prid. 〈G pratitèljičina; ž. pratitèljičina, s. pratitèljičino〉 usp. pratiljin

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prȁtīm, 3. l. mn. prȁtē, imp. prȁti, aor. prȁtih, imperf. prȁćāh, prid. r. prȁtio, prid. t. prȁćen〉 1. ići neko vrijeme s kim [~ dijete u školu] 2. biti u skupini osoba koje osiguravaju koga ili što [~ predsjednika republike; ~ konvoj] 3. nadzirati, motriti ili slijediti koga idući za njim [~ čije kretanje; ~ lopova] 4. skupljati obavijesti o čemu, biti upućen u što [~ novu glazbu; ~ dnevnu politiku] 5. pomno slušati, gledati ili čitati što [~ predavanje; ~ radnju filma] 6. pjevanjem ili sviranjem izvoditi glazbenu pratnju [gitarom ~ pjevanje]

im. ž. 〈G pràtnjē; mn. N pràtnje, G prátnjā/pràtnjī〉 1. osoba ili skupina osoba koja koga prati [Došao je u pratnji oca i majke.] 2. skupina osoba koje prate kakvu uglednu osobu [kraljevska ~] 3. skupina osoba koje prate važan prijevoz čega, obično radi zaštite 4. instrumentalna ili vokalna potpora glavnomu izvođaču glazbenoga djela [klavirska ~]

zb. im. ž. 〈G praùnučādi〉 unukova ili unučina djeca; sin. praunuci v. pod praunuk

im. s. 〈G praùnučeta〉 v. praunuk

im. m. 〈G praùnuka, V praùnuče; mn. N praùnuci, G praùnūkā〉 1. unukovo ili unučino muško dijete; sin. (praunuče) 2. 〈mn.〉 unukova ili unučina djeca; sin. praunučad

im. ž. 〈G praùnukē, DL praùnuci; mn. N praùnuke, G praùnūkā〉 unukovo ili unučino žensko dijete

im. m. 〈G právca; mn. N právci, G prȃvācā〉 1. v. smjer 2. mat. neomeđena ravna crta ◇ brojevni ~ pravac na kojemu su označene koordinate točaka 3. umjetničko ili znanstveno naučavanje koje postoji u određenom vremenu [filozofski ~; književni ~; umjetnički ~]; sin. smjer

im. m. 〈G praváša, V prȁvāšu; mn. N praváši, G pravášā〉 pripadnik ili pristaša pravaške stranke

im. ž. 〈G pravàšicē; mn. N pravàšice, G pravàšīcā〉 pripadnica ili pristaša pravaške stranke

prid. 〈G pravàšičina; ž. pravàšičina, s. pravàšičino〉 koji pripada pravašici

prid. 〈G pràvāškōg(a); ž. pràvāškā, s. pràvāškō〉 koji se odnosi na pravaše [pravaške stranke]

im. ž. 〈G prȃvdē; mn. N prȃvde, G prȃvdā/prȃvdī〉 stanje u kojemu svatko dobiva ono što mu pripada i u kojemu nitko nije oštećen; ant. nepravda ♦ istjerati pravdu izboriti se za pravedno rješenje, učiniti da pravda pobijedi; krojiti pravdu 〈komu〉 suditi (presuđivati) komu, samovoljno upravljati čijom sudbinom (životom); na pravdi boga bez povoda (razloga); uzeti pravdu u svoje ruke riješiti probleme bez pomoći državnih institucija, samovoljno (na svoju ruku) presuditi komu

im. m. 〈G pravdáša, V prȁvdāšu; mn. N pravdáši, G pravdášā〉 pogr. osoba koja stalno istjeruje pravdu, koja se stalno prepire pozivajući se na pravdu

im. ž. 〈G pravdàšicē; mn. N pravdàšice, G pravdàšīcā〉 pogr. žena koja stalno istjeruje pravdu, koja se stalno prepire pozivajući se na pravdu

prid. 〈G pravdàšičina; ž. pravdàšičina, s. pravdàšičino〉 pogr. koji pripada pravdašici

im. m. 〈G pravdoljúpca, V prȁvdoljūpče; mn. N pravdoljúpci, G pravdòljūbācā〉 osoba koja voli pravdu

prid. 〈G pravdoljùbiva; odr. pravdoljùbivī, G pravdoljùbivōg(a); ž. pravdoljùbiva, s. pravdoljùbivo; komp. pravdoljubìvijī〉 koji voli pravdu

im. ž. 〈G pravdoljùbivosti, I pravdoljùbivošću/pravdoljùbivosti〉 osobina onoga koji je pravdoljubiv

prid. 〈G pravdoljúpčeva; ž. pravdoljúpčeva, s. pravdoljúpčevo〉 koji pripada pravdoljupcu

im. ž. 〈G pravdòljūpkē, DL pravdòljūpki; mn. N pravdòljūpke, G pravdòljūpkā/pravdòljūpkī〉 žena koja voli pravdu

prid. 〈G prȁvedna; odr. prȁvednī, G prȁvednōg(a); ž. prȁvedna, s. prȁvedno; komp. pravèdnijī〉 1. koji donosi odluke utemeljene na nastojanju da svatko dobije ono što zaslužuje i da nitko nije oštećen [~ sudac] 2. koji je posljedica nastojanja da svatko dobije ono što zaslužuje i da nitko nije oštećen [pravedna ocjena; pravedna odluka]; sin. (pravičan); ant. nepravedan, ( nepravičan)

im. ž. 〈G prȁvednicē; mn. N prȁvednice, G prȁvednīcā〉 žena koja je pravedna, koja donosi odluke utemeljene na nastojanju da svatko dobije ono što mu pripada, da nitko nije oštećen

prid. 〈G prȁvedničina; ž. prȁvedničina, s. prȁvedničino〉 koji pripada pravednici

im. m. 〈G prȁvednīka, V prȁvednīče; mn. N prȁvednīci, G prȁvednīkā〉 osoba koja je pravedna, koja donosi odluke utemeljene na nastojanju da svatko dobije ono što mu pripada, da nitko nije oštećen ◇ ~ među narodima počasni naziv koji država Izrael dodjeljuje onima koji su spašavali nevine židovske žrtve u Drugome svjetskom ratu

pril. 〈komp. pravèdnijē〉 tako da svatko dobije ono što zaslužuje, da nitko nije oštećen [~ ocijeniti; ~ odlučiti]; sin. (pravično); ant. nepravedno, ( nepravično)

im. ž. 〈G prȁvednosti, I prȁvednošću/prȁvednosti〉 osobina onoga koji je pravedan ili svojstvo onoga što je pravedno; sin. (pravičnost); ant. nepravednost, ( nepravičnost)

prid. 〈G prȃvōg(a); ž. prȃvā, s. prȃvō〉 1. koji je onakav kakav bi trebao biti [~ novac; ~ zlato] 2. koji je potpun i iskren [prava ljubav; pravo prijateljstvo]; sin. istinski, stvaran; ant. lažni v. pod lažan, krivotvoren v. pod krivotvoriti 3. koji ima sve poželjne osobine [~ junak; ~ stručnjak] 4. koji odgovara svrsi, okolnostima i sl. [~ trenutak; ~ izbor; ~ način] 5. razg. v. dobar, valjan

prid. 〈G pràvična; odr. pràvičnī, G pràvičnōg(a); ž. pràvična, s. pràvično; komp. pravìčnijī〉 v. pravedan

im. ž. 〈G pràvičnosti, I pràvčnošću/pràvičnosti〉 v. pravednost

prid. 〈G prȁvīlna; odr. prȁvīlnī, G prȁvīlnōg(a); ž. prȁvīlna, s. prȁvīlno; komp. pravìlnijī〉 1. koji je onakav kakav treba biti, koji ne odstupa od onoga što se smatra poželjnim ili normalnim [~ izgovor; ~ rad srca; pravilno disanje; pravilno pisanje] 2. 〈pozitiv〉 koji ne sadržava pogrešku, koji odgovara istini [~ odgovor]; sin. (ispravan), točan; ant. netočan, pogrešan; ant. nepravilan

im. m. 〈G prȁvīlnīka; mn. N prȁvīlnīci, G prȁvīlnīkā〉 dokument koji propisuje pravila i uređuje odnose [~ o radu]

pril. 〈komp. pravìlnijē〉 1. onako kako treba biti, tako da ne odstupa od onoga što se smatra poželjnim ili normalnim [~ disati; ~ izgovarati; ~ pisati; Srce ~ radi.] 2. tako da ne sadržava pogrešku, da odgovara istini [~ odgovoriti]; sin. (ispravno), točno; ant. netočno, pogrešno; ant. nepravilno

im. ž. 〈G pravílnosti, I pravílnošću/pravílnosti〉 1. svojstvo onoga što je onakvo kakvo treba biti, što ne odstupa od onoga što se smatra poželjnim ili normalnim 2. svojstvo onoga što ne sadržava pogrešku, što odgovara istini; sin. (ispravnost), točnost; ant. netočnost; ant. nepravilnost

im. s. 〈G prȁvila; mn. N prȁvila, G prȁvīlā〉 1. stalan, čvrst, uzajaman odnos nekih pojava u kojemu do izražaja dolazi kakva zakonitost [gramatičko ~; nepisano ~] 2. propis ili običaj koji se odnosi na način postupanja ili ponašanja [pravila ponašanja] ♦ pravila igre uobičajen način ponašanja u pojedinim situacijama; zlatno ~ osnovno (najvažnije) pravilo

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prȁvīm, 3. l. mn. prȁvē, imp. prȁvi, aor. prȁvih, imperf. prȁvljāh, prid. r. prȁvio, prid. t. prȁvljen〉 djelovati s namjerom postizanja određenoga cilja, stvaranja čega itd. [~ nered; ~ planove za budućnost; ~ ručak] • prȁviti se 〈povr.〉 pridavati samomu sebi svojstva koja nisu stvarna [~ se bolesnim; ~ se važan]

im. s. 〈G prȁvljēnja〉 djelovanje s namjerom postizanja određenoga cilja, stvaranja čega itd.

prid. 〈G prȃvnōg(a); ž. prȃvnā, s. prȃvnō〉 koji se odnosi na pravo [~ fakultet]

im. ž. 〈G prȃvnicē; mn. N prȃvnice, G prȃvnīcā〉 stručnjakinja koja se bavi pravom

prid. 〈G prȃvničina; ž. prȃvničina, s. prȃvničino〉 koji pripada pravnici

im. m. 〈G prȃvnīka, V prȃvnīče; mn. N prȃvnīci, G prȃvnīkā〉 stručnjak koji se bavi pravom

im. s. 〈G práva; mn. N práva, G právā〉 1. zajamčena sloboda ili mogućnost uživanja čega [ljudska prava; ~ na život; ~ glasa] 2. 〈jd.〉 skup pravila koja uređuju različite odnose među ljudima i ljudskim zajednicama [građansko ~; međunarodno ~; pomorsko ~] 3. 〈jd.〉 znanost koja proučava zakone i pravila njihove primjene [studirati ~] ♦ biti u pravu točno govoriti, postupati na ispravan način; polagati ~ na koga, na što prisvajati koga, što; 〈s〉 punim pravom opravdano, s razlogom; dati za ~ komu složiti se s kim, odobriti čiji postupak (mišljenje); imati ~ točno govoriti, postupati na ispravan način

im. m. 〈G pravobrànitelja; mn. N pravobrànitelji, G pravobrànitēljā〉 pravni stručnjak koji u rješavanju sporova ima određen djelokrug obrane pravnih osoba [~ za djecu; ~ za ravnopravnost spolova; pučki ~]

im. ž. 〈G pravobranitèljicē; mn. N pravobranitèljice, G pravobranitèljīcā〉 pravna stručnjakinja koja u rješavanju sporova ima određen djelokrug obrane pravnih osoba [~ za djecu; ~ za ravnopravnost spolova; pučka ~]

prid. 〈G pravobranitèljičina; ž. pravobranitèljičina, s. pravobranitèljičino〉 koji pripada pravobraniteljici

im. s. 〈G pravobranitèljstva〉 pravno tijelo koje u rješavanju sporova ima određen djelokrug obrane pravnih osoba

prid. 〈G pravòdobna; odr. pravòdobnī, G pravòdobnōg(a); ž. pravòdobna, s. pravòdobno〉 koji se zbiva u pravo doba, u pravome trenutku, u pravo vrijeme [pravodobna obavijest]

im. m. 〈G prȁvogovora, I prȁvogovorom〉 jez. 1. skup pravila koja određuju kako pravilno govoriti 2. jezikoslovna grana koja proučava i određuje pravila izgovora; sin. ortoepija