gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. isplètem, 3. l. mn. isplètū, imp. isplèti, aor. isplètoh, prid. r. ìspleo, prid. t. isplèten〉 pletući izraditi [~ džemper]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ìsplovīm, 3. l. mn. ìsplovē, imp. isplòvi, aor. isplòvih, prid. r. isplòvio〉 ploveći izići ili otići s određenoga mjesta [~ iz luke]; ant. uploviti; vidski parnjaci: isplovljavati, isplovljivati

im. s. 〈G isplovljávānja〉 izlaženje ili odlaženje s određenoga mjesta ploveći; sin. isplovljivanje; ant. uplovljavanje, uplovljivanje

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. isplòvljāvām, 3. l. mn. isplovljávajū, imp. isplòvljāvāj, aor. isplovljávah, imperf. isplòvljāvāh, prid. r. isplovljávao〉 ploveći izlaziti ili odlaziti s određenoga mjesta [~ iz luke]; sin. isplovljivati; ant. uplovljavati, uplovljivati; vidski parnjak: isploviti

im. s. 〈G isplovljívānja〉 usp. isplovljavanje

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. isplòvljujēm, 3. l. mn. isplòvljujū, imp. isplòvljūj, aor. isplovljívah, imperf. isplòvljīvāh, prid. r. isplovljívao〉 usp. isplovljavati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìspljunēm, 3. l. mn. ìspljunū, imp. ìspljuni, aor. ìspljunuh, prid. r. ìspljunuo, prid. t. ìspljunūt〉 naglo i snažno izbaciti što kroz usta [~ krv]; sin. pljunuti

pril. 1. u početku [Ispočetka je sve bilo dobro.] 2. tako da se radnja ponovi od početka [Pjevaj ~!]

prij. 〈G〉 1. označuje da se tko ili što nalazi ili kreće s donje strane ili na donjoj strani čega [bore ~ očiju; zemlja ~ mene; stajati ~ krova]; sin. pod; ant. nad 2. označuje da tko ili što ima vrijednost manju od čega [uspjeh ~ očekivanja; ocjene ~ prosjeka]; ant. iznad

prid. 〈G ispodpròsječna; odr. ispodpròsječnī, G ispodpròsječnōg(a); ž. ispodpròsječna, s. ispodpròsječno〉 koji je ispod prosjeka, koji je lošiji od prosjeka; ant. iznadprosječan, natprosječan

im. ž. 〈G ispodpròsječnosti, I ispodpròsječnošću/ispodpròsječnosti〉 osobina onoga koji je ispodprosječan ili svojstvo onoga što je ispodprosječno; ant. iznadprosječnost, natprosječnost

gl. svrš. prijel. 1. → iskazati 2. → izraziti, pokazati 3. → očitovati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ispòrūčīm, 3. l. mn. ispòrūčē, imp. isporúči, aor. isporúčih, prid. r. isporúčio, prid. t. ispòrūčen〉 1. v. dostaviti 2. v. predati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. isporùčujēm, 3. l. mn. isporùčujū, imp. isporùčūj, aor. isporučívah, imperf. isporùčīvāh, prid. r. isporučívao, prid. t. isporùčīvān〉 1. v. dostavljati 2. v. predavati

im. ž. 〈G ȉsporukē, DL ȉsporuci; mn. N ȉsporuke, G ȉsporūkā〉 1. v. dostava 2. v. predaja

im. ž. 〈G ìsposnicē; mn. N ìsposnice, G ìsposnīcā〉 žena koja se iz vjerskih razloga odrekla društva i živi sama, daleko od ljudi; sin. asketkinja pren.

prid. 〈G ìsposničina; ž. ìsposničina, s. ìsposničino〉 koji pripada isposnici; sin. asketkinjin

prid. 〈G ìsposničkōg(a); ž. ìsposničkā, s. ìsposničkō〉 koji se odnosi na isposnike i isposništvo

im. m. 〈G ìsposnīka, V ìsposnīče; mn. N ìsposnīci, G ìsposnīkā〉 osoba koja se iz vjerskih razloga odrekla društva i živi sama, daleko od ljudi; sin. asket pren.

im. s. 〈G ìsposnīštva〉 stanje osobe koja se iz vjerskih razloga odrekla društva i živi sama, daleko od ljudi

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ispòstavīm, 3. l. mn. ispòstavē, imp. ispòstavi, aor. ispòstavih, prid. r. ispòstavio, prid. t. ispòstavljen〉 službeno uručiti, dostaviti ili poslati [~ paket; ~ račun] • ispòstaviti se 〈povr.; 3. l.〉 izići na vidjelo nakon nekoga vremena ili kakva događaja [Ispostavilo se da to nije istina.]; vidski paranjak: ispostavljati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ispòstavljām, 3. l. mn. ispòstavljajū, imp. ispòstavljāj, aor. ispòstavljah, imperf. ispòstavljāh, prid. r. ispòstavljao, prid. t. ispòstavljān〉 službeno uručivati, dostavljati ili slati [~ pakete; ~ račune] • ispòstavljati se 〈povr.; 3. l.〉 izlaziti na vidjelo nakon nekoga vremena ili kakva događaja [Ispostavlja se da to nije istina.]; vidski paranjak: ispostaviti

im. ž. 〈G ȉspovijēdi, L ispovijédi, I ȉspovijēđu/ȉspovijēdi; mn. N ȉspovijēdi, G ispovijédī, DLI ispovijédima〉 1. rel. kršćanski sakrament u kojemu vjernik pred svećenikom priznaje svoje grijehe da bi od Boga dobio oprost; sin. sakrament pomirenja v. pod sakrament 2. pren. otkrivanje osobnih tajna, pričanje o sebi; sin. ispovijest

im. s. 〈G ispovijédānja〉 1. obavljanje obreda ispovijedi, slušanje čije ispovijedi kao dio obreda 2. kazivanje svojih grijeha svećeniku u obredu ispovijedi radi dobivanja oprosta 3. javno priznavanje i iznošenje vlastitih stajališta, ideja ili vjerovanja

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ispòvijēdām, 3. l. mn. ispovijédajū, imp. ispòvijēdāj, aor. ispovijédah, imperf. ispòvijēdāh, prid. r. ispovijédao, prid. t. ispòvijēdān〉 1. obavljati obred ispovijedi, slušati čiju ispovijed [~ vjernike] 2. javno priznavati i iznositi svoje stajališta, ideje ili vjerovanja [~ svoju vjeru] • ispovijédati se 〈povr.〉 kazivati svoje grijehe svećeniku u sakramentu ispovijedi radi dobivanja oprosta; vidski paranjak: ispovjediti

im. ž. 〈G ȉspovijēsti, I ȉspovijēšću/ȉspovijēsti; mn. N ȉspovijēsti, G ȉspovijēstī〉 otkrivanje osobnih tajna, pričanje o sebi; sin. ispovijed pren.

im. ž. 〈G ispovjedaònicē; mn. N ispovjedaònice, G ispovjedaònīcā〉 rel. posebno uređen prostor u crkvi za ispovijed

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ispòvjedīm, 3. l. mn. ispòvjedē, imp. ispòvjedi, aor. ispòvjedih, prid. r. ispòvjedio, prid. t. ispòvjeđen〉 1. obaviti obred ispovijedi, saslušati čiju ispovijed [~ vjernike] 2. javno priznati i iznijeti svoje stajalište, ideje ili vjerovanja [~ svoju vjeru] • ispòvjediti se 〈povr.〉 kazati svoje grijehe svećeniku u sakramentu ispovijedi radi dobivanja oprosta; vidski paranjak: ispovijedati

im. m. 〈G ispovjedníka, V ȉspovjednīče; mn. N ispovjedníci, G ispovjedníkā〉 svećenik koji ispovijeda

im. m. 〈G ȉspraćāja; mn. N ȉspraćāji, G ȉspraćājā〉 pratnja onoga koji je na odlasku [svečani ~ gostiju; došli su na ~] ◇ posljednji ~ obred polaganja pokojnikova tijela u grob; sin. pogreb, pokop, sahrana, ( sprovod)

im. s. 〈G ìspraćānja; mn. N ìspraćānja, G ìspraćānjā〉 dovođenje koga do kojega mjesta uz pratnju i ostajanje s njim do rastanka

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìspraćām, 3. l. mn. ìspraćajū, imp. ìspraćāj, aor. ìspraćah, imperf. ìspraćāh, prid. r. ìspraćao, prid. t. ìspraćān〉 prateći dovoditi koga do kojega mjesta i ostati s njim do rastanka [~ goste]; vidski parnjak: ispratiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìsperēm, 3. l. mn. ìsperū, imp. ispèri, aor. ìsprah, prid. r. m. ȉsprao, ž. ȉsprāla, s. ȉsprālo, mn. ȉsprāli, prid. t. ȉsprān〉 1. vodom ukloniti nečistoću ili kakvo sredstvo za pranje [~ kosu] 2. pročistiti iznutra [~ usta; ~ želudac]; vidski paranjak: ispirati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìspratīm, 3. l. mn. ìspratē, imp. ìsprati, aor. ìspratih, prid. r. ìspratio, prid. t. ìspraćen〉 prateći dovesti koga do kakva mjesta i ostati s njim do rastanka [~ goste]; vidski parnjak: ispraćati

im. ž. 〈G ȉspravē; mn. N ȉsprave, G ȉsprāvā〉 službeni dokument koji što potvrđuje i služi kao dokaz čemu

im. m. 〈G ìsprāvka; mn. N ìsprāvci, G ìspravākā〉 promjena kojom se ispravlja pogreška [~ teksta; ~ zadaće]

prid. 〈G ȉsprāvna; odr. ȉsprāvnī, G ȉsprāvnōg(a); ž. ȉsprāvna, s. ȉsprāvno; komp. ispràvnijī〉 1. koji radi kako treba, koji nije u kvaru [~ sat; ispravno vozilo]; ant. neispravan, pokvaren 2. v. pravilan, točan

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìspravīm, 3. l. mn. ìspravē, imp. ìspravi, aor. ìspravih, prid. r. ìspravio, prid. t. ìspravljen〉 1. popraviti ili ukloniti pogreške 2. označiti pogreške i ocijeniti [~ zadaće; ~ testove] 3. dobiti bolju ocjenu od prijašnje [~ jedinicu; ~ matematiku] 4. postaviti što u uspravan položaj ili staviti da stoji uspravno [~ leđa]; sin. uspraviti; ant. iskriviti, poviti, svinuti, sviti • ìspraviti (se) 〈prijel.〉 popraviti čiju pogrešku [~ koga u govoru]; sin. (korigirati) • ìspraviti se 〈povr.〉 zauzeti uspravan položaj, stati uspravno [Ispravi se!]; sin. uspraviti se v. pod uspraviti; ant. iskriviti se v. pod iskriviti; vidski paranjak: ispravljati

im. s. 〈G ìspravljānja; mn. N ìspravljānja, G ìspravljānjā〉 1. popravljanje ili uklanjanje pogrešaka 2. označivanje pogrešaka i ocjenjivanje 3. dobivanje boljih ocjena od prijašnjih 4. postavljanje čega u uspravan položaj ili stavljanje da stoji uspravno; sin. uspravljanje; ant. krivljenje, povijanje, svijanje 5. popravljanje čije pogreške; sin. (korigiranje) 6. zauzimanje uspravna položaja, stajanje uspravno; sin. uspravljanje; ant. iskrivljavanje, iskrivljivanje 

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìspravljām, 3. l. mn. ìspravljajū, imp. ìspravljāj, aor. ìspravljah, imperf. ìspravljāh, prid. r. ìspravljao, prid. t. ìspravljān〉 1. popravljati ili uklanjati pogreške 2. označivati pogreške i ocjenjivati [~ zadaće; ~ testove] 3. dobivati bolje ocjene od prijašnjih [~ jedinice; ~ matematiku] 4. postavljati što u uspravan položaj ili stavljati da stoji uspravno [~ leđa]; sin. uspravljati; ant. kriviti, povijati, svijati • ìspravljati (se) 〈prijel.〉 popravljati čiju pogrešku [~ koga u govoru]; sin. (korigirati) • ìspravljati se 〈povr.〉 zauzimati uspravan položaj, stajati uspravno; sin. uspravljati se v. pod uspravljati; ant. iskrivljavati se v. pod iskrivljavati, iskrivljivati se v. pod iskrivljivati; vidski paranjak: ispraviti

pril. 〈komp. ispràvnijē〉 1. onako kako treba [~ postupati]; ant. neispravno 2. v. pravilno, točno

im. ž. 〈G ȉsprāvnosti, I ȉsprāvnošću/ȉsprāvnosti〉 1. svojstvo onoga što radi kako treba, što nije u kvaru; ant. neispravnost, pokvarenost 2. v. pravilnost, točnost

prid. 〈G ȉsprāzna; odr. ȉsprāznī, G ȉsprāznōg(a); ž. ȉsprāzna, s. ȉsprāzno; komp. ispràznijī〉 1. koji nema uporišta u stvarnosti, koji nije utemeljen [isprazna tvrdnja] 2. pren. koji je površan i tašt [~ čovjek] 3. koji je bez vrijednosti [isprazno brbljanje]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìsprāznīm, 3. l. mn. ìsprāznē, imp. isprázni, aor. ispráznih, prid. r. ispráznio, prid. t. ìsprāžnjen〉 1. učiniti što praznim, izvaditi sadržaj iz čega [~ vreću]; ant. ispuniti, napuniti 2. učiniti da u kojoj prostoriji ne bude ljudi [~ sudnicu]; Vidski parnjaci: ispražnjavati, ispražnjivati

im. ž. 〈G ȉsprāznosti, I ȉsprāznošću/ȉsprāznosti〉 osobina onoga koji je isprazan ili svojstvo onoga što je isprazno

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ispràžnjāvām, 3. l. mn. ispražnjávajū, imp. ispràžnjāvāj, aor. ispražnjávah, imperf. ispràžnjāvāh, prid. r. ispražnjávao, prid. t. ispràžnjāvān〉 1. činiti što praznim, vaditi sadržaj iz čega [~ vreću] 2. činiti da u kojoj prostoriji ne bude ljudi [~ sudnicu]; sin. ispražnjivati, prazniti; ant. ispunjati, puniti; vidski paranjak: isprazniti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ispràžnjujēm, 3. l. mn. ispražnjùjū, imp. ispràžnjūj, aor. ispražnjívah, imperf. ispràžnjīvāh, prid. r. ispražnjívao, prid. t. ispràžnjīvān〉 usp. ispražnjavati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. isprèbījām, 3. l. mn. isprebíjajū, imp. isprèbījāj, aor. isprebíjah, prid. r. isprebíjao, prid. t. isprèbījān〉 jako istući koga