zlȍ | im. s. 〈G zlȁ; mn. N zlȁ, G zálā; jd.〉 ukupnost svega što je prožeto zlim namjerama [činiti ~]; ant. dobro ♦ dijeliti 〈i〉 dobro i ~ 〈s kim〉, usp. dobro; i u dobru i u zlu, usp. dobro; krenulo je (pošlo je i sl.) po zlu krenulo je (pošlo je i sl.) naopako, razvilo se loše što; sluti na ~ nazire se opasnost (nevolja), stvari bi se mogle loše razviti; uzeti za ~ komu što zamjeriti komu što, prigovoriti komu što; zlu ne trebalo za svaki slučaj (sigurnost) |
zlȍ | pril. 〈komp. gȍrē〉 na loš način, kako ne valja [~ postupati] |
zlòba | im. ž. 〈G zlòbē〉 želja ili nastojanje da se komu nanese zlo [pun je zlobe; učiniti što iz zlobe] |
zlȍban | |
zlȍbno | |
zlȍbnōst | im. ž. 〈G zlȍbnosti, I zlȍbnošću/zlȍbnosti〉 osobina onoga koji je zloban ili svojstvo onoga što je zlobno; sin. podlost, podmuklost |
zlòčest | prid. 〈G zlòčesta; odr. zlòčestī, G zlòčestōg(a); ž. zlòčesta, s. zlòčesto; komp. zločèstijī〉 1. koji je pretjerano živ i neposlušan [zločesto dijete] 2. koji odražava zle misli i postupke [~ osmijeh; zločesto ponašanje] |
zlòčin | im. m. 〈G zlòčina; mn. N zlòčini, G zlȍčīnā〉 prav. najteže kazneno djelo, npr. ubojstvo, oružana pljačka, teško nasilje [otkriti ~; suditi za ~]; sin. (zlodjelo) |
zlòčinac | im. m. 〈G zlòčīnca, V zlòčīnče; mn. N zlòčīnci, G zlòčinācā〉 osoba koja je počinila zločin [ratni ~] |
zlòčinačkī | prid. 〈G zlòčinačkōg(a); ž. zlòčinačkā, s. zlòčinačkō〉 koji se odnosi na zločince |
zlòčīnčev | prid. 〈G zlòčīnčeva; ž. zlòčīnčeva, s. zlòčīnčevo〉 koji pripada zločincu |
zlòčīnka | im. ž. 〈G zlòčīnkē, DL zlòčīnki; mn. N zlòčīnke, G zlòčīnkā/zlòčīnkī〉 žena koja je počinila zločin [ratna ~] |
zlȍćka | im. ž. 〈G zlȍćkē, DL zlȍćki; mn. N zlȍćke, G zlȍćākā/zlȏćkā/zlȍćkī〉 hip. zločesta, neposlušna ženska osoba od milja, u pravilu djevojčica |
zlȍćko | im. m. 〈G zlȍćka; mn. N zlȍćki, G zlȏćkā〉 hip. zločesta, neposlušna osoba od milja, u pravilu dijete |
zlòćudan | prid. 〈G zlòćudna; odr. zlòćudnī, G zlòćudnōg(a); ž. zlòćudna, s. zlòćudno; komp. zloćùdnijī〉 1. koji je zle naravi [~ čovjek]; ant. dobroćudan 2. 〈odr.〉 koji je opasan za život [zloćudni tumor]; sin. (maligni); ant. (benigni), dobroćudni v. pod dobroćudan |
zlòdjelo | im. s. 〈G zlòdjela; mn. N zlòdjela, G zlȍdjēlā〉 v. zločin |
zlòduh | im. m. 〈G zlòduha; mn. N zlòdusi, G zlȍdūhā〉 nadnaravna zla sila; sin. demon |
zlòglasan | prid. 〈G zlòglasna; odr. zlòglasnī, G zlòglasnōg(a); ž. zlòglasna, s. zlòglasno; komp. zloglàsnijī〉 koji je na zlu glasu, koji je opasan |
zlòkoban | prid. 〈G zlòkobna; odr. zlòkobnī, G zlòkobnōg(a); ž. zlòkobna, s. zlòkobno; komp. zlokòbnijī〉 koji donosi zlu kob, zlo, nesreću |
zlonámjēran | prid. 〈G zlonámjērna; odr. zlonámjērnī, G zlonámjērnōg(a); ž. zlonámjērna, s. zlonámjērno; komp. zlonamjèrnijī〉 1. koji ima zle namjere, koji drugomu želi zlo [~ susjed] 2. koji odražava čije zle namjere [~ savjet]; sin. (nedobronamjeran); ant. dobrohotan, dobronamjeran |
zlonámjērnōst | im. ž. 〈G zlonámjērnosti, I zlonámjērnošću/zlonámjērnosti〉 osobina onoga koji je zlonamjeran ili svojstvo onoga što je zlonamjerno; sin. (nedobronamjernost); ant. dobrohotnost, dobronamjernost |
zlȍporaba | im. ž. 〈G zlȍporabē; mn. N zlȍporabe, G zlȍporābā〉 neispravna, protuzakonita uporaba čega, npr. položaja, prava, vlasti; sin. zlouporaba, zloupotreba |
zlòstavljānje | im. s. 〈G zlòstavljānja〉 1. mučenje koga, izlaganje koga tjelesnoj patnji 2. izlaganje koga neprilikama i neugodnostima, izlaganje koga psihičkoj patnji |
zlòstavljati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zlòstavljām, 3. l. mn. zlòstavljajū, imp. zlòstavljāj, aor. zlòstavljah, imperf. zlòstavljāh, prid. r. zlòstavljao, prid. t. zlòstavljān〉 1. mučiti koga, izlagati koga tjelesnoj patnji [~ zarobljenike; ~ životinje] 2. izlagati koga neprilikama i neugodnostima, izlaganje koga psihičkoj patnji [vršnjačko ~; ~ na poslu; elektroničko ~] |
zlòuporaba | im. ž. 〈G zlòuporabē; mn. N zlòuporabe, G zlòuporābā〉 neispravna, protuzakonita uporaba čega, npr. položaja, prava, vlasti; sin. zloporaba, zloupotreba |
zlòupotreba | im. ž. 〈G zlòupotrebē; mn. N zlòupotrebe, G zlòupotrēbā〉 neispravna, protuzakonita uporaba čega, npr. položaja, prava, vlasti; sin. zloporaba, zlouporaba |
zlòvōljan | prid. 〈G zlòvōljna; odr. zlòvōljnī, G zlòvōljnōg(a); ž. zlòvōljna, s. zlòvōljno; komp. zlovòljnijī〉 1. koji je loše volje [~ starac] 2. koji odražava lošu volju [~ pogled]; sin. mrzovoljan |
zlùrad | prid. 〈G zlùrada; odr. zlùradī, G zlùradōg(a); ž. zlùrada, s. zlùrado〉 1. koji se raduje tuđoj nesreći, koji uživa u tuđoj nevolji [~ susjed] 2. koji odražava radost zbog tuđe nesreće, koji odražava užitak zbog tuđe nevolje [~ smijeh]; sin. pakostan |
zlùradōst | im. ž. 〈G zlùradosti, I zlùradošću/zlùradosti〉 osobina onoga koji je zlurad ili svojstvo onoga što je zlurado; sin. pakost |
zmȁj | im. m. 〈G zmàja; mn. N zmàjevi, G zmȁjēvā〉 1. mit. čudovište iz bajke s velikim krilima koje riga vatru [troglavi ~] 2. dječja igračka od papira s repom koja leti na vjetru poput balona [puštati zmajeve] |
zmìja | im. ž. 〈G zmìjē; mn. N zmìje, G zmíjā〉 1. zool. a. 〈mn.〉 skupina grabežljivih ljuskaša bez nogu koji se kreću pužući, žive na kopnu i u vodi, a plijen ubijaju otrovom ili ga dave b. pripadnik istoimene skupine; sin. guja poet. 2. pren. podmukla i opasna osoba; sin. guja pren. ♦ hraniti (nositi) zmiju u njedrima biti dobar onomu koji će ti uzvratiti zlom; kao da je ~ ujela koga [skočiti, vrisnuti itd.] teško (bolno) povrijeđen (uvrijeđen, razočaran) [skočiti, vrisnuti itd.]; kriti (skrivati) kao ~ noge koga, što pomno kriti (skrivati) što, tajiti (prikrivati) što od javnosti |
zmìjača | im. ž. 〈G zmìjačē; mn. N zmìjače, G zmȉjāčā〉 zool. 1. 〈mn.〉 razred morskih beskralježnjaka bodljikaša zvjezdolika tijela s tankim savitljivim krakovima 2. pripadnik istoimenoga razreda |
zmijòlik | prid. 〈G zmijòlika; odr. zmijòlikī, G zmijòlikōg(a); ž. zmijòlika, s. zmijòliko〉 koji je nalik zmiji |
zmȋjskī | prid. 〈G zmȋjskōg(a); ž. zmȋjskā, s. zmȋjskō〉 koji se odnosi na zmije |
zmòrac | im. m. 〈G zmórca; mn. N zmórci, G zmȏrācā〉 v. maestral |
znȁčāj | |
znȁčājan | |
znȁčājka | im. ž. 〈G znȁčājkē, DL znȁčājci/znȁčājki; mn. N znȁčājke, G znȁčājkā/znȁčājkī〉 ono što je komu ili čemu svojstveno, ono po čemu se tko ili što ističe ili prepoznaje [dobra ~; loša ~]; sin. (karakteristika), obilježje |
znáčēnje | im. s. 〈G znáčēnja; mn. N znáčēnja, G znáčēnjā〉 1. smisao kojega znaka, riječi ili pojave [~ simbola; osnovno ~] 2. v. važnost ◇ denotativno ~ jez. osnovno i stabilno značenje riječi ili skupine koje se može analizirati izvan konteksta; konotativno ~ jez. posebno značenje što ga riječ ili skupina dobiva u kontekstu te osjećaji koje riječ ili skupina pobuđuje u govornika |
znáčēnjskī | prid. 〈G znáčēnjskōg(a); ž. znáčēnjskā, s. znáčēnjskō〉 koji se odnosi na značenje |
znáčiti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. znȃčīm, 3. l. mn. znȃčē, imp. znáči, aor. znáčih, imperf. znáčijāh/znȃčāh, prid. r. znáčio〉 1. jez. nositi jezični sadržaj, imati kakvo značenje [Svaka riječ u jeziku nešto znači.] 2. biti važan, djelovati na koga ili imati kakav utjecaj [On mnogo znači u svojoj struci.] 3. biti nagovještajem čega [Oblaci znače kišu.] |
znȁčka | im. ž. 〈G znȁčkē, DL znȁčki; mn. N znȁčke, G znȁčākā/znȃčkā/znȁčkī〉 kovinska ili plastična pločica s kakvim znakom, obilježje pripadnosti kojoj udruzi, klubu, organizaciji ili akciji, nosi se pričvršćena na odjeću [nositi značku; dobiti značku] |
znȃk | im. m. 〈G znȃka, L znáku; mn. N znȁkovi/znȃci, G znȁkōvā/znákā〉 1. slovo, broj, slika, glas ili kretnja koji imaju kakvo značenje 2. dogovorena oznaka ili simbol čega u pojedinim područjima [kemijski ~; prometni ~; topografski ~; ~ za uzbunu] 3. vanjski izgled koji odražava čije stanje ili raspoloženje [Crvenilo je ~ sramežljivosti.]; sin. (indikator), izraz, pokazatelj 4. ono čime je što obilježeno [Ovaj grad nosi ~ rata.]; sin. biljeg, pečat, trag, znamen poet. ◇ dijakritički znakovi pravop. znakovi iznad slova ili na njima koji služe njihovu razlikovanju; horoskopski znakovi astr. dvanaest znakova zodijaka određenih prema položaju nebeskih tijela određenoga datuma ili godine; pravopisni ~ pravop. znak koji služi da se odredi kako što treba čitati ili razumjeti; rečenični ~ pravop. v. razgodak |
znàkōvlje | zb. im. s. 〈G znàkōvlja〉 skup znakova, znakovi koji se odnose na koje područje ili djelatnost [prometno ~; pomorsko ~] |
ználac | im. m. 〈G ználca, V znȃlče; mn. N ználci, G znȃlācā〉 osoba koja što dobro poznaje, koja o čemu mnogo zna, koja se razumije u što, koja je dobro obaviještena; sin. poznavatelj |
znȁlačkī | prid. 〈G znȁlačkōg(a); ž. znȁlačkā, s. znȁlačkō〉 koji se odnosi na znalce; sin. poznavateljski |
znȁmēn | im. m. 〈G znȁmena; mn. N znȁmeni, G znȁmēnā〉 1. poet., pren. ono čime je što obilježeno [Ovaj grad nosi ~ rata.]; sin. biljeg, pečat, trag, znak, žig 2. znak koji označuje kakav pojam ili na njega podsjeća |
znamènit | prid. 〈G znamènita; odr. znamènitī, G znamènitōg(a); ž. znamènita, s. znamènito; komp. znamenìtijī〉 koji je stekao slavu [~ slikar; znamenita glumica; znamenito djelo]; sin. slavan |