došljàkinja | im. ž. 〈G došljàkinjē; mn. N došljàkinje, G došljàkīnjā〉 razg. 1. žena koja se odnekud doselila 2. žena koja nije rođena u kojemu kraju; ant. domorotkinja; sin. doseljenica |
došúljati se | gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. dòšūljām se, 3. l. mn. došúljajū se, imp. dòšūljāj se, aor. došúljah se, prid. r. došúljao se〉 1. šuljajući se dospjeti na određeno mjesto [~ u sobu] 2. šuljajući se dospjeti kamo s određenoga mjesta [~ iz sobe]; ant. odšuljati se |
došvŕljati | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. dòšvr̀ljām, 3. l. mn. došvŕljajū, imp. dòšvr̀ljāj, aor. došvŕljah, prid. r. došvŕljao〉 1. švrljajući dospjeti na određeno mjesto [~ u dvorište] 2. švrljajući dospjeti kamo s određenoga mjesta [~ iz dvorišta]; ant. odšvrljati |
dòtaći | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòtaknēm, 3. l. mn. dòtaknū, imp. dotàkni, aor. dotàkoh, prid. r. dòtakao, prid. t. dòtaknūt, pril. p. dòtakāvši〉 v. dotaknuti |
dòtad | |
dotàda | pril., usp. dotad |
dotàdašnjī | prid. 〈G dotàdašnjēg(a); ž. dotàdašnjā, s. dotàdašnjē〉 koji je bio dotad, do toga trenutka |
dotàknuti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòtaknēm, 3. l. mn. dòtaknū, imp. dotàkni, aor. dotàknuh, prid. r. dotàknuo, prid. t. dòtaknūt, pril. p. dotàknūvši〉 nakratko biti s kim ili s čim u kratkome tjelesnom doticaju [~ komu ruku]; sin. dirnuti, dodirnuti, taknuti poet. • dotàknuti (se) 〈prijel.〉 pren. usput spomenuti [~ problem; ~ se problema] • dotàknuti se 〈povr.〉 uzajamno doći s kim ili s čim u kratak tjelesni doticaj; sin. dodirnuti se v. pod dodirnuti; sin. (dotaći); vidski paranjak: doticati |
dòteći | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. dotèče/dòteknē, 3. l. mn. dotèkū/dòteknū, aor. 3. l. jd. dȍteče, prid. r. dòtekao, pril. p. dòtekāvši〉 1. tekući se uliti ili doći na kakvo mjesto [Voda je dotekla.]; ant. oteći¹; vidski parnjak: dotjecati 2. pren. imati dosta čega [Sredstva su mu dotekla do kraja mjeseca.] |
dȍticāj | |
dòticati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòtičēm, 3. l. mn. dòtičū, imp. dòtiči, aor. dòticah, imperf. dòticāh, prid. r. dòticao, prid. t. dòticān〉 više puta dolaziti s kim ili s čim u kratak tjelesni doticaj; sin. dirati, dodirivati, ticati poet. • dòticati (se) 〈prijel.〉 pren. usput spominjati [~ problem; ~ se problema] • dòticati se 〈povr.〉 više puta uzajamno dolaziti s kim ili s čim u kratak tjelesni doticaj; sin. dodirivati se v. pod dodirivati; vidski paranjak: dotaknuti |
dòtjecānje | |
dòtjecati | |
dòtjerati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòtjerām, 3. l. mn. dòtjerajū, imp. dòtjerāj, aor. dòtjerah, prid. r. dòtjerao, prid. t. dòtjerān〉 1. tjerajući dovesti koga na određeno mjesto [~ ovce u staju]; ant. otjerati 2. tjerajući dovesti koga kamo s određenoga mjesta [~ iz staje]; ant. otjerati • dòtjerati (se) 〈prijel.〉 dovesti što u red, učiniti koga ili što ljepšim; sin. uljepšati (se), urediti (se) v. pod urediti; Vidski parnjaci: dotjeravati, dotjerivati |
dotjerávānje | im. s. 〈G dotjerávānja〉 dovođenje čega u red, činjenje koga ili čega ljepšim; sin. dotjerivanje, uljepšavanje, uređivanje |
dotjerávati (se) | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dotjèrāvām, 3. l. mn. dotjerávajū, imp. dotjèrāvāj, aor. dotjerávah, imperf. dotjèrāvāh, prid. r. dotjerávao, prid. t. dotjèrāvān〉 dovoditi što u red, činiti koga ili što ljepšim; sin. dotjerivati (se), uljepšavati (se), uređivati (se) v. pod uređivati; vidski parnjak: dotjerati ( se) |
dotjerívānje | im. s. 〈G dotjerívānja〉 usp. dotjeravanje |
dotjerívati (se) | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dotjèrujēm, 3. l. mn. dotjèrujū, imp. dotjèrūj, aor. dotjerívah, imperf. dotjèrīvāh, prid. r. dotjerívao, prid. t. dotjèrīvān〉 usp. dotjeravati ( se) |
dótlē | |
dòtok | im. m. 〈G dòtoka; mn. N dòtoci, G dȍtōkā〉 1. neprestano jednolično kretanje do kojega mjesta [~ električne struje] 2. skupljanje čega na jednome mjestu [~ novca]; sin. dotjecanje, priljev |
dòtrajati | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. dòtrajē, 3. l. mn. dòtrajū, aor. 3. l. jd. dȍtraja, prid. r. dòtrajao〉 potrošiti se, uništiti se uporabom |
dotr̀čati | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. dòtrčīm, 3. l. mn. dòtrčē, imp. dotr̀či, aor. dotr̀čah, prid. r. dotr̀čao〉 1. trčeći dospjeti na određeno mjesto [~ u selo] 2. trčeći dospjeti kamo s određenoga mjesta [~ iz sela]; ant. otrčati |
dòtūći | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dotúčem, 3. l. mn. dotúkū, imp. dotúci, aor. dotúkoh, prid. r. dòtūkao, prid. t. dotùčen〉 1. tukući ubiti koga; sin. zatući 2. pren. oduzeti komu nadu [Poraz ga je dotukao.] |
dovábiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòvābīm, 3. l. mn. dòvābē, imp. dovábi, aor. dovábih, prid. r. dovábio, prid. t. dòvābljen〉 1. namamiti životinje dozivanjem, posebnim uzvicima, riječima ili mamcem [~ kokoši zrnjem; ~ psa dajući mu kost; ~ rakove u košaru]; ant. odvabiti 2. pren. privući koga obećanjima; sin. domamiti, namamiti, primamiti |
dováljati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòvāljām, 3. l. mn. dováljajū, imp. dòvāljāj, aor. dováljah, imperf. dòvāljāh, prid. r. dováljao, prid. t. dòvāljān〉 1. valjajući dogurati na određeno mjesto [~ u dvorište] 2. valjajući dogurati kamo s određenoga mjesta [~ iz dvorišta] • dováljati se 〈povr.〉 1. valjajući se dospjeti na određeno mjesto [~ se u dvorište] 2. valjajući se dospjeti kamo s određenoga mjesta [~ se iz dvorišta]; sin. dokotrljati; ant. odvaljati, otkotrljati |
dóvdē | |
dovèslati | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. dovèslām, 3. l. mn. dovèslajū, imp. dovèslāj, aor. dovèslah, prid. r. dovèslao〉 1. veslajući dospjeti na određeno mjesto [~ u zaljev] 2. veslajući dospjeti kamo s određenoga mjesto [~ iz zaljeva]; ant. odveslati |
dòvesti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dovèdem, 3. l. mn. dovèdū, imp. dovèdi, aor. dovèdoh, prid. r. dòveo, prid. t. dovèden〉 1. vodeći koga dospjeti na određeno mjesto [~ oca u grad]; ant. odvesti 2. vodeći koga dospjeti kamo s određenoga mjesta [~ oca iz grada]; ant. odvesti 3. dopremiti, postaviti što čega nije bilo [~ plin]; sin. uvesti 4. pren. kakvim postupkom prouzročiti ili izazvati što [~ do ludila]; vidski paranjak: dovoditi |
dòvesti (se) | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dovèzem, 3. l. mn. dovèzū, imp. dovèzi, aor. dovèzoh, prid. r. dòvezao, prid. t. dovèzen〉 1. vozeći prebaciti koga ili što na određeno mjesto [Dovezao je prijatelja u bolnicu.; Dovezli su se na more.] 2. vozeći prebaciti koga ili što kamo s određenoga mjesta [Dovezao je prijatelja iz bolnice.; Dovezli su se s mora.]; ant. odvesti ( se); vidski paranjak: dovoziti ( se) |
doviđénja | usk. pozdrav pri rastanku |
dovíjati se | gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. dòvijām se, 3. l. mn. dovíjajū se, imp. dòvijāj se, aor. dovíjah se, imperf. dòvijāh se, prid. r. dovíjao se〉 v. domišljati se |
dȍvijēka | |
dovikívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dovìkujēm, 3. l. mn. dovìkujū, imp. dovìkūj, aor. dovikívah, imperf. dovìkīvāh, prid. r. dovikívao, prid. t. dovìkīvān〉 govoriti što komu vičući • dovikívati se 〈povr.〉 razgovarati s kim vičući; vidski paranjak: doviknuti |
dovíknuti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòvīknēm, 3. l. mn. dòvīknū, imp. dovíkni, aor. dovíknuh, prid. r. dovíknuo, prid. t. dòvīknūt〉 reći što komu vičući; vidski parnjak: dovikivati |
dovínuti se | gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. dòvīnēm se, 3. l. mn. dòvīnū se, imp. dovíni se, aor. dovínuh se, prid. r. dovínuo se, prid. t. dòvīnūt〉 v. domisliti se pod domisliti |
dòviti se | gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. dȍvijēm se, 3. l. mn. dȍvijū se, imp. dòvīj se, aor. dòvih se, prid. r. m. dȍvio se, ž. dȍvīla se, s. dȍvīlo se; mn. dȍvīli se〉 v. domisliti se pod domisliti |
dovláčēnje | im. s. 〈G dovláčēnja〉 1. dovođenje koga ili čega na određeno mjesto vučenjem 2. dovođenje koga ili čega kamo s određenoga mjesta vučenjem; ant. odvlačenje |
dovláčiti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòvlāčīm, 3. l. mn. dòvlāčē, imp. dovláči, aor. dovláčih, imperf. dovláčijāh, prid. r. dovláčio, prid. t. dòvlāčen〉 1. vukući dovoditi koga ili što na određeno mjesto [~ drva u dvorište] 2. vukući dovoditi koga ili što kamo s određenoga mjesta [~ drva iz dvorišta]; ant. odvlačiti; vidski paranjak: dovući |
dóvlē | |
dòvod | |
dovòditi | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòvodīm, 3. l. mn. dòvodē, imp. dovòdi, aor. dovòdih, imperf. dòvođāh/dovòdijāh, prid. r. dovòdio, prid. t. dòvođen〉 1. vodeći koga dospijevati na određeno mjesto [~ oca u grad]; ant. odvoditi; vidski parnjak: dovesti 2. vodeći koga dospijevati kamo s određenoga mjesta [~ oca iz grada]; ant. odvoditi; vidski parnjak: dovesti 3. kakvim postupkom izazivati što [~ do ludila]; vidski parnjak: dovesti 4. dopremati, postavljati što čega nije bilo [~ plin]; sin. uvoditi; vidski parnjak: dovesti 5. sustavom cijevi i otvora omogućiti tekućini, plinu i sl. da dotječe [~ vodu u stan; ~ plin u zgradu]; ant. odvoditi |
dòvođēnje | im. s. 〈G dòvođēnja〉 1. vođenje koga otkamo na određeno mjesto; ant. odvođenje 2. vođenje koga s određenoga mjesta; ant. odvođenje 3. izazivanje čega kakvim postupkom 4. dopremanje, postavljanje onoga čega nije bilo; sin. uvođenje 5. omogućivanje dotjecanja tekućine, plina i sl. sustavom cijevi i otvora [~ vode]; sin. dovod; ant. odvod, odvođenje |
dȍvōljan | prid. 〈G dȍvōljna; odr. dȍvōljnī, G dȍvōljnōg(a); ž. dȍvōljna, s. dȍvōljno〉 1. koji je onolik koliko je potrebno [dovoljna količina]; sin. dostatan; ant. nedostatan, nedovoljan 2. 〈neodr.; u im. funkciji〉 najniža prolazna školska ocjena označena s 2 [~ iz matematike]; sin. dvojka razg. |
dȍvōljno | |
dȍvōljnōst | im. ž. 〈G dȍvōljnosti, I dȍvōljnošću/dȍvōljnosti〉 svojstvo onoga što je dovoljno; sin. dostatnost; ant. nedostatnost, nedovoljnost |
dòvoz | |
dovòziti (se) | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dòvozīm, 3. l. mn. dòvozē, imp. dovòzi, aor. dovòzih, imperf. dòvožāh/dovòzijāh, prid. r. dovòzio, prid. t. dòvožen〉 1. vozeći prebacivati koga ili što na određeno mjesto [Dovozio je prijatelja u bolnicu.; Dovozili su se na more.] 2. vozeći prebacivati koga ili što kamo s određenoga mjesta [Dovozio je prijatelja iz bolnice.; Dovozili su se s mora.]; ant. odvoziti (se); vidski paranjak: dovesti ( se) |
dòvožēnje | im. s. 〈G dòvožēnja; mn. N dòvožēnja, G dòvožēnjā〉 v. dovoz |