zlȍ

im. s. G zlȁ; mn. N zlȁ, G zálā; jd. ukupnost svega što je prožeto zlim namjerama [činiti ~]; ant. dobro ♦ dijeliti i dobro i ~ s kim, usp. dobro; i u dobru i u zlu, usp. dobro; krenulo je (pošlo je i sl.) po zlu krenulo je (pošlo je i sl.) naopako, razvilo se loše što; sluti na ~ nazire se opasnost (nevolja), stvari bi se mogle loše razviti; uzeti za ~ komu što zamjeriti komu što, prigovoriti komu što; zlu ne trebalo za svaki slučaj (sigurnost)

zlȍ

pril. komp. gȍ na loš način, kako ne valja [~ postupati]

zlòba

im. ž. G zlòbē želja ili nastojanje da se komu nanese zlo [pun je zlobe; učiniti što iz zlobe]

zlȍban

prid. G zlòbna; odr. zlȍbnī, G zlȍbnōg(a); ž. zlòbna, s. zlȍbno; komp. zlòbnijī 1. koji potajice čini zlo, koji prikriva zle namjere [~ čovjek] 2. koji odražava čije prikrivene zle namjere [~ smijeh]; sin. podao, podmukao

zlȍbno

pril. komp. zlòbnijē s prikrivenim zlim namjerama [~ se smijati; ~ udariti]; sin. podlo, podmuklo

zlȍbnōst

im. ž. G zlȍbnosti, I zlȍbnošću/zlȍbnosti osobina onoga koji je zloban ili svojstvo onoga što je zlobno; sin. podlost, podmuklost

zlòčest

prid. G zlòčesta; odr. zlòčestī, G zlòčestōg(a); ž. zlòčesta, s. zlòčesto; komp. zločèstijī 1. koji je pretjerano živ i neposlušan [zločesto dijete] 2. koji odražava zle misli i postupke [~ osmijeh; zločesto ponašanje]

zlòčin

im. m. G zlòčina; mn. N zlòčini, G zlȍčī prav. najteže kazneno djelo, npr. ubojstvo, oružana pljačka, teško nasilje [otkriti ~; suditi za ~]; sin. (zlodjelo)

zlòčinac

im. m. G zlòčīnca, V zlòčīnče; mn. N zlòčīnci, G zlòčinācā osoba koja je počinila zločin [ratni ~]

zlòčinačkī

prid. G zlòčinačkōg(a); ž. zlòčinačkā, s. zlòčinačkō koji se odnosi na zločince

zlòčīnčev

prid. G zlòčīnčeva; ž. zlòčīnčeva, s. zlòčīnčevo koji pripada zločincu

zlòčīnka

im. ž. G zlòčīnkē, DL zlòčīnki; mn. N zlòčīnke, G zlòčīnkā/zlòčīnkī žena koja je počinila zločin [ratna ~]

zlȍćka

im. ž. G zlȍć, DL zlȍćki; mn. N zlȍćke, G zlȍćākā/zlȏćkā/zlȍć hip. zločesta, neposlušna ženska osoba od milja, u pravilu djevojčica

zlȍćko

im. m. G zlȍćka; mn. N zlȍćki, G zlȏć hip. zločesta, neposlušna osoba od milja, u pravilu dijete

zlòćudan

prid. G zlòćudna; odr. zlòćudnī, G zlòćudnōg(a); ž. zlòćudna, s. zlòćudno; komp. zloćùdnijī 1. koji je zle naravi [~ čovjek]; ant. dobroćudan 2. odr. koji je opasan za život [zloćudni tumor]; sin. (maligni); ant. (benigni), dobroćudni v. pod dobroćudan

zlòdjelo

im. s. G zlòdjela; mn. N zlòdjela, G zlȍdjēlā v. zločin

zlòduh

im. m. G zlòduha; mn. N zlòdusi, G zlȍdūhā nadnaravna zla sila; sin. demon

zlòglasan

prid. G zlòglasna; odr. zlòglasnī, G zlòglasnōg(a); ž. zlòglasna, s. zlòglasno; komp. zloglàsnijī koji je na zlu glasu, koji je opasan

zlòkoban

prid. G zlòkobna; odr. zlòkobnī, G zlòkobnōg(a); ž. zlòkobna, s. zlòkobno; komp. zlokòbnijī koji donosi zlu kob, zlo, nesreću

zlonámjēran

prid. G zlonámjērna; odr. zlonámjērnī, G zlonámjērnōg(a); ž. zlonámjērna, s. zlonámjērno; komp. zlonamjèrnijī 1. koji ima zle namjere, koji drugomu želi zlo [~ susjed] 2. koji odražava čije zle namjere [~ savjet]; sin. (nedobronamjeran); ant. dobrohotan, dobronamjeran

zlonámjērnōst

im. ž. G zlonámjērnosti, I zlonámjērnošću/zlonámjērnosti osobina onoga koji je zlonamjeran ili svojstvo onoga što je zlonamjerno; sin. (nedobronamjernost); ant. dobrohotnost, dobronamjernost

zlȍporaba

im. ž. G zlȍporabē; mn. N zlȍporabe, G zlȍporābā neispravna, protuzakonita uporaba čega, npr. položaja, prava, vlasti; sin. zlouporaba, zloupotreba

zlòstavljānje

im. s. G zlòstavljānja 1. mučenje koga, izlaganje koga tjelesnoj patnji 2. izlaganje koga neprilikama i neugodnostima, izlaganje koga psihičkoj patnji

zlòstavljati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. zlòstavljām, 3. l. mn. zlòstavljajū, imp. zlòstavljāj, aor. zlòstavljah, imperf. zlòstavljāh, prid. r. zlòstavljao, prid. t. zlòstavljān 1. mučiti koga, izlagati koga tjelesnoj patnji [~ zarobljenike; ~ životinje] 2. izlagati koga neprilikama i neugodnostima, izlaganje koga psihičkoj patnji [vršnjačko ~; ~ na poslu; elektroničko ~]

zlòuporaba

im. ž. G zlòuporabē; mn. N zlòuporabe, G zlòuporābā neispravna, protuzakonita uporaba čega, npr. položaja, prava, vlasti; sin. zloporaba, zloupotreba

zlòupotreba

im. ž. G zlòupotrebē; mn. N zlòupotrebe, G zlòupotrēbā neispravna, protuzakonita uporaba čega, npr. položaja, prava, vlasti; sin. zloporaba, zlouporaba

zlòvōljan

prid. G zlòvōljna; odr. zlòvōljnī, G zlòvōljnōg(a); ž. zlòvōljna, s. zlòvōljno; komp. zlovòljnijī 1. koji je loše volje [~ starac] 2. koji odražava lošu volju [~ pogled]; sin. mrzovoljan

zlùrad

prid. G zlùrada; odr. zlùradī, G zlùradōg(a); ž. zlùrada, s. zlùrado 1. koji se raduje tuđoj nesreći, koji uživa u tuđoj nevolji [~ susjed] 2. koji odražava radost zbog tuđe nesreće, koji odražava užitak zbog tuđe nevolje [~ smijeh]; sin. pakostan

zlùradōst

im. ž. G zlùradosti, I zlùradošću/zlùradosti osobina onoga koji je zlurad ili svojstvo onoga što je zlurado; sin. pakost

zmȁj

im. m. G zmàja; mn. N zmàjevi, G zmȁjēvā 1. mit. čudovište iz bajke s velikim krilima koje riga vatru [troglavi ~] 2. dječja igračka od papira s repom koja leti na vjetru poput balona [puštati zmajeve]

zmìja

im. ž. G zmìjē; mn. N zmìje, G zmíjā 1. zool. a. mn. skupina grabežljivih ljuskaša bez nogu koji se kreću pužući, žive na kopnu i u vodi, a plijen ubijaju otrovom ili ga dave b. pripadnik istoimene skupine; sin. guja poet. 2. pren. podmukla i opasna osoba; sin. guja pren. ♦ hraniti (nositi) zmiju u njedrima biti dobar onomu koji će ti uzvratiti zlom; kao da je ~ ujela koga [skočiti, vrisnuti itd.] teško (bolno) povrijeđen (uvrijeđen, razočaran) [skočiti, vrisnuti itd.]; kriti (skrivati) kao ~ noge koga, što pomno kriti (skrivati) što, tajiti (prikrivati) što od javnosti

zmìjača

im. ž. G zmìjačē; mn. N zmìjače, G zmȉjāčā zool. 1. mn. razred morskih beskralježnjaka bodljikaša zvjezdolika tijela s tankim savitljivim krakovima 2. pripadnik istoimenoga razreda

zmijòlik

prid. G zmijòlika; odr. zmijòlikī, G zmijòlikōg(a); ž. zmijòlika, s. zmijòliko koji je nalik zmiji

zmȋjskī

prid. G zmȋjskōg(a); ž. zmȋjskā, s. zmȋjskō koji se odnosi na zmije

zmòrac

im. m. G zmórca; mn. N zmórci, G zmȏrācā v. maestral

znȁčāj

im. m. G znȁčāja 1. skup psihičkih osobina koje osobe [čvrst ~; labilan ~]; sin. karakter 2. v. važnost

znȁčājan

prid. G znȁčājna; odr. znȁčājnī, G znȁčājnōg(a); ž. znȁčājna, s. znȁčājno; komp. značàjnijī 1. v. bitan, ključan, važan 2. v. znatan

znȁčājka

im. ž. G znȁčājkē, DL znȁčājci/znȁčājki; mn. N znȁčājke, G znȁčājkā/znȁčājkī ono što je komu ili čemu svojstveno, ono po čemu se tko ili što ističe ili prepoznaje [dobra ~; loša ~]; sin. (karakteristika), obilježje

znáčēnje

im. s. G znáčēnja; mn. N znáčēnja, G znáčēnjā 1. smisao kojega znaka, riječi ili pojave [~ simbola; osnovno ~] 2. v. važnost  denotativno ~ jez. osnovno i stabilno značenje riječi ili skupine koje se može analizirati izvan konteksta; konotativno ~ jez. posebno značenje što ga riječ ili skupina dobiva u kontekstu te osjećaji koje riječ ili skupina pobuđuje u govornika

znáčēnjskī

prid. G znáčēnjskōg(a); ž. znáčēnjskā, s. znáčēnjskō koji se odnosi na značenje

znáčiti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. znȃčīm, 3. l. mn. znȃčē, imp. znáči, aor. znáčih, imperf. znáčijāh/znȃčāh, prid. r. znáčio 1. jez. nositi jezični sadržaj, imati kakvo značenje [Svaka riječ u jeziku nešto znači.] 2. biti važan, djelovati na koga ili imati kakav utjecaj [On mnogo znači u svojoj struci.] 3. biti nagovještajem čega [Oblaci znače kišu.]

znȁčka

im. ž. G znȁč, DL znȁčki; mn. N znȁčke, G znȁčākā/znȃčkā/znȁč kovinska ili plastična pločica s kakvim znakom, obilježje pripadnosti kojoj udruzi, klubu, organizaciji ili akciji, nosi se pričvršćena na odjeću [nositi značku; dobiti značku]

znȃk

im. m. G znȃka, L znáku; mn. N znȁkovi/znȃci, G znȁkōvā/znákā 1. slovo, broj, slika, glas ili kretnja koji imaju kakvo značenje 2. dogovorena oznaka ili simbol čega u pojedinim područjima [kemijski ~; prometni ~; topografski ~; ~ za uzbunu] 3. vanjski izgled koji odražava čije stanje ili raspoloženje [Crvenilo je ~ sramežljivosti.]; sin. (indikator), izraz, pokazatelj 4. ono čime je što obilježeno [Ovaj grad nosi ~ rata.]; sin. biljeg, pečat, trag, znamen poet.  dijakritički znakovi pravop. znakovi iznad slova ili na njima koji služe njihovu razlikovanju; horoskopski znakovi astr. dvanaest znakova zodijaka određenih prema položaju nebeskih tijela određenoga datuma ili godine; pravopisni ~ pravop. znak koji služi da se odredi kako što treba čitati ili razumjeti; rečenični ~ pravop. v. razgodak

znàkōvlje

zb. im. s. G znàkōvlja skup znakova, znakovi koji se odnose na koje područje ili djelatnost [prometno ~; pomorsko ~]

ználac

im. m. G ználca, V znȃlče; mn. N ználci, G znȃlācā osoba koja što dobro poznaje, koja o čemu mnogo zna, koja se razumije u što, koja je dobro obaviještena; sin. poznavatelj

znȁlačkī

prid. G znȁlačkōg(a); ž. znȁlačkā, s. znȁlačkō koji se odnosi na znalce; sin. poznavateljski

znȁmēn

im. m. G znȁmena; mn. N znȁmeni, G znȁmēnā 1. poet., pren. ono čime je što obilježeno [Ovaj grad nosi ~ rata.]; sin. biljeg, pečat, trag, znak, žig 2. znak koji označuje kakav pojam ili na njega podsjeća

znamènit

prid. G znamènita; odr. znamènitī, G znamènitōg(a); ž. znamènita, s. znamènito; komp. znamenìtijī koji je stekao slavu [~ slikar; znamenita glumica; znamenito djelo]; sin. slavan

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga