im. s. 〈G zlȁ; mn. N zlȁ, G zálā; jd.〉 ukupnost svega što je prožeto zlim namjerama [činiti ~]; ant. dobro ♦ dijeliti 〈i〉 dobro i ~ 〈s kim〉, usp. dobro; i u dobru i u zlu, usp. dobro; krenulo je (pošlo je i sl.) po zlu krenulo je (pošlo je i sl.) naopako, razvilo se loše što; sluti na ~ nazire se opasnost (nevolja), stvari bi se mogle loše razviti; uzeti za ~ komu što zamjeriti komu što, prigovoriti komu što; zlu ne trebalo za svaki slučaj (sigurnost)

pril. 〈komp. gȍrē〉 na loš način, kako ne valja [~ postupati]

im. ž. 〈G zlòbē〉 želja ili nastojanje da se komu nanese zlo [pun je zlobe; učiniti što iz zlobe]

prid. 〈G zlòbna; odr. zlȍbnī, G zlȍbnōg(a); ž. zlòbna, s. zlȍbno; komp. zlòbnijī〉 1. koji potajice čini zlo, koji prikriva zle namjere [~ čovjek] 2. koji odražava čije prikrivene zle namjere [~ smijeh]; sin. podao, podmukao

pril. 〈komp. zlòbnijē〉 s prikrivenim zlim namjerama [~ se smijati; ~ udariti]; sin. podlo, podmuklo

im. ž. 〈G zlȍbnosti, I zlȍbnošću/zlȍbnosti〉 osobina onoga koji je zloban ili svojstvo onoga što je zlobno; sin. podlost, podmuklost

prid. 〈G zlòčesta; odr. zlòčestī, G zlòčestōg(a); ž. zlòčesta, s. zlòčesto; komp. zločèstijī〉 1. koji je pretjerano živ i neposlušan [zločesto dijete] 2. koji odražava zle misli i postupke [~ osmijeh; zločesto ponašanje]

im. m. 〈G zlòčina; mn. N zlòčini, G zlȍčīnā〉 prav. najteže kazneno djelo, npr. ubojstvo, oružana pljačka, teško nasilje [otkriti ~; suditi za ~]; sin. (zlodjelo)

im. m. 〈G zlòčīnca, V zlòčīnče; mn. N zlòčīnci, G zlòčinācā〉 osoba koja je počinila zločin [ratni ~]

prid. 〈G zlòčinačkōg(a); ž. zlòčinačkā, s. zlòčinačkō〉 koji se odnosi na zločince

prid. 〈G zlòčīnčeva; ž. zlòčīnčeva, s. zlòčīnčevo〉 koji pripada zločincu

im. ž. 〈G zlòčīnkē, DL zlòčīnki; mn. N zlòčīnke, G zlòčīnkā/zlòčīnkī〉 žena koja je počinila zločin [ratna ~]

im. ž. 〈G zlȍćkē, DL zlȍćki; mn. N zlȍćke, G zlȍćākā/zlȏćkā/zlȍćkī〉 hip. zločesta, neposlušna ženska osoba od milja, u pravilu djevojčica

im. m. 〈G zlȍćka; mn. N zlȍćki, G zlȏćkā〉 hip. zločesta, neposlušna osoba od milja, u pravilu dijete

prid. 〈G zlòćudna; odr. zlòćudnī, G zlòćudnōg(a); ž. zlòćudna, s. zlòćudno; komp. zloćùdnijī〉 1. koji je zle naravi [~ čovjek]; ant. dobroćudan 2. 〈odr.〉 koji je opasan za život [zloćudni tumor]; sin. (maligni); ant. (benigni), dobroćudni v. pod dobroćudan

im. s. 〈G zlòdjela; mn. N zlòdjela, G zlȍdjēlā〉 v. zločin

im. m. 〈G zlòduha; mn. N zlòdusi, G zlȍdūhā〉 nadnaravna zla sila; sin. demon

prid. 〈G zlòglasna; odr. zlòglasnī, G zlòglasnōg(a); ž. zlòglasna, s. zlòglasno; komp. zloglàsnijī〉 koji je na zlu glasu, koji je opasan

prid. 〈G zlòkobna; odr. zlòkobnī, G zlòkobnōg(a); ž. zlòkobna, s. zlòkobno; komp. zlokòbnijī〉 koji donosi zlu kob, zlo, nesreću

prid. 〈G zlonámjērna; odr. zlonámjērnī, G zlonámjērnōg(a); ž. zlonámjērna, s. zlonámjērno; komp. zlonamjèrnijī〉 1. koji ima zle namjere, koji drugomu želi zlo [~ susjed] 2. koji odražava čije zle namjere [~ savjet]; sin. (nedobronamjeran); ant. dobrohotan, dobronamjeran

im. ž. 〈G zlonámjērnosti, I zlonámjērnošću/zlonámjērnosti〉 osobina onoga koji je zlonamjeran ili svojstvo onoga što je zlonamjerno; sin. (nedobronamjernost); ant. dobrohotnost, dobronamjernost

im. ž. 〈G zlȍporabē; mn. N zlȍporabe, G zlȍporābā〉 neispravna, protuzakonita uporaba čega, npr. položaja, prava, vlasti; sin. zlouporaba, zloupotreba

im. s. 〈G zlòstavljānja〉 1. mučenje koga, izlaganje koga tjelesnoj patnji 2. izlaganje koga neprilikama i neugodnostima, izlaganje koga psihičkoj patnji

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zlòstavljām, 3. l. mn. zlòstavljajū, imp. zlòstavljāj, aor. zlòstavljah, imperf. zlòstavljāh, prid. r. zlòstavljao, prid. t. zlòstavljān〉 1. mučiti koga, izlagati koga tjelesnoj patnji [~ zarobljenike; ~ životinje] 2. izlagati koga neprilikama i neugodnostima, izlaganje koga psihičkoj patnji [vršnjačko ~; ~ na poslu; elektroničko ~]

im. ž. 〈G zlòuporabē; mn. N zlòuporabe, G zlòuporābā〉 neispravna, protuzakonita uporaba čega, npr. položaja, prava, vlasti; sin. zloporaba, zloupotreba

im. ž. 〈G zlòupotrebē; mn. N zlòupotrebe, G zlòupotrēbā〉 neispravna, protuzakonita uporaba čega, npr. položaja, prava, vlasti; sin. zloporaba, zlouporaba

prid. 〈G zlòvōljna; odr. zlòvōljnī, G zlòvōljnōg(a); ž. zlòvōljna, s. zlòvōljno; komp. zlovòljnijī〉 1. koji je loše volje [~ starac] 2. koji odražava lošu volju [~ pogled]; sin. mrzovoljan

prid. 〈G zlùrada; odr. zlùradī, G zlùradōg(a); ž. zlùrada, s. zlùrado〉 1. koji se raduje tuđoj nesreći, koji uživa u tuđoj nevolji [~ susjed] 2. koji odražava radost zbog tuđe nesreće, koji odražava užitak zbog tuđe nevolje [~ smijeh]; sin. pakostan

im. ž. 〈G zlùradosti, I zlùradošću/zlùradosti〉 osobina onoga koji je zlurad ili svojstvo onoga što je zlurado; sin. pakost

im. m. 〈G zmàja; mn. N zmàjevi, G zmȁjēvā〉 1. mit. čudovište iz bajke s velikim krilima koje riga vatru [troglavi ~] 2. dječja igračka od papira s repom koja leti na vjetru poput balona [puštati zmajeve]

im. ž. 〈G zmìjē; mn. N zmìje, G zmíjā〉 1. zool. a. 〈mn.〉 skupina grabežljivih ljuskaša bez nogu koji se kreću pužući, žive na kopnu i u vodi, a plijen ubijaju otrovom ili ga dave b. pripadnik istoimene skupine; sin. guja poet. 2. pren. podmukla i opasna osoba; sin. guja pren. ♦ hraniti (nositi) zmiju u njedrima biti dobar onomu koji će ti uzvratiti zlom; kao da je ~ ujela koga [skočiti, vrisnuti itd.] teško (bolno) povrijeđen (uvrijeđen, razočaran) [skočiti, vrisnuti itd.]; kriti (skrivati) kao ~ noge koga, što pomno kriti (skrivati) što, tajiti (prikrivati) što od javnosti

im. ž. 〈G zmìjačē; mn. N zmìjače, G zmȉjāčā〉 zool. 1. 〈mn.〉 razred morskih beskralježnjaka bodljikaša zvjezdolika tijela s tankim savitljivim krakovima 2. pripadnik istoimenoga razreda

prid. 〈G zmijòlika; odr. zmijòlikī, G zmijòlikōg(a); ž. zmijòlika, s. zmijòliko〉 koji je nalik zmiji

prid. 〈G zmȋjskōg(a); ž. zmȋjskā, s. zmȋjskō〉 koji se odnosi na zmije

im. m. 〈G zmórca; mn. N zmórci, G zmȏrācā〉 v. maestral

im. m. 〈G znȁčāja〉 1. skup psihičkih osobina koje osobe [čvrst ~; labilan ~]; sin. karakter 2. v. važnost

prid. 〈G znȁčājna; odr. znȁčājnī, G znȁčājnōg(a); ž. znȁčājna, s. znȁčājno; komp. značàjnijī〉 1. v. bitan, ključan, važan 2. v. znatan

im. ž. 〈G znȁčājkē, DL znȁčājci/znȁčājki; mn. N znȁčājke, G znȁčājkā/znȁčājkī〉 ono što je komu ili čemu svojstveno, ono po čemu se tko ili što ističe ili prepoznaje [dobra ~; loša ~]; sin. (karakteristika), obilježje

im. s. 〈G znáčēnja; mn. N znáčēnja, G znáčēnjā〉 1. smisao kojega znaka, riječi ili pojave [~ simbola; osnovno ~] 2. v. važnost ◇ denotativno ~ jez. osnovno i stabilno značenje riječi ili skupine koje se može analizirati izvan konteksta; konotativno ~ jez. posebno značenje što ga riječ ili skupina dobiva u kontekstu te osjećaji koje riječ ili skupina pobuđuje u govornika

prid. 〈G znáčēnjskōg(a); ž. znáčēnjskā, s. znáčēnjskō〉 koji se odnosi na značenje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. znȃčīm, 3. l. mn. znȃčē, imp. znáči, aor. znáčih, imperf. znáčijāh/znȃčāh, prid. r. znáčio〉 1. jez. nositi jezični sadržaj, imati kakvo značenje [Svaka riječ u jeziku nešto znači.] 2. biti važan, djelovati na koga ili imati kakav utjecaj [On mnogo znači u svojoj struci.] 3. biti nagovještajem čega [Oblaci znače kišu.]

im. ž. 〈G znȁčkē, DL znȁčki; mn. N znȁčke, G znȁčākā/znȃčkā/znȁčkī〉 kovinska ili plastična pločica s kakvim znakom, obilježje pripadnosti kojoj udruzi, klubu, organizaciji ili akciji, nosi se pričvršćena na odjeću [nositi značku; dobiti značku]

im. m. 〈G znȃka, L znáku; mn. N znȁkovi/znȃci, G znȁkōvā/znákā〉 1. slovo, broj, slika, glas ili kretnja koji imaju kakvo značenje 2. dogovorena oznaka ili simbol čega u pojedinim područjima [kemijski ~; prometni ~; topografski ~; ~ za uzbunu] 3. vanjski izgled koji odražava čije stanje ili raspoloženje [Crvenilo je ~ sramežljivosti.]; sin. (indikator), izraz, pokazatelj 4. ono čime je što obilježeno [Ovaj grad nosi ~ rata.]; sin. biljeg, pečat, trag, znamen poet. ◇ dijakritički znakovi pravop. znakovi iznad slova ili na njima koji služe njihovu razlikovanju; horoskopski znakovi astr. dvanaest znakova zodijaka određenih prema položaju nebeskih tijela određenoga datuma ili godine; pravopisni ~ pravop. znak koji služi da se odredi kako što treba čitati ili razumjeti; rečenični ~ pravop. v. razgodak

zb. im. s. 〈G znàkōvlja〉 skup znakova, znakovi koji se odnose na koje područje ili djelatnost [prometno ~; pomorsko ~]

im. m. 〈G ználca, V znȃlče; mn. N ználci, G znȃlācā〉 osoba koja što dobro poznaje, koja o čemu mnogo zna, koja se razumije u što, koja je dobro obaviještena; sin. poznavatelj

prid. 〈G znȁlačkōg(a); ž. znȁlačkā, s. znȁlačkō〉 koji se odnosi na znalce; sin. poznavateljski

im. m. 〈G znȁmena; mn. N znȁmeni, G znȁmēnā〉 1. poet., pren. ono čime je što obilježeno [Ovaj grad nosi ~ rata.]; sin. biljeg, pečat, trag, znak, žig 2. znak koji označuje kakav pojam ili na njega podsjeća

prid. 〈G znamènita; odr. znamènitī, G znamènitōg(a); ž. znamènita, s. znamènito; komp. znamenìtijī〉 koji je stekao slavu [~ slikar; znamenita glumica; znamenito djelo]; sin. slavan