prid. 〈G zavjerèničina; ž. zavjerèničina, s. zavjerèničino〉 koji pripada zavjerenici; sin. urotničin

prid. 〈G zavjerènīčkōg(a); ž. zavjerènīčkā, s. zavjerènīčkō〉 koji se odnosi na zavjerenike [~ plan]; sin. urotnički

im. m. 〈G zavjereníka, V zȁvjerenīče; mn. N zavjereníci, G zavjereníkā〉 osoba koja sudjeluje u zavjeri; sin. urotnik

im. ž. 〈G závjērnicē; mn. N závjērnice, G závjērnīcā〉 hist. dokument o svečanome obećanju, tekst zakletve

im. ž. 〈G zàvjesē; mn. N zàvjese, G zȁvjēsā〉 tkanina koja se vješa preko prozora, štiti od pogleda i svjetla ili služi kao ukras; sin. zastor

im. m. 〈G závjeta; mn. N závjeti, G závjētā〉 1. ozbiljno obećanje, obveza ili izjava vjernosti 2. rel. svečano obećanje Bogu ili svetcu kojim se čovjek obvezuje što učiniti ili se čega odreći kako bi mu se ispunila kakva želja ◇ Novi ~ novije biblijske knjige poslije Krista koje sadržavaju Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice i Otkrivenje; Stari ~ starije biblijske knjige prije Krista koje sadržavaju Petoknjižje, Knjigu proroka i Knjigu mudrosti

prid. 〈G závjetnōg(a); ž. závjetnā, s. závjetnō〉 koji se odnosi na zavjet

gl. dvov. povr. 〈prez. 1. l. jd. závjetujēm se, 3. l. mn. závjetujū se, imp. závjetūj se, aor. závjetovah se, imperf. závjetovāh se, prid. r. závjetovao se〉 dati/davati komu zavjet [~ Bogu; ~ djevojci na vjernost]; sin. zaricati se

im. ž. 〈G zàvjetrinē〉 mjesto zaklonjeno od vjetra

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàvlāčīm, 3. l. mn. zàvlāčē, imp. zavláči, aor. zavláčih, imperf. zavláčijāh, prid. r. zavláčio, prid. t. zàvlāčen〉 1. uvlačeći stavljati što u što, ispred ili iza čega [~ ruku u rupu; ~ ruku iza kreveta] 2. pren. činiti da što traje dulje [~ razgovor] • zavláčiti se 〈povr.〉 ulaziti u zatvoren prostor; vidski paranjak: zavući

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàvlādām, 3. l. mn. zavládajū, imp. zàvlādāj, aor. zavládah, prid. r. zavládao〉 1. početi vladati ili nametnuti svoju vlast [~ državom] 2. pojaviti se u velikoj mjeri [Zavladala je glad.]

im. m. 〈G závoda; mn. N závodi, G závōdā〉 dio ustanove ili organizacije koja promiče istraživanja, znanost, naobrazbu, obavlja različite djelatnosti itd.

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàvodīm, 3. l. mn. zàvodē, imp. zavòdi, aor. zavòdih, imperf. zàvođāh/zavòdijāh, prid. r. zavòdio, prid. t. zàvođen〉 1. izgledom ili ponašanjem osvajati koga, poticati u kome spolnu želju 2. pren. navoditi koga na kakav pogrešan zaključak ili pogrešno djelovanje 3. → uvoditi; vidski paranjak: zavesti

prid. 〈G zavòdljiva; odr. zavòdljivī, G zavòdljivōg(a); ž. zavòdljiva, s. zavòdljivo; komp. zavodljìvijī〉 koji zavodi, koji je veoma privlačan [zavodljiva djevojka]

im. ž. 〈G závodnicē; mn. N závodnice, G závodnīcā〉 žena koja ima uspjeha u osvajanju osoba suprotnoga spola

prid. 〈G závodničina; ž. závodničina, s. závodničino〉 koji pripada zavodnici

prid. 〈G závodničkōg(a); ž. závodničkā, s. závodničkō〉 koji se odnosi na zavodnike

im. m. 〈G závodnīka, V závodnīče; mn. N závodnīci, G závodnīkā〉 muškarac koji ima uspjeha u osvajanju osoba suprotnoga spola

prid. 〈G závodskōg(a); ž. závodskā, s. závodskō〉 koji se odnosi na zavod

im. s. 〈G zàvođēnja〉 1. osvajanje koga izgledom ili ponašanjem, poticanje u kome spolne želje 2. navođenje koga na kakav pogrešan zaključak ili pogrešno djelovanje 3. → uvođenje

im. m. 〈G závoja; mn. N závoji, G závōjā〉 1. tkanina u obliku vrpce koja služi za previjanje rana ili učvršćivanje čega [pričvrstiti gips zavojem; staviti ~] 2. mjesto na kojemu cesta ili pruga mijenja smjer, skreće ulijevo ili udesno [blag ~; oštar ~; ući u ~]

im. m. → osvajač

prid. 〈G zȁvojita; odr. zȁvojitī, G zȁvojitōg(a); ž. zȁvojita, s. zȁvojito; komp. zavojìtijī〉 koji ima mnogo zavoja [zavojita željeznička pruga]

im. ž. 〈G závōjnicē; mn. N závōjnice, G závōjnīcā〉 1. mat. krivulja koja se približava jednoj točki obilazeći je u obliku beskonačno mnogo zavoja; sin. (spirala) 2. tehn. izolirana žica namotana na valjkasti nosač u čijemu se okolnom prostoru, kad se kroz nju propusti električna struja, stvara elektromagnetsko polje; sin. svitak

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàvolīm, 3. l. mn. zàvolē, imp. zavòli, aor. zavòljeh, prid. r. m. zavòlio, ž. zavòljela, s. zavòljelo, mn. zavòljeli, prid. t. zàvoljen〉 početi voljeti koga ili što, osjetiti ljubav ili naklonost prema komu ili čemu [~ djevojku; ~ momka; ~ novi posao] • zavòljeti se 〈povr.〉 početi se uzajamno voljeti [Zavoljeli su se u srednjoj školi.]; ant. zamrziti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zavrèđujēm, 3. l. mn. zavrèđujū, imp. zavrèđūj, aor. zavređívah, imperf. zavrèđīvāh, prid. r. zavređívao, prid. t. zavrèđīvān〉 svojim radom ili ponašanjem postajati dostojnim čega [~ nagradu; ~ peticu]; sin. zasluživati; vidski parnjak: zavrijediti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàvrijēdīm, 3. l. mn. zàvrijēdē, imp. zavrijédi, aor. zavrijédih, prid. r. zavrijédio, prid. t. zàvrijēđen〉 svojim radom ili ponašanjem postati dostojnim čega [~ nagradu; ~ peticu]; sin. zaslužiti; vidski parnjak: zavređivati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàvr̄nēm, 3. l. mn. zàvr̄nū, imp. zavŕni, aor. zavŕnuh, prid. r. zavŕnuo, prid. t. zàvr̄nūt〉 1. uvijajući ili vrteći podignuti što [~ nogavice; ~ rukave]; sin. podviti, zasukati 2. vrteći zatvoriti što [~ slavinu]; ant. odvrnuti; vidski paranjak: zavrtati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zavr̀šāvām, 3. l. mn. završávajū, imp. zavr̀šāvāj, aor. završávah, imperf. zavr̀šāvāh, prid. r. završávao, prid. t. zavr̀šāvān〉 1. dovoditi što do kraja, obavljati što do kraja [~ posao; ~ predavanje; ~ razgovor; ~ učenje]; sin. dovršavati, svršavati; ant. počinjati, začinjati zast., započinjati 2. 〈3. l.〉 približavati se kraju [Završava rok za upis u školu.]; sin. istjecati; vidski paranjak: završiti

im. ž. 〈G zàvršenosti, I zàvršenošću/zàvršenosti〉 svojstvo onoga što je završeno

im. m. 〈G završétka; mn. N završétci, G zavr̀šētākā〉 1. ono čime što završava, posljednji dio čega, točka u kojoj što završava [~ dana; sretan ~] 2. vremenska granica nakon koje što prestaje [~ rata] 3. prostorna granica iza koje se što više ne prostire [~ puta] 4. prestanak postojanja [~ života]; sin. nestanak, svršetak; ant. nastanak, postanak, rođenje, začetak pren.; sin. (konac²), kraj, svršetak; ant. početak

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàvr̄šīm, 3. l. mn. zàvr̄šē, imp. zavŕši, aor. zavŕših, prid. r. zavŕšio, prid. t. zàvr̄šen〉 1. dovesti što do kraja [~ posao; ~ predavanje; ~ razgovor; ~ učenje]; sin. dovršiti, svršiti; ant. početi, započeti 2. 〈3. l.〉 doći do kraja [Završio je rok za upis u školu.]; sin. isteći; vidski paranjak: završavati

prid. 〈G závr̄šnōg(a); ž. závr̄šnā, s. závr̄šnō〉 1. koji je na kraju, kojim se što završava [završno poglavlje; ~ ispit; završno natjecanje]; ant. početni, polazni 2. koji se odnosi na završnicu [~ susret; ~ turnir]; sin. (finalni)

im. ž. 〈G závršnicē; mn. N závršnice, G závršnīcā〉 sp. završno natjecanje; sin. (finale)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàvrćēm, 3. l. mn. zàvrćū, imp. zàvrći, aor. zàvrtah, imperf. zàvrtāh, prid. r. zàvrtao, prid. t. zàvrtān〉 1. uvijajući ili vrteći podizati što [~ nogavice; ~ rukave]; sin. podvijati 2. vrteći zatvarati što [~ slavinu]; ant. odvrtati; vidski paranjak: zavrnuti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàvrtīm, 3. l. mn. zàvrtē, imp. zavr̀ti, aor. zavr̀tjeh, prid. r. m. zavr̀tio, ž. zavr̀tjela, s. zavr̀tjelo, mn. zavr̀tjeli, prid. t. zàvrćen〉 1. početi vrtjeti, promijeniti položaj čega pomicanjem oko osi [~ vrtuljak] 2. pren. pomaknuti kružnim pokretom [~ glavom]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zavúčem, 3. l. mn. zavúkū, imp. zavúci, aor. zavúkoh, prid. r. zàvūkao, prid. t. zavùčen, pril. p. zàvūkāvši〉 1. uvlačeći staviti što u što, ispred ili iza čega [~ ruku u rupu; ~ ruku iza kreveta] 2. pren. učiniti da što traje dulje [~ razgovor] • zàvūći se 〈povr.〉 ući u zatvoren prostor; vidski paranjak: zavlačiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zazèlenīm, 3. l. mn. zazèlenē, imp. zazelèni, aor. zazelènih, prid. r. zazelènio, prid. t. zazèlenjen〉 obojiti što zelenom bojom, učiniti što zelenim [~ ogradu]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zazelènīm se, 3. l. mn. zazelènē se, imp. zazelèni se, aor. zazelènjeh se, prid. r. m. zazelènio se, ž. zazelènjela se, s. zazelènjelo se, mn. zazelènjeli se〉 postati zelenim ili dobiti zelenu boju [Lišće je zazelenjelo.]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. zàzīmī, 3. l. mn. zàzīmē, aor. 3. l. jd. zȁzīmi, prid. r. s. zazímilo〉 zaći u zimu, poprimiti obilježja zime [Zazimilo je.]

im. s. 〈G zazívānja〉 1. privlačenje čije pozornosti glasom; sin. dozivanje, prizivanje, zvanje 2. zvanje u pomoć molitvom

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàzīvām/zàzīvljēm, 3. l. mn. zazívajū/zàzīvljū, imp. zàzīvāj/zazívlji, aor. zazívah, imperf. zàzīvāh, prid. r. zazívao, prid. t. zàzīvān〉 1. glasom privlačiti čiju pozornost [~ prolaznike]; sin. dozivati, prizivati, zvati 2. a. molitvom zvati u pomoć [~ Boga] b. moliti da se što dogodi [~ kišu]; vidski paranjak: zazvati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zazòvem, 3. l. mn. zazòvū, imp. zazòvi, aor. zàzvah, prid. r. m. zȁzvao, ž. zȁzvāla, s. zȁzvālo, mn. zȁzvāli, prid. t. zȁzvān〉 1. glasom privući čiju pozornost [~ prolaznika]; sin. dozvati, prizvati 2. a. molitvom dozvati u pomoć [~ Boga] b. molitvom postići da se što dogodi [~ kišu]; vidski paranjak: zazivati

gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàzvīždīm, 3. l. mn. zàzvīždē, imp. zazvíždi, aor. zazvíždah, prid. r. zazvíždao, prid. t. zàzvīždān〉 1. početi zviždati, oglasiti se zviždukom [Dječak je zazviždao.]; sin. fućnuti razg. 2. početi zviždati, ispustiti zvižduk [Lokomotiva je zazviždala.]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàzvonīm, 3. l. mn. zàzvonē, imp. zazvòni, aor. zazvònih, prid. r. zazvònio〉 početi zvoniti, oglasiti se zvonjavom [Telefon je zazvonio.]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. zàzvūčī, 3. l. mn. zàzvūčē, aor. 3. l. jd. zazvúča, prid. r. zazvúčao〉 1. imati kakav zvuk [~ šuplje] 2. izazvati kakav dojam [Riječi su zazvučale svečano.]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàžalīm, 3. l. mn. zàžalē, imp. zàžali, aor. zàžalih, prid. r. zàžalio〉 1. osjetiti žalost za kim ili čim ili zbog čega propuštenoga [~ za propuštenom prilikom] 2. osjetiti žaljenje zbog kakva postupka [Zažalio je što je bio grub.]; sin. požaliti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàžārīm, 3. l. mn. zàžārē, imp. zažári, aor. zažárih, prid. r. zažário, prid. t. zàžāren〉 1. ugrijati što tako da žari [~ peć; ~ željezo]; sin. usijati, užariti 2. pren. učiniti da što postane zanimljivije ili napeto [~ atmosferu; ~ situaciju]; sin. usijati, užariti • zažáriti se 〈povr.〉 1. biti ispunjen žarom, postati vrućim od žara 2. pren. a. postati crvenim ili vrućim [Lice mu se zažarilo.] b. postati zanimljivim ili napetim [Situacija se zažarila.]; sin. usijati se pren. v. pod usijati, užariti se pren. v. pod užariti