im. ž. 〈G ùmjetnosti, I ùmjetnošću/ùmjetnosti〉 1. stvaralačka djelatnost kojom nastaju umjetnička djela čiji su izraz elementi pokreta, zvuka, boje, linije, riječi, govora i mimike, trodimenzijski oblici itd. [dramska ~; filmska~~; glazbena ~; likovna ~; ~ riječi] 2. vještina izvođenja i tumačenja ili izradbe čega ◇ apstraktna ~ lik. više pravaca u slikarstvu i kiparstvu 20. stoljeća koji odbacuju oponašanje stvarnosti i prikazivanje predmetnoga svijeta težeći za čistim likovnim odnosima linija, ploha i boja; moderna ~ lik. ukupnost likovnih ostvarenja i različitih likovnih pravaca koji su nastali krajem 19. stoljeća i u 20. stoljeću

im. s. 〈G umnážānja〉 1. povećavanje broja čega 2. izrađivanje više primjeraka čega 3. izradba kopije s pomoću posebnoga stroja; sin. fotokopiranje, kopiranje razg., preslikavanje; sin. umnožavanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmnāžām, 3. l. mn. umnážajū, imp. ùmnāžāj, aor. umnážah, imperf. ùmnāžāh, prid. r. umnážao, prid. t. ùmnāžān〉 1. povećavati broj čega [~ pogreške]; sin. umnožavati 2. izrađivati više primjeraka čega [~ fotografije]; sin. umnožavati 3. izrađivati kopije s pomoću posebnoga stroja [~ dokumente]; sin. fotokopirati, kopirati razg., preslikavati, umnožavati • umnážati se 〈povr.〉 postajati brojnijim [Problemi se umnažaju.]; vidski paranjak: umnožiti

prid. 〈G ȗmnōg(a); ž. ȗmnā, s. ȗmnō〉 koji se odnosi na um [~ napor]

im. ž. 〈G úmnosti, I úmnošću/úmnosti〉 osobina onoga koji je uman ili svojstvo onoga što je umno

im. m. 〈G ùmnoška; mn. N ùmnošci, G ùmnožākā〉 mat. rezultat računske operacije množenja; sin. (produkt)

im. s. 〈G umnožávānja〉 usp. umnažanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. umnòžāvām, 3. l. mn. umnožávajū, imp. umnòžāvāj, aor. umnožávah, imperf. umnòžāvah, prid. r. umnožávao, prid. t. umnòžāvān〉 usp. umnažati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmnožīm, 3. l. mn. ùmnožē, imp. umnòži, aor. umnòžih, prid. r. umnòžio, prid. t. ùmnožen〉 1. povećati broj čega [~ pogreške] 2. izraditi više primjeraka čega [~ fotografije] 3. izraditi kopije s pomoću posebnoga stroja [~ dokumente]; sin. fotokopirati, kopirati razg., preslikati; Vidski parnjaci: umnažati, umnožavati

prid. 〈G ȕmobōlna; odr. ȕmobōlnī, G ȕmobōlnōg(a); ž. ȕmobōlna, s. ȕmobōlno; komp. umobòlnijī〉 koji je psihički bolestan, koji je poremećena uma [~ čovjek]; sin. lud razg., mahnit razg.

im. ž. 〈G ȕmobōlnicē; mn. N ȕmobōlnice, G ȕmobōlnīcā〉 žena koja je umno poremećena; sin. luđakinja razg.

im. ž. 〈G umobólnicē; mn. N umobólnice, G umobólnīcā〉 bolnica za liječenje umno poremećenih osoba; sin. ludnica razg.

prid. 〈G ȕmobōlničina; ž. ȕmobōlničina, s. ȕmobōlničino〉 koji pripada umobolnici; sin. luđakinjin razg.

im. m. 〈G ȕmobōlnīka, V ȕmobōlnīče; mn. N ȕmobōlnīci, G ȕmobōlnīkā〉 osoba koja je umno poremećena; sin. luđak razg.

im. ž. 〈G umobólnosti, I umobólnošću/umobólnosti〉 osobina onoga koji je umobolan; sin. ludilo razg., mahnitost razg.

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmočīm, 3. l. mn. ùmočē, imp. umòči, aor. umòčih, prid. r. umòčio, prid. t. ùmočen〉 staviti što u kakvu tekućinu i izvaditi iz nje [~ kruh u mlijeko; ~ noge u more]; vidski parnjak: umakati

im. m. 〈G ùmora, I ùmorom〉 stanje u kojemu se nalazi onaj koji se iscrpio i ostao bez snage, koji je iznemogao [duševni ~; tjelesni ~]

prid. 〈G ùmōrna; odr. ùmōrnī, G ùmōrnōg(a); ž. ùmōrna, s. ùmōrno; komp. umòrnijī〉 1. koji osjeća umor [~ čovjek; ~ konj]; sin. trudan poet. 2. koji izražava čiji umor ili iscrpljenost [~ izgled lica]; ant. svjež

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmorīm, 3. l. mn. ùmorē, imp. umòri, aor. umòrih, prid. r. umòrio, prid. t. ùmoren〉 1. iscrpiti čiju tjelesnu ili umnu snagu, učiniti koga iznemoglim [~ konja; Taj će me posao umoriti.]; ant. odmoriti 2. prouzročiti čiju smrt [~ stoku]; sin. dokrajčiti pren., ubiti, usmrtiti • umòriti se 〈povr.〉 postati iscrpljenim od kakva tjelesnog ili umnog napora, postati iznemoglim [~ se od učenja]; ant. odmoriti se v. pod odmoriti; vidski paranjak: umarati

pril. 〈komp. umòrnijē〉 tako da odražava čiji umor [~ izgledati]

prid. 〈G ȕmotāna; odr. ȕmotānī, G ȕmotānōg(a); ž. ȕmotāna, s. ȕmotāno〉 koji je u kakvu omotu [umotani dar]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. umòtām, 3. l. mn. umòtajū, imp. umòtāj, aor. umòtah, prid. r. umòtao, prid. t. ȕmotān〉 staviti omot oko čega [~ dar]; sin. (uviti); ant. odmotati • umòtati (se) 〈prijel.〉 staviti što oko koga ili čega [~ dijete u deku; ~ se u šal]; Vidski parnjaci: umatati, umotavati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. umòtāvām, 3. l. mn. umotávajū, imp. umòtāvāj, aor. umotávah, imperf. umòtāvāh, prid. r. umotávao, prid. t. umòtāvān〉 usp. umatati

im. m. 〈G ȕmotvōra, I ȕmotvōrom; mn. N ȕmotvōri, G ȕmotvōrā〉 v. umotvorina

im. ž. 〈G umotvòrinē; mn. N umotvòrine, G umotvòrīnā〉 plod stvaralačkoga ili umnoga rada [književna ~]; sin. (umotvor)

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ȕmrēm, 3. l. mn. ȕmrū, imp. ùmri, aor. ùmrijēh, prid. r. m. ȕmrō, ž. ȕmr̄la, s. ȕmr̄lo, mn. ȕmr̄li, pril. p. ȕmrijēvši/ȕmr̄vši〉 prestati živjeti [~ prirodnom smrću; ~ u snu]; sin. izdahnuti pren., preminuti; vidski parnjak: umirati

prid. 〈G ȕmr̄lōg(a); ž. ȕmr̄lā, s. ȕmr̄lō〉 〈u im. funkciji〉 osoba koja je umrla; sin. pokojni, pokojnik

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmr̄tvīm, 3. l. mn. ùmr̄tvē, imp. umŕtvi, aor. umŕtvih, prid. r. umŕtvio, prid. t. ùmr̄tvljen〉 1. učiniti koga ili što neosjetljivim na bol [~ živac] 2. pren. usporiti ili zaustaviti kakvu aktivnost [~ volonterske akcije] • umŕtviti se 〈povr.〉 1. jako se umiriti [~ se od straha] 2. pren. postati pasivnim u čemu; vidski paranjak: umrtvljivati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. umr̀tvljujēm, 3. l. mn. umr̀tvljujū, imp. umr̀tvljūj, aor. umrtvljívah, imperf. umr̀tvljīvāh, prid. r. umrtvljívao, prid. t. umr̀tvljīvān〉 1. činiti koga ili što neosjetljivim na bol [~ živac] 2. pren. usporavati ili zaustavljati kakvu aktivnost [~ volonterske akcije] • umrtvljívati se 〈povr.〉 1. jako se umirivati [~ se od straha] 2. pren. postajati pasivnim u čemu; vidski paranjak: umrtviti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùmuknēm, 3. l. mn. ùmuknū, imp. ùmukni, aor. ùmuknuh, prid. r. ùmuknuo〉 1. prestati govoriti ili početi šutjeti [naglo ~] 2. pren. prestati proizvoditi kakav zvuk [Umuknule su orgulje.; Oružje je umuknulo.]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ùnājmīm, 3. l. mn. ùnājmē, imp. unájmi, aor. unájmih, prid. r. unájmio, prid. t. ùnājmljen〉 uzeti koga ili što u najam, zaposliti koga ili koristiti se čime na određeno vrijeme uz naknadu [~ radnike; ~ stan]; ant. izdati¹, iznajmiti; vidski parnjak: unajmljivati

im. s. 〈G unajmljívānja〉 uzimanje koga ili čega u najam, zapošljavanje koga ili korištenje čime na određeno vrijeme uz naknadu; ant. izdavanje¹, iznajmljivanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. unàjmljujēm, 3. l. mn. unàjmljujū, imp. unàjmljūj, aor. unajmljívah, imperf. unàjmljīvāh, prid. r. unajmljívao, prid. t. unàjmljīvān〉 uzimati koga ili što u najam, zapošljavati koga ili koristiti se čime na određeno vrijeme uz naknadu [~ stan; ~ radnike]; ant. izdavati¹, iznajmljivati; vidski parnjak: unajmiti

prid. 〈G unákrīžnōg(a); ž. unákrīžnā, s. unákrīžnō〉 koji se međusobno isprepliće [unakrižno upućivanje]; sin. (unakrsni)

prid. 〈G unákrsnōg(a); ž. unákrsnā, s. unákrsnō〉 v. unakrižni

im. s. 〈G unapređénja; mn. N unapređénja, G unapređénjā〉 1. postizanje napretka uvođenjem pozitivnih promjena [~ proizvodnje] 2. napredovanje na viši položaj u službi ili u više zvanje [~ u viši vojni čin]; sin. promaknuće 3. viši položaj u službi ili više zvanje [Dobio je unapređenje.]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. unaprèđujēm, 3. l. mn. unaprèđujū, imp. unaprèđūj, aor. unapređívah, imperf. unaprèđīvāh, prid. r. unapređívao, prid. t. unaprèđīvān〉 1. činiti što boljim, naprednijim [~ proizvodnju; ~ znanost] 2. davati komu viši položaj u službi, postavljati koga u više zvanje [~ u čin bojnika]; sin. promicati; vidski paranjak: unaprijediti

pril. prije određenoga događaja [plaćati ~]; ant. unatrag

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. unàprijēdīm, 3. l. mn. unàprijēdē, imp. unaprijédi, aor. unaprijédih, prid. r. unaprijédio, prid. t. unàprijēđen〉 1. učiniti što boljim, naprednijim [~ proizvodnju; ~ znanost] 2. dati komu viši položaj u službi, postaviti koga u više zvanje [~ u čin bojnika]; sin. promaknuti; vidski paranjak: unapređivati

prij. 〈D〉 označuje da se što zbiva iako su okolnosti nepovoljne ili da se što ne zbiva iako su okolnosti povoljne [preživjeti ~ svim nevoljama; ne uspjeti tolikim pogodnostima ~]; sin. kraj, usuprot zast., uz

pril. 1. nakon određenoga događaja [plaćati ~]; ant. unaprijed 2. u prošlo vrijeme, u vrijeme koje je već proteklo [~ dvije godine]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. unèsrećīm, 3. l. mn. unèsrećē, imp. unèsreći, aor. unèsrećih, prid. r. unèsrećio, prid. t. unèsrećen〉 1. učiniti koga nesretnim 2. nanijeti komu kakvu tešku ozljedu • unèsrećiti se 〈povr.〉 1. zadobiti tešku ozljedu 2. dovesti se u stanje nesreće i nezadovoljstva; vidski paranjak: unesrećivati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. unesrèćujēm, 3. l. mn. unesrèćujū, imp. unesrèćūj, aor. unesrećívah, imperf. unesrèćīvāh, prid. r. unesrećívao, prid. t. unesrèćīvān〉 1. činiti koga nesretnim 2. nanositi komu teške ozljede • unesrećívati se 〈povr.〉 1. zadobivati tešku ozljedu 2. dovoditi se u stanje nesreće i nezadovoljstva; vidski paranjak: unesrećiti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ùnīđem, 3. l. mn. ùnīđū, imp. uníđi, aor. uníđoh, prid. r. unìšao〉 zast. v. ući

im. ž. 〈G ùnifōrmē; mn. N ùnifōrme, G ùnifōrmā/ùnifōrmī〉 v. odora

im. ž. 〈G ȗnijē; mn. N ȗnije, G ȗnījā〉 1. spoj prvotno samostalnih jedinica u novu cjelinu 2. pol. savez država različita tipa [Europska ~] 3. mat. najmanji skup koji sadržava zadane skupove

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. unèsem, 3. l. mn. unèsū, imp. unèsi, aor. ȕnijēh/unèsoh, prid. r. m. ȕnio, ž. ȕnijēla, s. ȕnijēlo, mn. ȕnijēli, prid. t. unèsen〉 1. noseći dopremiti što u zatvoreno mjesto [~ namještaj u kuću]; ant. iznijeti 2. načiniti zapis u čemu, zabilježiti podatke u što [~ ocjene u imenik; ~ u bilježnicu] 3. pren. prouzročiti kakvo raspoloženje ili stanje [~ nemir u razred; ~ radost u kuću; ~ strah među ljude] • ùnijēti se 〈povr.〉 potpuno se zaokupiti čime [~ se u posao]; vidski paranjak: unositi

im. m. 〈G unikáta; mn. N unikáti, G unikátā〉 jedini primjerak čega, ono što je jedinstveno, neponovljivo