im. ž. 〈G zaposlènicē; mn. N zaposlènice, G zapòslenīcā〉 žena koja je gdje zaposlena; sin. (posloprimka)

prid. 〈G zaposlèničina; ž. zaposlèničina, s. zaposlèničino〉 koji pripada zaposlenici

prid. 〈G zaposlènīčkōg(a); ž. zaposlènīčkā, s. zaposlènīčkō〉 koji se odnosi na zaposlenike [zaposleničko vijeće]

im. m. 〈G zaposleníka, V zȁposlenīče; mn. N zaposleníci, G zaposleníkā〉 osoba koja je gdje zaposlena

prid. 〈G zaposleníkova; ž. zaposleníkova, s. zaposleníkovo〉 koji pripada zaposleniku

im. ž. 〈G zàposlenosti, I zàposlenošću/zàposlenosti〉 1. stanje onoga koji ima posao, koji ima radno mjesto; ant. nezaposlenost 2. stanje onoga koji je zaokupljen čime, koji se bavi čime

im. s. 〈G zaposlénja〉 mjesto u ustroju kakve tvrtke, ustanove, udruge i sl. na kojemu osoba obavlja djelatnost redovito i za plaću [~ učitelja]; sin. radno mjesto v. pod mjesto, namještenje, posao

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàposlīm, 3. l. mn. zàposlē, imp. zapòsli, aor. zapòslih, prid. r. zapòslio, prid. t. zàposlen〉 1. dati komu kakav posao ili zaduženje [~ učenike]; sin. uposliti; vidski parnjak: zapošljavati 2. primiti koga na posao, dati komu radno mjesto [~ radnike]; sin. namjestiti razg., uzeti razg.; ant. otpustiti; vidski parnjak: zapošljavati • zapòsliti se 〈povr.〉 1. dobiti posao ili stupiti na posao [Napokon sam se zaposlio.; ~ se kao učitelj]; sin. namjestiti se razg. v. pod namjestiti; vidski parnjak: zapošljavati se v. pod zapošljavati 2. primiti se kakva posla [~ se pranjem posuđa]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zapòstavīm, 3. l. mn. zapòstavē, imp. zapòstavi, aor. zapòstavih, prid. r. zapòstavio, prid. t. zapòstavljen〉 ne pobrinuti se dovoljno za koga ili što, ne pokloniti komu ili čemu dovoljno pozornosti [~ kuću; ~ posao; ~ djecu]; sin. zanemariti, zapustiti; vidski parnjak: zapostavljati

im. s. 〈G zapòstavljānja〉 nebriga o kome ili čemu, uskraćivanje pozornosti komu ili čemu; sin. zanemarivanje, zapuštanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zapòstavljām, 3. l. mn. zapòstavljajū, imp. zapòstavljāj, aor. zapòstavljah, imperf. zapòstavljāh, prid. r. zapòstavljao, prid. t. zapòstavljān〉 ne brinuti se dovoljno o kome ili čemu, ne poklanjati komu ili čemu dovoljno pozornosti [~ kuću; ~ posao; ~ djecu]; sin. zanemarivati, zapuštati; vidski parnjak: zapostaviti

im. s. 〈G zapošljávānja〉 1. davanje komu kakva posla ili zaduženja 2. primanje koga na posao, davanje radnoga mjesta komu; sin. namještanje razg., uzimanje razg.; ant. otpuštanje 3. dobivanje stalnoga posla ili stupanje na posao

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zapòšljāvām, 3. l. mn. zapošljávajū, imp. zapòšljāvāj, aor. zapošljávah, imperf. zapòšljāvāh, prid. r. zapošljávao, prid. t. zapòšljāvān〉 1. davati komu kakav posao ili zaduženje [~ učenike]; sin. upošljavati 2. primati koga na posao, davati komu radno mjesto [~ nove radnike]; sin. namještati razg., uzimati razg.; ant. otpuštati • zapošljávati se 〈povr.〉 dobivati posao ili stupati na posao [Napokon su se počeli zapošljavati.; ~ se kao učitelji]; vidski paranjak: zaposliti

im. ž. 〈G zȁpovijēdi, L zapovijédi, I zȁpovijēđu/zȁpovijēdi; mn. N zȁpovijēdi, G zapovijédī, DLI zapovijédima〉 zahtjev da se što provede; sin. (diktat), nalog, naredba

prid. 〈G zapòvijēdānōg(a); ž. zapòvijēdānā, s. zapòvijēdānō〉 v. zapovjedni

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zapòvijēdām, 3. l. mn. zapovijédajū, imp. zapòvijēdāj, aor. zapovijédah, imperf. zapòvijēdāh, prid. r. zapovijédao, prid. t. zapòvijēdān〉 upućivati komu zahtjev da se što provede [~ napad; ~ povlačenje; Sudac zapovijeda da se slučaj istraži.]; sin. (davati zapovjed) v. pod davati, nalagati, naređivati; vidski parnjak: zapovjediti

gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zapòvjedīm, 3. l. mn. zapòvjedē, imp. zapòvjedi, aor. zapòvjedih, prid. r. zapòvjedio, prid. t. zapòvjeđen〉 uputiti komu zahtjev da se što provede [~ napad; ~ povlačenje; Sudac je zapovjedio da se slučaj istraži.]; sin. (dati zapovijed) v. pod dati, naložiti¹, narediti; vidski parnjak: zapovijedati

prid. 〈G zȁpovjednōg(a); ž. zȁpovjednā, s. zȁpovjednō〉 1. koji se temelji na zapovijedi [~ blagdan]; sin. (zapovijedani) 2. koji se temelji na činjenici da tko komu zapovijeda [zapovjedna odgovornost]

im. ž. 〈G zapovjèdnicē; mn. N zapovjèdnice, G zapovjèdnīcā〉 žena koja zapovijeda, izdaje zapovijedi

prid. 〈G zapovjèdničina; ž. zapovjèdničina, s. zapovjèdničino〉 koji pripada zapovjednici

prid. 〈G zapovjèdnīčkōg(a); ž. zapovjèdnīčkā, s. zapovjèdnīčkō〉 koji se odnosi na zapovjednike

im. m. 〈G zapovjedníka, V zȁpovjednīče; mn. N zapovjedníci, G zapovjedníkā〉 osoba koja zapovijeda, izdaje zapovijedi

im. s. 〈G zapovjedníštva; mn. N zapovjedníštva, G zapovjèdnīštāvā/zapovjèdnīštvā〉 tijelo koje izdaje zapovijedi [~ vojske]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàprāšīm, 3. l. mn. zàprāšē, imp. zapráši, aor. zapráših, prid. r. zaprášio, prid. t. zàprāšen〉 1. uprljati prašinom [~ cipele] 2. dignuti prašinu [~ cestu] 3. posuti sredstvom protiv nametnika [~ grad protiv komaraca] • zaprášiti se 〈povr.〉 zaprljati se prašinom; vidski paranjak: zaprašivati

im. s. 〈G zaprašívānja〉 1. prljanje prašinom, dizanje prašine 2. posipanje sredstvom protiv nametnika

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zapràšujēm, 3. l. mn. zapràšujū, imp. zapràšūj, aor. zaprašívah, imperf. zapràšīvāh, prid. r. zaprašívao, prid. t. zapràšīvān〉 1. prljati prašinom [~ cipele] 2. dizati prašinu [~ cestu] 3. posipati sredstvom protiv nametnika [zaprašivati grad protiv komaraca] • zaprašívati se 〈povr.〉 prljati se prašinom; vidski paranjak: zaprašiti

pril. 1. izriče naknadnu spoznaju, tj. da što nije onakvim kakvim se činilo [On ~ nije kriv.] 2. izriče nesigurnost i zahtijeva pojašnjenje [A gdje ti ~ radiš?; Što ti ~ hoćeš?]

im. ž. 〈G zàpregē, DL zàprezi; mn. N zàprege, G zȁprēgā〉 vozilo koje vuku zapregnute životinje [konjska ~; volovska ~]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàprēgnēm, 3. l. mn. zàprēgnū, imp. zaprégni, aor. zaprégnuh, prid. r. zaprégnuo, prid. t. zàprēgnūt〉 privezati, staviti u zapregu [~ konje u kola]; sin. upregnuti; vidski parnjak: zaprezati

im. ž. 〈G zȁprekē, DL zȁpreci; mn. N zȁpreke, G zȁprēkā〉 1. predmet koji priječi kretanje u određenome smjeru ili pristup čemu [~ na cesti]; sin. (barijera) 2. pren. ono što ometa ili onemogućuje obavljanje kakva posla [~ u učenju]; sin. poteškoća, smetnja; sin. prepreka

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zaprèpāstīm, 3. l. mn. zaprèpāstē, imp. zaprepásti, aor. zaprepástih, prid. r. zaprepástio, prid. t. zaprèpāšten〉 1. jako iznenaditi koga [Zaprepastile su me tvoje riječi.]; sin. preneraziti, ( zapanjiti) 2. izazvati u koga užas [~ stanovništvo okrutnošću]; sin. užasnuti • zaprepástiti se 〈povr.〉 1. postati neugodno iznenađenim [~ se čijim postupkom]; sin. preneraziti se v. pod preneraziti, (zapanjiti se) v. pod zapanjiti 2. osjetiti jak strah, grozu [~ se okrutnošću neprijatelja]; Vidski parnjaci: zaprepašćivati, zaprepaštavati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zaprepàšćujēm, 3. l. mn. zaprepàšćujū, imp. zaprepàšćūj, aor. zaprepašćívah, imperf. zaprepàšćīvāh, prid. r. zaprepašćívao, prid. t. zaprepàšćīvān〉 1. jako iznenađivati koga [Zaprepašćivale su me tvoje riječi.] 2. izazivati u koga užas [~ stanovništvo okrutnošću]; sin. užasavati • zaprepašćívati se 〈povr.〉 1. postajati neugodno iznenađenim [~ se čijim postupcima] 2. osjećati jak strah, grozu, užas [~ se okrutnošću neprijatelja]; sin. zaprepaštavati; vidski paranjak: zaprepastiti

prid. 〈G zaprepàšćujūćēg(a); ž. zaprepàšćujūćā, s. zaprepàšćujūćē〉 koji zaprepašćuje [~ podatak]; sin. (zapanjujući)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zaprepàštāvām, 3. l. mn. zaprepaštávajū, imp. zaprepàštāvāj, aor. zaprepaštávah, imperf. zaprepàštāvāh, prid. r. zaprepaštávao, prid. t. zaprepàštāvān〉 usp. zaprepašćivati

im. ž. 〈G zaprèpāštenosti, I zaprèpāštenošću/zaprèpāštenosti〉 stanje onoga koji je zaprepašten; sin. (zaprepaštenje)

im. s. 〈G zaprepašténja〉 v. zaprepaštenost

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàprēžēm, 3. l. mn. zàprēžū, imp. zapréži, aor. zaprézah, imperf. zàprēzāh, prid. r. zaprézao, prid. t. zàprēzān〉 privezivati, stavljati u zapregu [~ konje u kola]; sin. uprezati; vidski parnjak: zapregnuti

prid. 〈G zàprežnōg(a); ž. zàprežnā, s. zàprežnō〉 koji se odnosi na zapregu [zaprežna kola]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàprīčām, 3. l. mn. zapríčajū, imp. zàprīčāj, aor. zapríčah, prid. r. zapríčao, prid. t. zàprīčān〉 razg. potaknuti koga na razgovor, zadržati koga u razgovoru [~ prijatelja]; vidski parnjak: zapričavati • zapríčati se 〈povr.〉 zadržati se u razgovoru

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zaprìčāvām, 3. l. mn. zapričávajū, imp. zaprìčāvāj, aor. zapričávah, imperf. zaprìčāvāh, prid. r. zapričávao, prid. t. zaprìčāvān〉 razg. poticati koga na razgovor, zadržavati koga u razgovoru [~ prijatelja]; vidski parnjak: zapričati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàprijēčīm, 3. l. mn. zàprijēčē, imp. zaprijéči, aor. zaprijéčih, prid. r. zaprijéčio, prid. t. zàprijēčen〉 postaviti kakvu zapreku [~ ulaz u luku]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàprijētīm, 3. l. mn. zàprijētē, imp. zaprijéti, aor. zaprijétih, prid. r. zaprijétio〉 1. izreći komu prijetnju, uplašiti koga riječima ili gestom [~ kaznom; ~ prstom] 2. pren. postati prijetnjom čemu [Požar je zaprijetio borovoj šumi.]

prid. 〈G zȁpr̄ljāna; odr. zȁpr̄ljānī, G zȁpr̄ljānōg(a); ž. zȁpr̄ljāna, s. zȁpr̄ljāno; komp. zaprljànijī〉 koji ima mrlje, prljavštinu ili tragove čega [zaprljane ruke]; sin. nečist, prljav; ant. čist

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàpr̄ljām, 3. l. mn. zapŕljajū, imp. zapŕljāj, aor. zapŕljah, prid. r. zapŕljao, prid. t. zȁpr̄ljān〉 učiniti što nečistim, prouzročiti da što postane prljavo [~ ruke] • zapŕljati (se) 〈prijel.〉 učiniti koga ili što nečistim [~ ruke]; sin. onečistiti, uprljati; ant. očistiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàprosīm, 3. l. mn. zàprosē, imp. zapròsi, aor. zapròsih, prid. r. zapròsio, prid. t. zàprošen〉 ponuditi brak [~ djevojku]

im. m. 〈G zápučka; mn. N zápučci, G zápučākā〉 rupica na ovratniku odjevnoga predmeta

im. m. 〈G zápuha; mn. N zápusi, G zápūhā〉 snažan nalet (o vjetru) [zapusi bure]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàpūšēm, 3. l. mn. zàpūšū, imp. zapúši, aor. zapúhah, prid. r. zapúhao〉 〈3. l.〉 početi puhati [Zapuhala je bura.] • zapúhati se 〈povr.〉 početi teško disati od napora ili umora [~ se od trčanja; ~ se od nošenja tereta]