prid. 〈G záručničina; ž. záručničina, s. záručničino〉 koji pripada zaručnici

prid. 〈G záručničkōg(a); ž. záručničkā, s. záručničkō〉 koji se odnosi na zaručnike [~ prsten; ~ tečaj]

im. m. 〈G záručnīka, V záručnīče; mn. N záručnīci, G záručnīkā〉 osoba koja je zaručena

im. pl. t. ž. 〈G zȁrūkā〉 dogovor o sklapanju braka, obećanje koje mladić i djevojka daju jedno drugomu i to najčešće potvrđuju davanjem prstenja

gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. zarumènīm se, 3. l. mn. zarumènē se, imp. zarumèni se, aor. zarumènjeh se, prid. r. m. zarumènio se, ž. zarumènjela se, s. zarumènjelo se, mn. zarumènjeli se〉 postati rumenim [~ u licu; Grožđe se zarumenjelo.]

im. ž. 〈G zàsadē; mn. N zàsade, G zȁsādā〉 osnovno načelo [stoljetna ~]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàsādīm, 3. l. mn. zàsādē, imp. zasádi, aor. zasádih, prid. r. zasádio, prid. t. zàsāđen〉 staviti u zemlju sadnicu da bi se primila i narasla [~ cvijeće u vrtu; ~ voćku]; sin. posaditi

prid. 〈G zàsebna; odr. zàsebnī, G zàsebnōg(a); ž. zàsebna, s. zàsebno〉 koji je odvojen od drugih, koji je sam za sebe, koji nije dio cjeline [~ stan; zasebna soba]; sin. poseban

pril. odvojeno od drugih, odvojeno od cjeline [~ živjeti]

im. m. 〈G záseoka; mn. N záseoci, G záseōkā〉 izdvojeni dio sela, ogranak sela koje tvori zasebnu cjelinu

prid. 〈G zàsićena; odr. zàsićenī, G zàsićenōg(a); ž. zàsićena, s. zàsićeno; komp. zasićènijī〉 1. 〈pozitiv〉 kem. koji više ne može primiti tvari koje se u njemu otapaju [zasićena otopina]; ant. nezasićen 2. pren. koji je pretjerano izložen čemu ili zaokupljen čime [~ problemima; ~ čitanjem]

im. ž. 〈G zàsićenosti, I zàsićenošću/zàsićenosti〉 1. kem. svojstvo onoga što više ne može primiti tvari koje se u njemu otapaju; ant. nezasićenost 2. pren. osobina onoga koji je pretjerano izložen čemu ili zaokupljen čime

im. s. 〈G zasićénja〉 stanje do kojega dolazi kad se tko ili što zasiti čega

pril. prilično sigurno, s velikom sigurnošću [To je ~ točno.]; sin. jamačno, zacijelo

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàsijēm, 3. l. mn. zàsijū, imp. zàsīj, aor. zàsijah, prid. r. zàsijao, prid. t. zàsijān〉 obaviti sjetvu [~ njivu pšenicom; ~ salatu]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàsipām/zàsipljēm, 3. l. mn. zàsipajū/zàsipljū, imp. zàsipāj/zàsiplji, aor. zàsipah, imperf. zàsipāh, prid. r. zàsipao, prid. t. zàsipān〉 1. sipajući zatrpavati koga ili što [~ rupu pijeskom] 2. pren. upućivati komu što u velikoj mjeri [~ pohvalama; ~ bujicom riječi]; sin. obasipati; vidski paranjak: zasuti

prid. 〈G zásitna; odr. zásitnī, G zásitnōg(a); ž. zásitna, s. zásitno; komp. zasìtnijī〉 koji brzo čini sitim [zasitna hrana]

gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. zàsitīm se, 3. l. mn. zàsitē se, imp. zàsiti se, aor. zàsitih se, prid. r. zàsitio se, prid. t. zàsićen〉 1. zadovoljiti glad [Zasitio sam se.]; sin. najesti se 2. pren. nemati više želje za čim [~ učenja; ~ igre]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. zàsjā, 3. l. mn. zàsjajū, aor. 3. l. jd. zȁsja, prid. r. zàsjao〉 1. 〈3. l.〉 početi sjati [Sunce je zasjalo.; Svjetlo je zasjalo.] 2. pren. ozariti se radošću [~ od zadovoljstva]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zasijéčem, 3. l. mn. zasijékū, imp. zasijéci, aor. zàsjekoh, prid. r. zàsjekao, prid. t. zasjèčen〉 obilježiti što sjekirom ili kojim drugim oštrim predmetom [~ deblo; ~ nožem]

im. ž. 〈G zàsjedē; mn. N zàsjede, G zȁsjēdā〉 1. skriveno mjesto s kojega se neočekivano, iznenadno napada 2. pren. napadači koji čekaju na istoimenome mjestu

im. s. 〈G zasjédānja; mn. N zasjédānja, G zasjédānjā〉 1. održavanje uzastopnih sjednica 2. dugotrajna sjednica [~ Sabora]

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàsjēdām, 3. l. mn. zasjédajū, imp. zàsjēdāj, aor. zasjédah, imperf. zàsjēdāh, prid. r. zasjédao〉 održavati uzastopne sjednice [Sabor zasjeda već peti dan.]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàsjenīm, 3. l. mn. zàsjenē, imp. zàsjeni, aor. zàsjenih, prid. r. zàsjenio, prid. t. zàsjenjen〉 1. baciti sjenu na koga ili što [Orah je zasjenio vrt.] 2. pren. umanjiti čija postignuća ili vrijednost, doći u prvi plan [Zasjenila ju je svojom ljepotom.]; vidski paranjak: zasjenjivati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zasjènjujēm, 3. l. mn. zasjènjujū, imp. zasjènjūj, aor. zasjenjívah, imperf. zasjènjīvāh, prid. r. zasjenjívao, prid. t. zasjènjīvān〉 1. bacati sjenu na koga ili što [Orah zasjenjuje vrt.] 2. pren. umanjivati čija postignuća ili vrijednost, dolaziti u prvi plan [Zasjenjivala je sve druge svojom ljepotom.]; vidski paranjak: zasjeniti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàsjednēm, 3. l. mn. zàsjednū, imp. zàsjedni, aor. zàsjedoh/zàsjeh, prid. r. zàsjeo〉 1. predugo sjediti i ne dizati se [Gosti su zasjeli i nikako da odu.] 2. pren. biti predugo na kakvu važnom položaju i ne željeti ga napustiti [~ na vlasti]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàskāčēm, 3. l. mn. zàskāčū, imp. zaskáči, aor. zaskákah, imperf. zàskākāh, prid. r. zaskákao, prid. t. zàskākān〉 1. napadati koga nakon čekanja u zasjedi [~ neprijatelje]; sin. dočekivati 2. pren. hvatati koga nespremna [~ pitanjem]; vidski paranjak: zaskočiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàskočīm, 3. l. mn. zàskočē, imp. zaskòči, aor. zaskòčih, prid. r. zaskòčio, prid. t. zàskočen〉 1. napasti koga nakon čekanja u zasjedi [~ neprijatelja]; sin. dočekati 2. pren. uhvatiti koga nespremna [~ pitanjem]; vidski paranjak: zaskakati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàslādīm, 3. l. mn. zàslādē, imp. zasládi, aor. zasládih, prid. r. zasládio, prid. t. zàslāđen〉 1. učiniti što slatkim [~ kavu]; vidski parnjak: zaslađivati 2. pren. učiniti što ugodnim, prirediti komu kakav užitak [~ djeci život] • zasláditi se 〈povr.〉 pojesti što slatko [~ se čokoladom]

im. s. 〈G zaslađívānja〉 činjenje čega slatkim

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zaslàđujēm, imp. zaslàđujū, 3. l. mn. zaslàđūj, aor. zaslađívah, imperf. zaslàđīvāh, prid. r. zaslađívao, prid. t. zaslàđīvān〉 v. sladiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàslijēpīm, 3. l. mn. zàslijēpē, imp. zaslijépi, aor. zaslijépih, prid. r. zaslijépio, prid. t. zàslijēpljen〉 1. jakim svjetlom prouzročiti da tko ne vidi [Sunce je zaslijepilo kupače.] 2. pren. obmanuti koga kakvom idejom, spriječiti koga da samostalno odlučuje [~ koga politikom]; vidski paranjak: zasljepljivati

im. m. 〈G záslona; mn. N zásloni, G záslōnā〉 1. predmet kojim se što zaklanja od svjetlosti, topline i sl. [~ na svjetiljci] 2. tehn. ravna elektronička ploha na kojoj se prikazuju slike ili tekst [~ monitora; računalni ~; televizijski ~]; sin. (ekran) 3. tehn. uređaj kojim se određuje količina ulaza svjetlosti [~ na fotografskome aparatu]

im. ž. 〈G zàslugē, DL zàsluzi; mn. N zàsluge, G zȁslūgā〉 zapaženo djelo, čiji koristan rad koji je pomogao ostvarenju kakvih ciljeva [ratne zasluge; radne zasluge]

prid. 〈G zàslūžna; odr. zàslūžnī, G zàslūžnōg(a); ž. zàslūžna, s. zàslūžno; komp. zaslùžnijī〉 koji ima zasluga [~ građanin]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàslūžīm, 3. l. mn. zàslūžē, imp. zaslúži, aor. zaslúžih, prid. r. zaslúžio, prid. t. zàslūžen〉 1. steći službom ili radom [~ plaću] 2. svojim radom ili ponašanjem postati dostojnim čega [~ nagradu; ~ peticu]; sin. zavrijediti; vidski paranjak: zasluživati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zaslùžujēm, 3. l. mn. zaslùžujū, imp. zaslùžūj, aor. zaslužívah, imperf. zaslùžīvāh, prid. r. zaslužívao, prid. t. zaslùžīvān〉 1. stjecati službom ili radom [~ plaću] 2. svojim radom ili ponašanjem postajati dostojnim čega [~ nagradu; ~ peticu]; sin. zavređivati; vidski paranjak: zaslužiti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zasljèpljujēm, 3. l. mn. zasljèpljujū, imp. zasljèpljūj, aor. zasljepljívah, imperf. zasljèpljīvāh, prid. r. zasljépljívao, prid. t. zasljèpljīvān〉 1. jakim svjetlom prouzročivati da tko ne vidi [Sunce zasljepljuje kupače.] 2. pren. obmanjivati koga kakvom idejom, sprečavati koga da samostalno odlučuje [~ koga politikom]; vidski paranjak: zaslijepiti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. zàsnijēžī, 3. l. mn. zàsnijēžē, aor. 3. l. jd. zȁsnijēži, prid. r. zasnijéžio〉 početi sniježiti [Noćas je zasniježilo.]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàsnīvām, 3. l. mn. zasnívajū, imp. zàsnīvāj, aor. zasnívah, imperf. zàsnīvāh, prid. r. zasnívao, prid. t. zàsnīvān〉 1. počinjati što novo, stvarati što novo [~ novu školu; ~ obitelj]; sin. osnivati, pokretati, ustanovljavati, ustanovljivati, utemeljivati 2. oslanjati se na što ili imati temelj za što u čemu [~ tvrdnje na dokazima]; sin. temeljiti, utemeljivati • zasnívati se 〈povr.〉 imati uporište u čemu, moći se izvesti ili zaključiti iz čega [Tvrdnja se zasniva na čvrstim dokazima.]; sin. počivati pren., temeljiti se v. pod temeljiti; vidski paranjak: zasnovati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàsnujēm, 3. l. mn. zàsnujū, imp. zàsnūj, aor. zasnòvah, prid. r. zasnòvao, prid. t. zȁsnovān〉 1. početi što novo, stvoriti što novo [~ novu školu]; sin. osnovati, pokrenuti, ustanoviti 2. osloniti se na što ili uspostaviti temelj za što u čemu [~ tvrdnje na dokazima]; ◇ ~ obitelj početi živjeti obiteljskim životom; sin. osnovati obitelj v. pod osnovati; sin. utemeljiti; vidski paranjak: zasnivati

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàspīm, 3. l. mn. zàspē, imp. zàspi, aor. zàspah, prid. r. m. zȁspao, ž. zȁspāla, s. zȁspālo, mn. zȁspāli〉 početi spavati, utonuti u san; sin. usnuti; ant. probuditi se v. pod probuditi

im. s. 〈G zàstajānja〉 kratko zaustavljanje kakva rada ili kretanja

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàstajēm, 3. l. mn. zàstajū, imp. zàstāj, aor. zàstajah, imperf. zàstajāh, prid. r. zàstajao〉 kratko zaustavljati kakav rad ili kretanje [~ u govoru; ~ u hodu; ~ u poslu]; vidski parnjak: zastati

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zastàjkujēm, 3. l. mn. zastàjkujū, imp. zastàjkūj, aor. zastajkívah, imperf. zastàjkīvāh, prid. r. zastajkívao〉 često zastajati, zaustavljati se i ponovno kretati [~ u šetnji]

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. zastàrijēvā, 3. l. mn. zastarijévajū, aor. 3. l. jd. zastarijéva, imperf. 3. l. jd. zastàrijēvāše, prid. r. zastarijévao〉 1. izlaziti iz uporabe, ne biti u skladu s potrebama suvremenoga vremena [Neki običaji zastarijevaju.] 2. gosp., prav. prestajati biti čijom obvezom [Dug zastarijeva.]; vidski paranjak: zastarjeti

prid. 〈G zàstarjela; odr. zàstarjelī, G zàstarjelōg(a); ž. zàstarjela, s. zàstarjelo〉 1. koji je svjetonazora koji ne pripada njegovu vremenu [~ čovjek] 2. koji ne pripada svojemu vremenu [zastarjela tehnika]; sin. (arhaičan); sin. staromodan; ant. suvremen

im. ž. 〈G zàstarjelicē; mn. N zàstarjelice, G zàstarjelīcā〉 jez. riječ na prijelazu iz aktivnoga u pasivni leksik