiti |
pȍsvemašnjī | prid. 〈G pȍsvemašnjēg(a); ž. pȍsvemašnjā, s. pȍsvemašnjē〉 koji je jako izražen i proširen [posvemašnje neznanje] |
pȍsveta | im. ž. 〈G pȍsvetē; mn. N pȍsvete, G pȍsvētā〉 1. rel. liturgijski čin kojim se priprema predmet, crkva ili biskup za štovanje Boga 2. kratak tekst kojim se kakvo književno, znanstveno ili drugo tiskano djelo komu posvećuje |
posvétiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòsvētīm, 3. l. mn. pòsvētē, imp. posvéti, aor. posvétih, prid. r. posvétio, prid. t. pòsvēćen〉 1. rel. učiniti koga ili što svetim obavivši crkveni obred [~ maslinovu grančicu] 2. izraziti komu ljubav ili poštovanje kakvim umjetničkim ili znanstvenim djelom [~ knjigu roditeljima] • posvétiti se 〈povr.〉 odano se predati komu ili čemu [~ se glazbi; ~ se djeci] ◇ ~ pozornost obratiti svu pozornost komu ili čemu; ~ vrijeme provesti mnogo vremena s kim ili uza što; vidski paranjak: posvećivati |
posvjedòčiti | gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. posvjèdočīm, 3. l. mn. posvjèdočē, imp. posvjedòči, aor. posvjedòčih, prid. r. posvjedòčio, prid. t. posvjèdočen〉 obaviti čin svjedočenja, dati iskaz o čemu [~ na sudu]; sin. (zasvjedočiti) |
posvjetovljénje | im. s. 〈G posvjetovljénja〉 pol. 1. oslobođenje države od povezanosti s Crkvom i objavljenom religijom 2. neovisnost svjetovnoga života o vjerskome utjecaju; sin. sekularizacija |
posvojènica | im. ž. 〈G posvojènicē; mn. N posvojènice, G posvojènīcā〉 djevojčica koju je tko posvojio; sin. (usvojenica) |
posvojèničin | prid. 〈G posvojèničina; ž. posvojèničina, s. posvojèničino〉 koji pripada posvojenici; sin. (usvojeničin) |
posvojènīk | im. m. 〈G posvojeníka, V pȍsvojenīče; mn. N posvojeníka, G posvojeníkā〉 dijete koje je tko posvojio; sin. (usvojenik) |
posvojénje | im. s. 〈G posvojénja; mn. N posvojénja, G posvojénjā〉 prav. prihvaćanje tuđega djeteta kao svojega; sin. (usvojenje) |
posvòjitelj | im. m. 〈G posvòjitelja; mn. N posvòjitelji, G posvòjitēljā〉 osoba koja je posvojila dijete; sin. (usvojitelj) |
posvojitèljica | im. ž. 〈G posvojitèljicē; mn. N posvojitèljice, G posvojitèljīcā〉 žena koja je posvojila dijete; sin. (usvojiteljica) |
posvojitèljičin | prid. 〈G posvojitèljičina; ž. posvojitèljičina, s. posvojitèljičino〉 koji pripada posvojiteljici; sin. (usvojiteljičin) |
posvòjiti | |
pòsvōjnī | prid. 〈G pòsvōjnōg(a); ž. pòsvōjnā, s. pòsvōjnō〉 koji izriče pripadanje komu ili čemu [~ pridjev; posvojna zamjenica] |
pòsvud | |
posvùdā | pril., usp. posvud |
pošárati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòšārām, 3. l. mn. pošárajū, imp. pòšārāj, aor. pošárah, prid. r. pošárao, prid. t. pòšārān〉 šarajući ispisati ili iscrtati što [~ zid; ~ crtež] |
pȍšāst | im. ž. 〈G pȍšāsti, I pȍšāšću/pȍšāsti; mn. N pȍšāsti, G pȍšāstī〉 1. med., zast. naglo širenje kakve zarazne bolesti; sin. epidemija 2. pren. brzo širenje kakve negativne pojave |
pošìljatelj | im. m. 〈G pošìljatelja; mn. N pošìljatelji, G pošìljatēljā〉 osoba koja što šalje [~ pisma]; ant. primatelj |
pošiljatèljica | im. ž. 〈G pošiljatèljicē; mn. N pošiljatèljice, G pošiljatèljīcā〉 žena koja što šalje [~ pisma]; ant. primateljica |
pošiljatèljičin | prid. 〈G pošiljatèljičina; ž. pošiljatèljičina, s. pošiljatèljičino〉 koji pripada pošiljateljici; ant. primateljičin |
pòšīljka | im. ž. 〈G pòšīljkē, DL pòšīljci; mn. N pòšīljke, G pòšiljākā/pòšīljkā/pòšīljkī〉 paket, pismo ili što drugo što se komu šalje poštom ili na koji drugi način |
pòšip | im. m. 〈G pòšipa〉 1. bijelo grožđe koje se uzgaja na južnoj strani otoka Korčule 2. vino od istoimenoga grožđa |
poškàkljati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòškakljēm, 3. l. mn. pòškakljū, imp. poškàklji, aor. poškàkljah, prid. r. poškàkljao, prid. t. pȍškakljān〉 nadražiti kožu lakim učestalim dodirima koji izazivaju smijeh [~ bradom]; sin. zagolicati |
poškròpiti | gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. pòškropīm, 3. l. mn. pòškropē, imp. poškròpi, aor. poškròpih, prid. r. poškròpio, prid. t. pòškropljen〉 1. 〈prijel.〉 politi raspršenim sitnim kapljicama [~ zemlju] 2. 〈neprijel.〉 pren. pasti u sitnim rijetkim kapljicama (o kiši) |
pȍšta | im. ž. 〈G pȍštē; mn. N pȍšte, G pȏštā〉 1. 〈jd.〉 ustanova koja se bavi prenošenjem pošiljaka i poruka prema utvrđenoj cijeni 2. zgrada u kojoj se nalazi istoimena ustanova [Idem na poštu poslati pismo.] 3. 〈jd.〉 pošiljka koja se šalje i prenosi posredstvom istoimene ustanove [Stigla je ~.; Poštar je donio današnju poštu.] ◇ elektronička ~ inform. način prenošenja poruka računalnim sustavom; sin. e-pošta |
pȍštanskī | prid. 〈G pȍštanskōg(a); ž. pȍštanskā, s. pȍštanskō〉 koji se odnosi na poštu [~ ured] |
poštápalica | im. ž. 〈G poštápalicē; mn. N poštápalice, G poštápalīcā〉 jez. riječ ili izraz bez posebna značenja kojim se govornik služi kad mu nedostaje riječ ili mu je potrebno vrijeme za razmišljanje |
pȍštār |