prid. 〈G gostoljùbiva; odr. gostoljùbivī, G gostoljùbivōg(a); ž. gostoljùbiva, s. gostoljùbivo; komp. gostoljubìvijī〉 1. koji rado prima i lijepo dočekuje goste [~ domaćin; gostoljubiva žena; gostoljubivo osoblje] 2. u kojemu se ogleda ljubaznost prema gostima [gostoljubivo ponašanje]

im. ž. 〈G gostoljùbivosti, I gostoljùbivošću/gostoljùbivosti〉 osobina onoga koji je gostoljubiv ili svojstvo onoga što je gostoljubivo

im. s. 〈G gostoprímstva〉 primanje gostiju s dobrodošlicom

im. s. 〈G gostòvānja; mn. N gostòvānja, G gostòvānjā〉 nastupanje u predstavi, na koncertu ili sportskome natjecanju u drugome gradu ili državi

gl. dvov. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. gòstujēm, 3. l. mn. gòstujū, imp. gòstūj, aor. gostòvah, imperf. gòstovāh, prid. r. gostòvao〉 nastupiti/nastupati u predstavi, na koncertu ili sportskome natjecanju u drugome gradu ili državi

im. ž. 〈G gȍšćē; mn. N gȍšće, G gȏšćā〉 žena koja posjećuje koga ili što [hotelska ~; nezvana ~; visoka ~]

im. s. 〈G gòšćēnja; mn. N gòšćēnja, G gòšćēnjā〉 1. primanje i posluživanje gostiju 2. uživanje u jelu i piću; sin. (čašćenje)

prid. 〈G gòtičkōg(a); ž. gòtičkā, s. gòtičkō〉 koji se odnosi na gotiku [gotička katedrala]

im. ž. 〈G gòtikē, DL gòtici〉 umj. europski umjetnički stil i stilsko razdoblje (između romanike i renesanse) u likovnim umjetnostima koje traje od 12. do 16. stoljeća, u arhitekturi ga obilježavaju visoke katedrale šiljastih lukova, izduljenih svodova i visokih tornjeva, u kiparstvu izdužene figure s produhovljenim crtama lica, a u slikarstvu se razvijaju tehnike vitraja i iluminacije

prid. 〈G gòtova; odr. gòtovī, G gòtovōg(a); ž. gòtova, s. gòtovo〉 1. koji je dovršio kakvu obvezu ili zadaću i može početi raditi što drugo ili krenuti kamo [Jesi li ~?] 2. pren. kojemu nema pomoći, koji je propao [On je ~!] 3. razg. v. pripravan, spreman

im. m. 〈G gotována, V gȍtovāne; mn. N gotováni, G gotovánā〉 osoba koja ne radi, nego živi na tuđi račun

im. ž. 〈G gotòvānkē, DL gotòvānki; mn. N gotòvānke, G gotòvānkā/gotòvānkī〉 žena koja ne radi, nego živi na tuđi račun

prid. 〈G gotòvānskōg(a); ž. gotòvānskā, s. gotòvānskō〉 koji se odnosi na gotovane

im. ž. 〈G gotovìnē〉 novac koji stoji na raspolaganju u novčanicama ili kovanicama, gotov novac

prid. 〈G gotòvīnskōg(a); ž. gotòvinskā, s. gotòvīnskō〉 koji se odnosi na gotovinu [~ kredit]

pril. 1. izriče da je malo nedostajalo da se što dogodi, samo što se nije dogodilo [Gotovo sam pao.]; sin. umalo, zamalo 2. izriče da je kakva odluka konačna, da se o njoj više ne može raspravljati [Neću ići u kino i ~.] 3. izriče da je što približno kakvo [Glas joj je bio ~ nježan]; sin. (skoro)

prid. 〈G gȍtskōg(a); ž. gȍtskā, s. gȍtskō〉 1. koji se odnosi na Gote 2. 〈u im. funkciji〉 〈jd. m.〉 jez. izumrli jezik kojim su govorili i pisali Goti

im. m. 〈G gòvedāra, V gȍvedāru/gȍvedāre; mn. N gòvedāri, G gòvedārā〉 čuvar goveda

prid. 〈G gòvedāreva; ž. gòvedāreva, s. gòvedārevo〉 koji pripada govedaru; sin. govedarov

im. ž. 〈G govedàricē; mn. N govedàrice, G govedàrīcā〉 čuvarica goveda

prid. 〈G govedàričina; ž. govedàričina, s. govedàričino〉 koji pripada govedarici

prid. 〈G gòvedārova; ž. gòvedārova, s. gòvedārovo〉 usp. govedarev

im. s. 〈G govedárstva〉 polj. grana stočarstva koja se bavi uzgojem goveda

im. ž. 〈G gòvedinē〉 goveđe meso

im. s. 〈G gòveda; mn. N gòveda, G gȍvēdā〉 zool. 1. 〈mn.〉 skupina velikih i tromih papkara iz porodice šupljorožaca 2. pripadnik istoimene skupine [divlje ~; domaće ~]

prid. 〈G gòvedskōg(a); ž. gòvedskā, s. gòvedskō〉 koji se odnosi na goveda [govedska koža; ~ rep; ~ rogovi]

prid. 〈G gòveđēg(a); ž. gòveđā, s. gòveđē〉 koji se odnosi na govedinu [~ but]

im. m. 〈G gȍvora, I gȍvorom; mn. N gȍvori, G gȍvōrā〉 1. jez. primjena jezika u komunikaciji nasuprot jeziku kao apstraktnomu pojmu 2. jez. jezični sustav kojega ograničenog naselja [bednjanski ~] ◇ ekavski ~ govor u kojemu se jat odražava kao e; (i)jekavski ~ govor u kojemu se jat odražava kao ije ili je; ikavski ~ govor u kojemu se jat odražava kao i 3. tekst koji se izgovara u kakvoj prigodi [svečani ~; održati ~; uvodni ~]; sin. besjeda poet. 4. sustav znakova koji služe za sporazumijevanje [~ nijemih; ~ tijela] ♦ ni govora nikako, ne dolazi u obzir; nije vrijedan govora (spomena) ništa ne vrijedi, ne vrijedi govoriti o kome, o čemu

im. s. 〈G gȍvorēnja〉 1. sporazumijevanje govorom, razmjenjivanje misli glasno izgovorenim riječima, vođenje razgovora s kim; sin. pričanje razg. 2. izražavanje ili priopćivanje čega riječima; sin. kazivanje 3. usmeno izražavanje na kojemu jeziku

im. m. 〈G govòritelja; mn. N govòritelji, G govòritēljā〉 gram. govorna osoba; ant. negovoritelj

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. gòvorīm, 3. l. mn. gòvorē, imp. govòri, aor. govòrih, imperf. gòvorāh, prid. r. govòrio, prid. t. gòvoren〉 1. izražavati ili priopćivati što govorom [~ tekst napamet; mudro ~]; sin. kazivati, ( pričati), zboriti 2. 〈neprijel.〉 a. imati sposobnost govora [naučiti ~] b. pren. sadržavati određenu priču, poruku [Knjiga govori o nama.] 3. 〈prijel.〉 znati se usmeno izražavati na kojemu jeziku [Dobro govori i piše njemački.]

prid. 〈G govòrljiva; odr. govòrljivī, G govòrljivōg(a); ž. govòrljiva, s. govòrljivo; komp. govorljìvijī〉 koji rado govori

prid. 〈G gȍvōrnōg(a); ž. gȍvōrnā, s. gȍvōrnō〉 1. koji se odnosi na govor [~ organi; govorna mana] 2. koji se izražava govorom [govorna komunikacija; ~ činovi]; ant. negovorni

im. ž. 〈G govórnicē; mn. N govórnice, G govórnīcā〉 mjesto s kojega se drži govor ◇ telefonska ~ kabina s telefonom namijenjena javnoj uporabi

im. ž. 〈G gȍvōrnicē; mn. N gȍvōrnice, G gȍvōrnīcā〉 1. žena koja govori ili drži govor [dobra ~; loša ~] 2. žena koja se služi kojim jezikom, koja zna koji jezik [~ hrvatskoga jezika]

prid. 〈G gȍvōrničina; ž. gȍvōrničina, s. gȍvōrničino〉 koji pripada govornici; ant. sugovorničin

prid. 〈G gȍvōrnīčkōg(a); ž. gȍvōrnīčkā, s. gȍvōrnīčkō〉 koji se odnosi na govornike [govornička škola; govornički stol]

im. m. 〈G gȍvōrnīka, V gȍvōrnīče; mn. N gȍvōrnīci, G gȍvōrnīkā〉 1. osoba koja govori ili drži govor [dobar ~; loš ~] 2. osoba koja se služi jezikom, koja zna koji jezik [~ hrvatskoga jezika]

im. s. 〈G gȍvōrnīštva〉 vještina, umijeće i tehnika uvjerljiva govorenja; sin. retorika

im. ž. 〈G gòzbē; mn. N gòzbe, G gózbā/gòzbī〉 bogat, obilan svečani obrok priređen u čiju čast ili u povodu kakva važnog događaja [prirediti gozbu; vesela ~]

im. m. 〈G gràba; mn. N gràbovi, G grȁbōvā〉 bot. bjelogorično visoko drvo glatke sivkaste kore, razgranate krošnje i jajolikoga lišća [bijeli ~; crni ~; obični ~]

im. m. 〈G grábeža, I grábežom〉 1. uzimanje silom, pohlepno otimanje; sin. grabljenje 2. ono što je uzeto silom, pohlepno oteto

prid. 〈G grabèžljiva; odr. grabèžljivī, G grabèžljivōg(a); ž. grabèžljiva, s. grabèžljivo; komp. grabežljìvijī〉 1. koji napada žrtvu i hrani se plijenom [grabežljiva životinja] 2. koji grabi, otima i krade [~ čovjek] 3. koji odražava čiju potrebu da grabi, otima i krade [grabežljivo ponašanje]

im. m. 〈G grabèžljīvca, V grabèžljīvče; mn. N grabèžljīvci, G grabèžljivācā〉 1. zool. a. 〈mn.〉 skupina životinja koje napadaju i hrane se plijenom b. pripadnik istoimene skupine [noćni grabežljivci] 2. pren. osoba koja grabi, otima i krade

prid. 〈G grabèžljīvčeva; ž. grabèžljīvčeva, s. grabèžljīvčevo〉 koji pripada grabežljivcu

im. ž. 〈G grabèžljivicē; mn. N grabèžljivice, G grabèžljivīcā〉 žena koja grabi, otima i krade

prid. 〈G grabèžljivičina; ž. grabèžljivičina, s. grabèžljivičino〉 koji pripada grabežljivici

im. ž. 〈G grabèžljivosti, I grabèžljivošću/grabèžljivosti〉 osobina onoga koji je grabežljiv ili svojstvo onoga što je grabežljivo