dȑvo | im. s. 〈G dȑveta/dȑva; mn. N drvèta/dr̀va, G drvétā/dŕvā〉 1. 〈G dȑveta; mn. N drvèta, G drvétā〉 bot. višegodišnja biljka s korijenom, deblom i krošnjom [crnogorično ~; listopadno ~]; sin. stablo 2. 〈G dȑva; mn. N dr̀va, G dŕvā〉 a. obrađeni dio stabla koji se dobio sječenjem i piljenjem [~ za ogrjev] b. 〈jd.〉 gradivo od istoimene biljke [načinjen od drva] |
drvòdjelja | im. m. 〈G drvòdjeljē, V dȑvodjeljo; mn. N drvòdjelje, G drvòdjēljā〉 v. tesar |
drvòdjeljskī | prid. 〈G drvòdjeljskōg(a); ž. drvòdjeljskā, s. drvòdjeljskō〉 v. tesarski |
dȑvorēd | im. m. 〈G dȑvorēda; mn. N dȑvorēdi, G dȑvorēdā〉 pravilno zasađeno drveće duž ulice, u parku i sl. |
dȑvorēz | im. m. 〈G dȑvorēza; mn. N dȑvorēzi, G dȑvorēzā〉 1. ukras izrađen rezanjem u drvu 2. tehnika umnažanja slika s pomoću drvenih ploča 3. otisak dobiven istoimenom tehnikom |
drvòsječa | im. m. 〈G drvòsječē, V dȑvosječo; mn. N drvòsječe, G drvòsjēčā〉 osoba koja siječe drveće |
dȑzak | prid. 〈G dr̀ska; odr. dr̀skī, G dr̀skōg(a); ž. dr̀ska, s. dȑsko; komp. dr̀skijī〉 1. koji nema obzira prema drugomu, koji je nepristojan 2. koji odražava čiju bezobzirnost ili nepristojnost; sin. bezobrazan |
dr̀žāč | im. m. 〈G držáča; mn. N držáči, G držáčā〉 predmet koji što čvrsto drži ili kojim se što pridržava ili učvršćuje [~ za police] |
dŕžak | im. m. 〈G dŕška; mn. N dŕšci, G dȓžākā〉 1. dio predmeta koji se drži ili prihvaća rukom kako bi se tim predmetom moglo rukovati [~ noža; ~ metle] 2. bot. dio prašnika koji nosi dvije prašnice; sin. prašnička nit v. pod nit |
dr̀žānje | im. s. 〈G dr̀žānja〉 1. stanje i proces u kojemu se što drži 2. položaj tijela [uspravno ~; lijepo ~; loše ~] |
dr̀žati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dr̀žīm, 3. l. mn. dr̀žē, imp. dr̀ži, aor. dr̀žah, imperf. dr̀žāh, prid. r. m. dȑžao, ž. dȑžāla, s. dȑžālo, mn. dȑžāli, prid. t. dȑžān〉 1. ne ispuštati ono što se uhvatilo ili što se ima u ruci [~ u ruci] 2. prisiljavati koga da ostane na jednome mjestu, da se ne kreće [~ lopova] 3. činiti da tko ili što ostane u kakvu stanju, položaju ili situaciji [~ koga u neznanju] 4. služiti čemu kao oslonac, potpora [Stupovi drže most.] 5. imati što na određenome mjestu [~ knjige na polici] 6. izvoditi kakvu radnju [~ nastavu; ~ govor] 7. imati svoje mišljenje o čemu [Držim da sam u pravu.]; sin. misliti, smatrati ◇ ~ stražu v. stražariti • dr̀žati se 〈povr.〉 1. tjelesno i psihički biti u određenome stanju [Dobro se drži.] 2. postupati u skladu s čim [~ se riječi] 3. biti pričvršćen za što [Naljepnica se čvrsto drži.] ♦ ~ do sebe imati visoko mišljenje o sebi, imati samopoštovanja (ponosa) |
dr̀žava | im. ž. 〈G dr̀žavē; mn. N dr̀žave, G dȑžāvā〉 pol. političko-pravna, međunarodno priznata upravna organizacija s punim ili ograničenim suverenitetom i različitim oblicima vladavine i uređenja [demokratska ~; samostalna ~]; sin. zemlja |
dr̀žavljanin | im. m. 〈G dr̀žavljanina; mn. N dr̀žavljani, G dr̀žavljānā〉 1. osoba koja pripada određenoj državnoj zajednici i koja je državljanstvo stekla rođenjem ili ga dobila na koji drugi način 2. stanovnik koje države |
dr̀žavljānka | im. ž. 〈G dr̀žavljānkē, DL dr̀žavljānki; mn. N dr̀žavljānke, G dr̀žavljānkā/dr̀žavljānkī〉 1. žena koja pripada određenoj državnoj zajednici i koja je državljanstvo stekla rođenjem ili ga dobila na koji drugi način 2. stanovnica koje države |
državljànstvo | im. s. 〈G državljànstva; mn. N državljànstva, G držàvljānstāvā/držàvljānstvā〉 pol. pripadnost određenoj državi koje uključuje prava i obveze pojedinca prema državi |
dr̀žāvnī | prid. 〈G dr̀žāvnōg(a); ž. dr̀žāvnā, s. dr̀žāvnō〉 koji pripada državi, koji se odnosi na državu [državna granica; državna politika; ~ novac] |
dr̀žāvnica | im. ž. 〈G dr̀žāvnicē; mn. N dr̀žāvnice, G dr̀žāvnīcā〉 najviša državna dužnosnica |
dr̀žāvničin | prid. 〈G dr̀žāvničina; ž. dr̀žāvničina, s. dr̀žāvničino〉 koji pripada državnici |
dr̀žavnīčkī | prid. 〈G dr̀žāvnīčkōg(a); ž. dr̀žāvnīčkā, s. dr̀žāvnīčkō〉 koji se odnosi na državnike [~ razgovori] |
dr̀žāvnīk | im. m. 〈G dr̀žāvnīka, V dr̀žāvnīče; mn. N dr̀žāvnīci, G dr̀žāvnīkā〉 najviši državni dužnosnik |
držávnōst | im. ž. 〈G držávnosti, I držávnošću/držávnosti; mn. N držávnosti, G držávnostī〉 državna samostalnost, neovisnost |
dȑžavotvōrnī | prid. 〈G dȑžavotvōrnōg(a); ž. dȑžavotvōrnā, s. dȑžavotvōrnō〉 koji pridonosi stvaranju i učvršćivanju države [državotvorna ideja] |
dualìstičkī | prid. 〈G dualìstičkōg(a); ž. dualìstičkā, s. dualìstičkō〉 koji se odnosi na dualizam [dualistička vladavina] |
dualìzam | im. m. 〈G dualìzma〉 1. fil. filozofski pravac prema kojemu se zbilja sastoji od dvaju načela koja ravnopravno postoje, npr. dobro – zlo, svjetlo – tama, muško – žensko 2. pol. zajednica dviju država sa zajedničkim vladarom, dvovlašće, dvojna monarhija |
dȗb | im. m. 〈G dȗba, L dúbu; mn. N dȕbovi, G dȕbōvā〉 pokr. v. hrast |
dúbēnje | im. s. 〈G dúbēnja〉 pravljenje udubine u čemu tvrdom oštrim oruđem; sin. (dubljenje) |
dubìna | im. ž. 〈G dubìnē, A dȕbinu; mn. N dubìne, G dubínā〉 1. udaljenost od vodene površine do dna [~ mora] 2. područje duboko ispod površine mora, jezera, rijeke i sl. [morska ~] 3. prostor koji se nalazi na velikoj udaljenosti od početka čega ili je u unutrašnjosti čega [u dubini špilje] 4. frekvencijsko svojstvo zvuka ovisno o broju titraja u sekundi [~ tona]; ant. visina 5. pren. ono što je skriveno, što se ne pokazuje [~ duše] |
dubinòmjer | im. m. 〈G dubinòmjera, I dubinòmjerom; mn. N dubinòmjeri, G dubinòmjērā〉 naprava za mjerenje dubine vode; sin. (sonda) |
dùbīnskī | prid. 〈G dùbīnskōg(a); ž. dùbīnskā, s. dùbīnskō〉 koji se odnosi na dubinu [dubinsko ronjenje] |
dúbiti | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. dúbīm, 3. l. mn. dúbē, imp. dúbi, aor. dúbih, imperf. dúbljāh, prid. r. dúbio〉 stajati na glavi |
dúbiti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. dúbīm, 3. l. mn. dúbē, imp. dúbi, aor. dúbih, imperf. dúbljāh, prid. r. dúbio, prid. t. dȗbljen〉 v. dupsti |
dúbljēnje | im. s. 〈G dúbljēnja〉 1. stajanje na glavi 2. v. dubenje |
dùbok | prid. 〈G dubòka; odr. dùbokī, G dùbokōg(a); ž. dubòka, s. dubòko; komp. dȕbljī〉 1. koji je veće dubine od uobičajene ili prosječne [duboko more]; ant. plitak 2. koji se nalazi na velikoj dubini [duboki korijen]; ant. plitak 3. koji ima mali broj titraja u sekundi [~ glas]; ant. visok 4. pren. koji je potpun (o snu); ant. plitak |
dubòko | pril. 〈komp. dȕbljē〉 1. na velikoj dubini [~ roniti] 2. u mjeri koju obilježava jačina ili punina [~ spavati; On je ~ povrijeđen.] |
dùbrava | im. ž. 〈G dùbravē; mn. N dùbrave, G dȕbrāvā〉 zast. mala šuma, često hrastova |
dùćān | im. m. 〈G dućána; mn. N dućáni, G dućánā〉 razg. v. prodavaonica, trgovina |
dȕd | im. m. 〈G dùda; mn. N dùdovi, G dȕdōvā〉 bot. 1. listopadno drvo s velikom krošnjom i slatkim jestivim plodovima [bijeli ~; crni ~] 2. sladak jestivi crni ili bijeli plod istoimenoga drveta; sin. murva |
dȕda | im. ž. 〈G dȕdē; mn. N dȕde, G dȗdā〉 gumena sisaljka kroz koju dijete siše tekuću hranu iz bočice ◇ ~ varalica predmet od umjetnoga gradiva koji se umeće djetetu u usta radi smirivanja |
dȕdāš | im. m. 〈G dȕdāša, V dȕdāšu; mn. N dȕdāši, G dȕdāšā〉 glazbenik koji svira dude |
dȕdašica | im. ž. 〈G dȕdašicē; mn. N dȕdašice, G dȕdašīcā〉 glazbenica koja svira dude |
dȕdašičin | prid. 〈G dȕdašičina; ž. dȕdašičina, s. dȕdašičino〉 koji pripada dudašici |
dȕdati | gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. dȕdām, 3. l. mn. dȕdajū, imp. dȕdāj, aor. dȕdah, imperf. dȕdāh, prid. r. dȕdao, prid. t. dȕdān〉 1. 〈neprijel.〉 piti s pomoću dude 2. 〈prijel.〉 razg. v. sisati |
dȕde | im. pl. t. ž. 〈G dȗdā〉 folk., glazb. puhaće narodno glazbalo slično gajdama |
dȕdov | prid. 〈G dȕdova; ž. dȕdova, s. dȕdovo〉 koji pripada dudu [~ list] |
dùēt | im. m. 〈G duéta; mn. N duéti, G duétā〉 glazb. 1. sviranje ili pjevanje udvoje 2. glazbeno djelo za dva glasa ili za dva glazbala |
dȗg | im. m. 〈G dȗga, L dúgu; mn. N dȕgovi, G dȕgōvā〉 1. novac ili što vrijedno što se mora vratiti 2. obveza ili dužnost koju tko ima prema komu ili čemu ♦ biti u dugovima do guše (grla) imati velike dugove, biti prezadužen; grcati (gušiti se, plivati itd.) u dugovima imati velike dugove, biti prezadužen |
dȕg | prid. 〈G dùga; odr. dùgī, G dùgōg(a); ž. dùga, s. dȕgo; komp. dȕžī/dȕljī〉 1. koji ima velik razmak od jednoga do drugoga kraja [duga kosa; duga suknja]; sin. dugačak 2. koji traje više nego što je potrebno ili uobičajeno [dugo putovanje]; ant. kratak ♦ pao je (pružio se i sl.) koliko je ~ i širok pao je, ispružio se svom dužinom |
dúga | im. ž. 〈G dúgē, DL dúgi; mn. N dúge, G dúgā〉 met. niz obojenih lukova u bojama spektra koji se pojavljuju kad Sunčeve zrake prolaze kroz kapljice vode |