grȁbilica

im. ž. G grȁbilicē; mn. N grȁbilice, G grȁbilīcā oruđe ili stroj za grabljenje

grȁbiti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. grȁbīm, 3. l. mn. grȁ, imp. grȁbi, aor. grȁbih, imperf. grȁbljāh, prid. r. grȁbio, prid. t. grȁbljen 1. izvlačiti što iz čega [~ vodu iz bunara; ~ hranu iz zdjele] 2. brzo što hvatati [~ šapom; ~ kljunom] 3. silom uzimati što, pohlepno otimati [On grabi sve što stigne.]

grȁbljati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. grȁbljām, 3. l. mn. grȁbljajū, imp. grȁbljāj, aor. grȁbljah, imperf. grȁbljāh, prid. r. grȁbljao, prid. t. grȁbljān kupiti, skupljati što grabljama

grȁblje

im. pl. t. ž. G grȁbāljā/grȃbljā/grȁbljī oruđe sa zupcima za skupljanje pokošene trave i uvela lišća ili ravnanje zemlje

grȁbljēnje

im. s. G grȁbljēnja uzimanje silom, pohlepno otimanje; sin. grabež

gràbljivica

im. ž. G gràbljivicē; mn. N gràbljivice, G gràbljivīcā zool. 1. mn. skupina ptica snažna tijela, velikih krila, okruglaste glave, velikih očiju, oštrih pandža kojima grabe svoj plijen i svinuta kljuna kojim ga ubijaju i komadaju 2. pripadnik istoimene skupine [dnevne grabljivice; noćne grabljivice]

gràbov

prid. G gràbova; ž. gràbova, s. gràbovo 1. koji pripada grabu [grabova grana] 2. koji je načinjen od drveta graba [~ prut]

grȁciōzan

prid. G grȁciōzna; odr. grȁciōznī, G grȁciōznōg(a); ž. grȁciōzna, s. grȁciōzno; komp. graciòznijī 1. koji je dražestan, skladan i umiljat [graciozna djevojka] 2. koji odražava dražesnost, skladnost i umiljatost [graciozno ponašanje]

gracióznōst

im. ž. G gracióznosti, I gracióznošću/gracióznosti osobina onoga koji je graciozan ili svojstvo onoga što je graciozno

grȃd

im. m. G grȃda, L grádu; mn. N grȁdovi, G grȁdōvā 1. zem. gusto izgrađeno veće naselje u kojemu većina zaposlenoga stanovništva radi u nepoljoprivrednim djelatnostima te pruža usluge i stanovništvu širega prostora [glavni ~] 2. pov. utvrda koja je služila za stanovanje i obranu u srednjemu vijeku [tvrdi ~]; sin. tvrđava, ( zamak) 3. naselje posebne namjene [studentski ~]

grȁd

im. m. G grȁda, L gràdu v. tuča

grȃd

im. m. G grȃda, L grádu; mn. N grȃdi, G grádī 1. mat. mjerna jedinica za kut (°); sin. stupanj 2. kem. mjerna jedinica za jakost alkohola ♦ lud sto gradi potpuno lud

gradácija

im. ž. G gradácijē knjiž. stilska figura koja se temelji na značenjskome pojačavanju ili slabljenju početne predodžbe ili sadržaja; sin. stupnjevanje

gràdīć

im. m. G gradíća; mn. N gradíći, G gradíćā um. mali grad [pogranični ~]

gràdilīšte

im. s. G gràdilīšta; mn. N gràdilīšta, G gràdilīštā zemljište na kojemu se što gradi ili koje je predviđeno za gradnju

gràdina

im. ž. G gràdinē; mn. N gràdine, G grȁdīnā ostatak grada, utvrde ili tvrđave

gràditelj

im. m. G gràditelja; mn. N gràditelji, G gràditēljā 1. osoba koja što gradi ili stvara [~ ceste] 2. pren. osoba koja doprinosi napretku čega [~ boljega života]

graditèljica

im. ž. G graditèljicē; mn. N graditèljice, G graditèljīcā 1. žena koja što gradi ili stvara [~ ceste] 2. pren. žena koja doprinosi napretku čega [~ boljega života]

graditèljičin

prid. G graditèljičina; ž. graditèljičina, s. graditèljičino koji pripada graditeljici

graditèljstvo

im. s. G graditèljstva djelatnost graditelja

gráditi

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. grȃdīm, 3. l. mn. grȃ, imp. grádi, aor. grádih, imperf. grȃđāh, prid. r. grádio, prid. t. grȃđen 1. stvarati građevinu kopanjem temelja, zidanjem i stavljanjem pod krov [~ kuću]; sin. dizati, izgrađivati, podizati; ant. rušiti 2. sastavljati što od dijelova [~ gnijezdo; ~ brod] 3. pren. postupno što razvijati ili unapređivati [~ nove odnose u društvu; ~ bolju budućnost; ~ karijeru]; sin. izgrađivati pren., stvarati

grȁdīvnī

prid. G grȁdīvnōg(a); ž. grȁdīvnā, s. grȁdīvnō koji se odnosi na gradivo, ono od čega je što napravljeno [~ pridjev]

grȁdīvo

im. s. G grȁdīva; mn. N grȁdīva, G grȁdīvā 1. ono od čega je što napravljeno; sin. građa, ( materijal) 2. sadržaj nastavnoga predmeta koji se uči u školi ili na fakultetu [školsko ~; obraditi novo ~]

grádnja

im. ž. G grádnjē djelatnost u kojoj se što gradi, proces u kojemu se što gradi [~ autoceste]; sin. (građenje)

gradonáčēlnica

im. ž. G gradonáčēlnicē; mn. N gradonáčēlnice, G gradonáčēlnīcā žena na čelu gradske uprave, žena koja upravlja gradom

gradonáčēlničin

prid. G gradonáčēlničina; ž. gradonáčēlničina, s. gradonáčēlničino koji pripada gradonačelnici

gradonáčēlnīk

im. m. G gradonáčēlnīka, V gradonáčēlnīče; mn. N gradonáčēlnīci, G gradonáčēlnīkā osoba na čelu gradske uprave, osoba koja upravlja gradom

gràdskī

prid. G gràdskōg(a); ž. gràdskā, s. gràdskō koji se odnosi na grad [~ perivoj]

grȃđa

im. ž. G grȃđē; mn. N grȃđe, G grȃđā 1. dokumenti, podatci, rukopisi itd. koji služe za stvaranje pisanih djela [povijesna ~; arhivska ~]; sin. (materijal) 2. ono od čega je što napravljeno; sin. gradivo, ( materijal) 3. ukupnost dijelova koje cjeline, način na koji su različiti dijelovi cjeline povezani [~ atoma; ~ tijela]; sin. struktura

grȁđanin

im. m. G grȁđanina; mn. N grȁđani, G grȁđānā 1. osoba koja živi u gradu, stanovnik grada 2. osoba koja stanuje u kojemu mjestu, kraju, državi ili na kojemu kontinentu; sin. stanovnik  akademski ~ osoba koja ima visokoškolsku naobrazbu

grȁđānka

im. ž. G grȁđānkē, DL grȁđānki; mn. N grȁđānke, G grȁđānkā/grȁđānkī 1. žena koja živi u gradu, stanovnica grada 2. žena koja stanuje u kojemu mjestu, kraju, državi ili na kojemu kontinentu; sin. stanovnica

grȁđanskī

prid. G grȁđanskōg(a); ž. grȁđanskā, s. grȁđanskō koji se odnosi na građane [građansko pravo]

građànstvo

im. s. G građànstva 1. pov. građanski stalež 2. svi građani kojega grada 3. svi stanovnici određenoga mjesta, kraja, države ili kontinenta; sin. stanovništvo

gráđēnje

im. s. G gráđēnja v. gradnja

gràđevina

im. ž. G gràđevinē; mn. N gràđevine, G gràđevīnā grad. 1. objekt s temeljima, zidovima i krovom 2. ono što je izgrađeno i napravljeno

građevìnār

im. m. G građevinára, V grȁđevināru/grȁđevināre; mn. N građevinári, G građevinárā osoba koja je završila građevinarski fakultet i kojoj je bavljenje gradnjom struka

građevínārev

prid. G građevináreva; ž. građevináreva, s. građevinárevo koji pripada građevinaru; sin. građevinarov

građevìnārka

im. ž. G građevìnārkē, DL građevìnārki; mn. N građevìnārke, G građevìnārkā/građevìnārkī žena koja je završila građevinarski fakultet i kojoj je bavljenje gradnjom struka

građevínārov

prid. G građevinárova; ž. građevinárova, s. građevinárovo usp. građevinarev

građevìnārskī

prid. G građevìnārskōg(a); ž. građevìnārskā, s. građevìnārskō koji se odnosi na građevinare i građevinarstvo [~ fakultet]

građevinárstvo

im. s. G građevinárstva struka koja se bavi gradnjom, znanost o gradnji

grȁđevīnskī

prid. G grȁđevīnskōg(a); ž. grȁđevīnskā, s. grȁđevīnskō v. građevni

grȁđēvnī

prid. G grȁđēvnōg(a); ž. grȁđēvnā, s. grȁđēvnō koji se odnosi na gradnju, koji se bavi gradnjom [~ poduzetnik]; sin. (građevinski)

grȁf

im. m. G gràfa; mn. N gràfovi, G grȁfōvā skup točaka i dužina koje ih spajaju  ~ funkcije f mat. skup svih točaka u koordinatnoj ravnini oblika (x, f, x)

gràfēm

im. m. G graféma; mn. N grafémi, G grafémā jez. grafički znak kojim se bilježe razlikovni glasovi kojega jezika

gràfičār

im. m. G gràfičāra, V grȁfičāru/grȁfičāre; mn. N gràfičāri, G gràfičārā 1. tiskarski radnik 2. slikar koji izrađuje grafike

gràfičārev

prid. G gràfičāreva; ž. gràfičāreva, s. gràfičārevo koji pripada grafičaru; sin. grafičarov

gràfičārka

im. ž. G gràfičārkē, DL gràfičārki; mn. N gràfičārke, G gràfičārkā/gràfičārkī 1. tiskarska radnica 2. slikarica koja izrađuje grafike

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga