umànjitelj | im. m. 〈G umànjitelja; mn. N umànjitelji, G umànjitēljā〉 mat. broj koji se oduzima; sin. (suptrahend) |
umánjiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmānjīm, 3. l. mn. ùmānjē, imp. umánji, aor. umánjih, prid. r. umánjio, prid. t. ùmānjen〉 1. učiniti da što bude manjih dimenzija [~ fotografiju] 2. učiniti da količina čega bude manjom [~ iznos novca] • umánjiti se 〈povr.〉 postati manjim [~ se za deset posto]; ant. uvećati; vidski paranjak: umanjivati |
umanjívānje | im. s. 〈G umanjívānja〉 1. činjenje čega manjim 2. postajanje manjim; ant. uvećavanje |
umanjívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. umànjujēm, 3. l. mn. umànjujū, imp. umànjūj, aor. umanjívah, imperf. umànjīvāh, prid. r. umanjívao, prid. t. umànjīvān〉 1. činiti da što bude manjih dimenzija [~ fotografije] 2. činiti da količina čega bude manjom [~ novčane iznose] • umanjívati se 〈povr.〉 postajati manjim [~ se za deset posto]; ant. uvećavati; vidski paranjak: umanjiti |
umárānje | im. s. 〈G umárānja〉 1. činjenje koga ili čega umornim 2. postajanje iscrpljenim od kakva tjelesnog ili umnog napora, postajanje umornim; ant. odmaranje |
umárati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmārām, 3. l. mn. umárajū, imp. ùmārāj, aor. umárah, imperf. ùmārāh, prid. r. umárao, prid. t. ùmārān〉 činiti koga ili što umornim [~ konja; Taj me posao umara.; ~ oči] • umárati se 〈povr.〉 postajati iscrpljenim od kakva tjelesnog ili umnog napora, postajati umornim; ant. odmarati; Vidski parnjak: umoriti |
umátati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmātām, 3. l. mn. umátajū, imp. ùmātāj, aor. umátah, imperf. ùmātāh, prid. r. umátao, prid. t. ùmātān〉 stavljati omot oko čega [~ dar]; sin. umotavati, ( uvijati); ant. odmatati, odmotavati, razmatati, razmotavati • umátati (se) 〈prijel.〉 stavljati što oko koga ili čega [~ dijete u deku; ~ se u šal]; vidski paranjak: umotati |
ùmetānje | im. s. 〈G ùmetānja〉 stavljanje čega u veću cjelinu ili između dijelova čega tako da tijesno pristaje |
ùmetati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmećēm, 3. l. mn. ùmećū, imp. ùmeći, aor. ùmetah, imperf. ùmetāh, prid. r. ùmetao, prid. t. ùmetān〉 stavljati što u veću cjelinu ili između dijelova čega tako da tijesno pristaje [~ knjige među druge knjige; ~ pisma u omotnice]; vidski parnjak: umetnuti |
ùmetnuti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmetnēm, 3. l. mn. ùmetnū, imp. ùmetni, aor. ùmetnuh, prid. r. ùmetnuo, prid. t. ùmetnūt〉 staviti što u veću cjelinu ili između dijelova čega tako da tijesno pristaje [~ knjigu među druge knjige; ~ pismo u omotnicu]; vidski parnjak: umetati |
ùmicati | |
umijéće | im. s. 〈G umijéća; mn. N umijéća, G umijéćā〉 1. praktično znanje koje se pokazuje pri obavljanju kakve radnje, posla i sl. [zidarsko ~] 2. posebne, urođene sposobnosti [pjesničko ~; slikarsko ~] |
umijéšati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmijēšām, 3. l. mn. umijéšajū, imp. ùmijēšāj, aor. umijéšah, prid. r. umijéšao, prid. t. ùmijēšān〉 1. miješajući dodati u što [~ jaja u brašno] 2. pren. učiniti da tko postane sudionikom kakva događaja ili stranom u sukobu [~ roditelje u razredne probleme] • umijéšati se 〈povr.〉 postati nezvanim sudionikom kakva događaja [~ se u razgovor]; sin. ubaciti se pren., razg. v. pod ubaciti, uplesti se v. pod uplesti |
ùmiljat | prid. 〈G ùmiljata; odr. ùmiljatī, G ùmiljatōg(a); ž. ùmiljata, s. ùmiljato; komp. umiljàtijī〉 1. koji je ugodan, koji osvaja nježnim i blagim ponašanjem [umiljato dijete] 2. koji odražava blagost i nježnost [~ smiješak]; sin. mio |
ùmiljato | pril. 〈komp. umiljàtijē〉 osvajajući naklonost nježnim i blagim ponašanjem |
ùmiljatōst | im. ž. 〈G ùmiljatosti, I ùmiljatošću/ùmiljatosti〉 osobina onoga koji je umiljat ili svojstvo onoga što je umiljato |
umiljávati se | gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. umìljāvām se, 3. l. mn. umiljávajū se, imp. umìljāvāj se, aor. umiljávah se, imperf. umìljāvāh se, prid. r. umiljávao se〉 pokazivati nježnost i blagost nastojeći steći čiju naklonost |
umiljènica | im. ž. 〈G umiljènicē; mn. N umiljènice, G umiljènīcā〉 jez. riječ od milja koja se upućuje komu da bi se iskazao osobito blizak odnos s njim; sin. (hipokoristik), odmilica; ant. (pejorativ), pogrdnica |
ùmirānje | im. s. 〈G ùmirānja〉 1. prestanak života; sin. izdisanje pren. 2. pren. silna čežnja, patnja za kim ili čim |
ùmirati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmirēm, 3. l. mn. ùmirū, imp. ùmiri, aor. ùmirah, imperf. ùmirāh, prid. r. ùmirao〉 1. prestajati živjeti; sin. izdisati pren., mrijeti zast.; vidski parnjak: umrijeti 2. pren. silno čeznuti, patiti za kim ili čim [Umirem od želje da te vidim.]; sin. ginuti pren. |
umíriti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmīrīm, 3. l. mn. ùmīrē, imp. umíri, aor. umírih, prid. r. umírio, prid. t. ùmīren〉 1. učiniti koga ili što mirnim ili smirenim, vratiti koga ili što u mirno stanje [~ djecu u razredu; ~ nasilnika]; ant. uznemiriti 2. smanjiti jačinu ili učiniti da nestane kakva neugodna pojava, smanjiti jačinu ili učiniti da nestane kakav osjećaj [~ bol; ~ drhtavicu; ~ strasti] • umíriti se 〈povr.〉 postati mirnim [Djeca su se umirila.]; ant. uskomešati se, uznemiriti se v. pod uznemiriti; sin. smiriti; vidski paranjak: umirivati |
umirívānje | im. s. 〈G umirívānja〉 1. činjenje koga ili čega mirnim ili smirenim, vraćanje koga ili čega u mirno stanje; ant. uznemiravanje, uznemirivanje 2. smanjivanje jačine kakve neugodne fizičke ili psihičke pojave ili osjećaja ili činjenje da oni nestanu 3. postajanje mirnim; sin. smirivanje |
umirívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. umìrujēm, 3. l. mn. umìrujū, imp. umìrūj, aor. umirívah, imperf. umìrīvāh, prid. r. umirívao, prid. t. umìrīvān〉 1. činiti koga ili što mirnim ili smirenim, vraćati koga ili što u mirno stanje [~ djecu u razredu; ~ nasilnika]; ant. uznemiravati, uznemirivati 2. smanjivati jačinu kakve neugodne pojave ili osjećaja ili činiti da oni nestanu [~ bol; ~ drhtavicu; ~ strasti] • umirívati se 〈povr.〉 razg. postajati mirnim [Djeca se umiruju.]; ant. uznemiravati se v. pod uznemiravati, uznemirivati se v. pod uznemirivati; sin. smirivati; vidski paranjak: umiriti |
umìrovljenī | prid. 〈G umìrovljenōg(a); ž. umìrovljenā, s. umìrovljenō〉 koji nije u stalnoj službi, koji je u mirovini [~ časnik]; sin. penzionirani razg.; ant. aktivni, djelatni |
umirovljènica | im. ž. 〈G umirovljènicē; mn. N umirovljènice, G umirovljènīcā〉 žena koja je u mirovini; sin. penzionerka razg. |
umirovljèničin | prid. 〈G umirovljèničina; ž. umirovljèničina, s. umirovljèničino〉 koji pripada umirovljenici; sin. penzionerkin razg. |
umirovljènīčkī | prid. 〈G umirovljènīčkōg(a); ž. umirovljènīčkā, s. umirovljènīčkō〉 koji se odnosi na umirovljenike; sin. penzionerski razg. |
umirovljènīk | im. m. 〈G umirovljeníka, V ȕmirovljenīče; mn. N umirovljeníci, G umirovljeníkā〉 osoba koja je u mirovini; sin. penzioner razg. |
ùmisliti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmislīm, 3. l. mn. ùmislē, imp. ùmisli, aor. ùmislih, prid. r. ùmislio, prid. t. ùmišljen〉 pomisliti da jest ono što nije, zamisliti što bez čvrste osnove ili potvrde u stvarnosti [Umislio je da ga varaju.]; vidski parnjak: umišljati • ùmisliti se 〈povr.〉 imati previsoko mišljenje o sebi [Otkad ima novi posao, umislio se.] |
umíšljati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmīšljām, 3. l. mn. umíšljajū, imp. ùmīšljāj, aor. umíšljah, imperf. ùmīšljāh, prid. r. umíšljao, prid. t. ùmīšljān〉 pomišljati da jest ono što nije, zamišljati što bez čvrste osnove ili potvrde u stvarnosti [Umišlja da ga varaju.]; vidski parnjak: umisliti |
ùmišljen | prid. 〈G ùmišljena; odr. ùmišljenī, G ùmišljenōg(a); ž. ùmišljena, s. ùmišljeno; komp. umišljènijī〉 1. koji se osjeća važnijim od drugih [umišljena žena] 2. koji odražava čiji osjećaj veće važnosti [umišljeno ponašanje]; sin. ohol |
ùmišljenōst | im. ž. 〈G ùmišljenosti, I ùmišljenošću/ùmišljenosti〉 osobina onoga koji je umišljen ili svojstvo onoga što je umišljeno; sin. oholost |
ùmiti (se) | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ȕmijēm, 3. l. mn. ȕmijū, imp. ùmīj, aor. ùmih, prid. r. ùmio, prid. t. umìven〉 oprati vodom (o licu i rukama) [~ dijete toplom vodom; ~ se hladnom vodom]; vidski parnjak: umivati ( se) |
umívānje | im. s. 〈G umívānja〉 pranje vodom (o licu i rukama) |
umívati (se) | |
ùmjeren | |
ùmjerenōst | im. ž. 〈G ùmjerenosti, I ùmjerenošću/ùmjerenosti〉 1. osobina onoga koji ima pravu mjeru u čemu; ant. neumjerenost 2. svojstvo onoga što nije veće nego što je potrebno ili uobičajeno; ant. neumjerenost 3. svojstvo onoga što je srednje vrijednosti |
ùmjesnōst | im. ž. 〈G ùmjesnosti, I ùmjesnošću/ùmjesnosti〉 svojstvo onoga što je umjesno; ant. neumjesnost |
ùmjestan | prid. 〈G ùmjesna; odr. ùmjesnī, G ùmjesnōg(a); ž. ùmjesna, s. ùmjesno; komp. umjèsnijī〉 koji odgovara okolnostima ili je u skladu s pravilima pristojnoga ponašanja [~ prigovor; umjesno pitanje]; ant. neumjestan |
ùmjesto | |
ùmješan | prid. 〈G ùmješna; odr. ùmješnī, G ùmješnōg(a); ž. ùmješna, s. ùmješno; komp. umjèšnijī〉 v. vješt |
ùmjetan | prid. 〈G ùmjetna; odr. ùmjetnī, G ùmjetnōg(a); ž. ùmjetna, s. ùmjetno〉 1. koji odražava neiskrenost [~ osmijeh]; sin. neprirodan; ant. prirodan 2. koji je proizveden po uzoru na što prirodno [umjetna noga; umjetni zub; umjetno vlakno] |
ùmjeti | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmijēm, 3. l. mn. ùmijū, imp. ùmīj, aor. ùmjeh, imperf. ùmijāh, prid. r. m. ùmio, ž. ùmjela, s. ùmjelo, mn. ùmjeli〉 znati što raditi [Umije čitati.] |
ùmjetnica | im. ž. 〈G ùmjetnicē; mn. N ùmjetnice, G ùmjetnīcā〉 žena koja stvara umjetnička djela [filmska ~; glazbena ~] |
ùmjetničin | prid. 〈G ùmjetničina; ž. ùmjetničina, s. ùmjetničino〉 koji pripada umjetnici |
ùmjetničkī | prid. 〈G ùmjetničkōg(a); ž. ùmjetničkā, s. ùmjetničkō〉 koji se odnosi na umjetnike i umjetnost |
ùmjetnīk | im. m. 〈G ùmjetnīka, V ùmjetnīče; mn. N ùmjetnīci, G ùmjetnīkā〉 osoba koja stvara umjetnička djela [filmski ~; glazbeni ~] |
umjetnìna | im. ž. 〈G umjetnìnē; mn. N umjetnìne, G umjetnínā〉 1. umjetničko djelo [kupovati umjetnine; trgovac umjetninama] 2. djelo koje je stvorio čovjek; ant. prirodnina |