prid. 〈G istòpisna; odr. istòpisnī, G istòpisnōg(a); ž. istòpisna, s. istòpisno〉 1. koji se odnosi na istopisnicu 2. koji se isto piše kao i što drugo 3. koji ima različit sadržaj, a isti pisani oblik kao i koja druga riječ; sin. homografski; ant. homofonski, istozvučni

im. ž. 〈G istòpisnicē; mn. N istòpisnice, G istòpisnīcā〉 jez. riječ koja se piše jednako kao i koja druga riječ, ali se različito izgovara; sin. homograf; ant. homofon, istozvučnica

im. ž. 〈G istòpisnosti, I istòpisnošću/istòpisnosti〉 jez. pojava da se riječi jednako pišu, ali različito izgovaraju; sin. homografija; ant. homofonija, istozvučnost

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìstopīm, 3. l. mn. ìstopē, imp. istòpi, aor. istòpih, prid. r. istòpio, prid. t. ìstopljen〉 otopiti što do kraja [~ salo]; vidski parnjak: istapati • istòpiti se 〈povr.〉 pren. nestati ili smanjiti se [Ušteda se istopila.]

prid. 〈G istòrodnōg(a); ž. istòrodnā, s. istòrodnō〉 koji je istoga roda ili iste vrste kao i tko drugi ili što drugo [~ narodi; ~ pojmovi; istorodne biljke]; sin. (jednorodni); ant. raznorodni

prid. 〈G istòsmjērnōg(a); ž. istòsmjērnā, s. istòsmjērnō〉 koji ide ili teče uvijek u istome smjeru [istosmjerna struja]

im. ž. 〈G istosmjérnosti, I istosmjérnošću/istosmjérnosti〉 svojstvo onoga što je istosmjerno

prid. 〈G istostrànična; odr. istostràničnī, G istostràničnōg(a); ž. istostrànična, s. istostrànično〉 v. jednakostraničan

im. m. 〈G ȉstovāra, I ȉstovārom/ȉstovārem〉 vađenje kakva tereta iz prijevoznoga sredstva; ant. utovar

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. istòvārām, 3. l. mn. istovárajū, imp. istòvārāj, aor. istovárah, imperf. istòvārāh, prid. r. istovárao, prid. t. istòvārān〉 vaditi kakav teret iz prijevoznoga sredstva [~ ugljen iz vagona]; sin. iskrcavati, istovarivati; ant. ukrcavati, utovarati, utovarivati; vidski parnjak: istovariti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. istòvarīm, 3. l. mn. istòvarē, imp. istòvari, aor. istòvarih, prid. r. istòvario, prid. t. istòvaren〉 izvaditi kakav teret iz prijevoznoga sredstva [~ ugljen iz vagona]; sin. iskrcati; ant. ukrcati, utovariti; vidski parnjaci: istovarati, istovarivati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. istovàrujēm, 3. l. mn. istovàrujū, imp. istovàrūj, aor. istovarívah, imperf. istovàrīvāh, prid. r. istovarívao, prid. t. istovàrīvān〉 usp. istovarati

prid. 〈G istòvjetna; odr. istòvjetnī, G istòvjetnōg(a); ž. istòvjetna, s. istòvjetno〉 koji se ne razlikuje od onoga s kojim se uspoređuje [~ način rada; istovjetna narav; istovjetne prilike]; sin. jednak; ant. drugi, drukčiji, nejednak, različit

pril. tako da se ne razlikuje od čega [~ raditi; ~ vrednovati]; sin. jednako; ant. drukčije, nejednako, različito

im. ž. 〈G istòvjetnosti, I istòvjetnošću/istòvjetnosti〉 svojstvo onoga što je istovjetno; sin. jednakost; ant. nejednakost, različitost

prid. 〈G istòvremena; odr. istòvremenī, G istòvremenōg(a); ž. istòvremena, s. istòvremeno〉 v. istodoban

pril. v. istodobno

im. ž. 〈G istòvremenosti, I istòvremenošću/istòvremenosti〉 v. istodobnost

prid. 〈G istòvrijēdna; odr. istòvrijēdnī, G istòvrijēdnōg(a); ž. istòvrijēdna, s. istòvrijēdno〉 koji je iste vrijednosti kao što drugo; sin. (ekvivalentan)

im. ž. 〈G istovrijédnicē; mn. N istovrijédnice, G istovrijédnīcā〉 jez. riječ koja ima istu vrijednost i isti sadržaj kao i koja druga riječ; sin. (ekvivalent)

im. ž. 〈G istovrijédnosti, I istovrijédnošću/istovrijédnosti〉 svojstvo onoga što je istovrijedno; sin. (ekvivalencija)

im. ž. 〈G istòvrsnosti, I istòvrsnošću/istòvrsnosti〉 svojstvo onoga što je istovrsno; ant. raznovrsnost

prid. 〈G istòvrsna; odr. istòvrsnī, G istòvrsnōg(a); ž. istòvrsna, s. istòvrsno〉 koji pripada istoj vrsti kao i što drugo [istovrsni poslovi; istovrsno bilje]; ant. raznovrstan

prid. 〈G istòznačna; odr. istòznačnī, G istòznačnōg(a); ž. istòznačna, s. istòznačno〉 1. koji ima isto značenje kao i što drugo [istoznačno upozorenje] 2. jez. koji ima različit izraz, a isti sadržaj kao i koja druga riječ; sin. sinoniman; ant. homoniman, istoobličan

im. ž. 〈G istòznačnicē; mn. N istòznačnice, G istòznačnīcā〉 jez. riječ koja ima različit izraz, a isti sadržaj kao i koja druga riječ; sin. sinonim; ant. homonim, istoobličnica

im. ž. 〈G istòznačnosti, I istòznačnošću/istòznačnosti〉 1. svojstvo onoga što je istoznačno 2. jez. pojava da riječi imaju različit izraz, a isti sadržaj; sin. sinonimija; ant. homonimija, istoobličnost

prid. 〈G istòzvūčna; odr. istòzvūčnī, G istòzvūčnōg(a); ž. istòzvūčna, s. istòzvūčno〉 koji isto zvuči kao i što drugo [istozvučna melodija]; sin. homofonski

prid. 〈G istòzvūčnōg(a); ž. istòzvūčnā, s. istòzvūčnō〉 1. koji se odnosi na istozvučnicu 2. koji ima isti izgovor kao i koja druga riječ, ali se različito piše; sin. homofonski; ant. homografski, istopisan

im. ž. 〈G istozvúčnicē; mn. N istozvúčnice, G istozvúčnīcā〉 jez. riječ koja se izgovara jednako kao i koja druga riječ, ali se različito piše; sin. homofon; ant. homograf, istopisnica

im. ž. 〈G istozvúčnosti, I istozvúčnošću/istozvúčnosti〉 1. glazb. svojstvo onoga što zvuči kao i što drugo; sin. (homofonija), jednoglasje 2. jez. svojstvo onoga što ima jednak izgovor kao i koja druga riječ, ali se različito piše; sin. homofonija; ant. homografija, istopisnost

im. ž. 〈G ȉstragē, DL ȉstrazi; mn. N ȉstrage, G ȉstrāgā〉 dio kaznenoga postupka u kojemu se prikupljaju dokazi [policijska ~]

im. m. 〈G istràžitelja; mn. N istràžitelji, G istràžitēljā〉 službenik koji vodi istragu [policijski ~]

im. ž. 〈G istražitèljicē; mn. N istražitèljice, G istražitèljīcā〉 službenica koja vodi istragu [policijska ~]

prid. 〈G istražitèljičina; ž. istražitèljičina, s. istražitèljičino〉 koji pripada istražiteljici

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ìstrāžīm, 3. l. mn. ìstrāžē, imp. istráži, aor. istrážih, prid. r. istrážio, prid. t. ìstrāžen〉 1. sustavno provjeriti ili prikupiti činjenice o onome što je slabo poznato ili nepoznato [~ utjecaj štetnih plinova na okoliš]; sin. ispitati 2. prikupiti dokaze u kaznenome postupku; sin. (provesti istragu) v. pod provesti 3. izložiti što znanstvenomu istraživanju, utvrditi svojstva kakve tvari ili proizvoda [~ lijek; ~ nove metode]; sin. ispitati; vidski paranjak: istraživati

im. m. 〈G istraživáča, V ȉstraživāču; mn. N istraživáči, G istraživáčā〉 osoba koja istražuje nepoznato, koja se bavi istraživačkim radom

im. ž. 〈G istraživàčicē; mn. N istraživàčice, G istraživàčīcā〉 žena koja istražuje nepoznato, koja se bavi istraživačkim radom

prid. 〈G istraživàčičina; ž. istraživàčičina, s. istraživàčičino〉 koji pripada istraživačici

prid. 〈G istražìvāčkōg(a); ž. istražìvāčkā, s. istražìvāčkō〉 koji se odnosi na istraživače i istraživanje [istraživačka ekspedicija]

im. s. 〈G istražívānja; mn. N istražívānja, G istražívānjā〉 1. sustavno provjeravanje ili prikupljanje činjenica o onome što je slabo poznato ili nepoznato 2. izlaganje čega znanstvenomu istraživanju, utvrđivanje svojstva kakve tvari ili proizvoda; sin. ispitivanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. istràžujēm, 3. l. mn. istràžujū, imp. istràžūj, aor. istražívah, imperf. istràžīvāh, prid. r. istražívao, prid. t. istràžīvān〉 1. sustavno provjeravati ili prikupljati činjenice o onome što je slabo poznato ili nepoznato [~ utjecaj štetnih plinova na okoliš]; sin. ispitivati 2. prikupljati dokaze u kaznenome postupku; sin. (provoditi istragu) v. pod provoditi 3. izlagati što znanstvenomu istraživanju, utvrđivati svojstva kakve tvari ili proizvoda [~ lijek; ~ nove metode]; sin. ispitivati; vidski paranjak: istražiti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ìstrčīm, 3. l. mn. ìstrčē, imp. istr̀či, aor. istr̀čah, prid. r. istr̀čao〉 1. izići trčeći [~ iz sobe]; sin. izjuriti, izletjeti pren.; ant. uletjeti pren., utrčati 2. dospjeti kamo trčeći [~ na igralište] • istr̀čati se 〈povr.〉 1. mnogo ili dovoljno trčati; sin. natrčati se 2. pren. neoprezno, brzopleto ili prije vremena što izreći; vidski paranjak: istrčavati

im. s. 〈G istrčávānja; mn. N istrčávānja, G istrčávānjā〉 1. napuštanje kojega mjesta trčeći; ant. utrčavanje 2. pristizanje kamo trčeći 3. pren. neoprezno, brzopleto ili prijevremeno govorenje

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. istr̀čāvām, 3. l. mn. istrčávajū, imp. istr̀čāvāj, aor. istrčávah, imperf. istr­̀čāvāh, prid. r. istrčávao〉 1. izlaziti trčeći [~ iz sobe]; sin. izlijetati pren.; ant. ulijetati pren., utrčavati 2. dospijevati kamo trčeći [~ na igralište] • istrčávati se 〈povr.〉 pren. neoprezno, brzopleto ili prije vremena što govoriti; vidski paranjak: istrčati

im. s. 〈G istrebljénja〉 1. rezultat potpunoga uklanjanja čega trijebljenjem 2. pren. rezultat potpunoga uklanjanja, potpunoga uništavanja čega

im. s. 〈G istrebljívānja〉 1. potpuno uklanjanje čega trijebljenjem 2. pren. potpuno uklanjanje, potpuno uništavanje čega; sin. zatiranje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. istrèbljujēm, 3. l. mn. istrèbljujū, imp. istrèbljūj, aor. istrebljívah, imperf. istrèbljīvāh, prid. r. istrebljívao, prid. t. istrèbljīvān〉 1. trijebeći čistiti, uklanjati što [~ korov; ~ nametnike] 2. pren. potpuno uklanjati, potpuno uništavati što [~ običaje]; sin. zatirati; vidski paranjak: istrijebiti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ìstrēsām, 3. l. mn. istrésajū, imp. ìstrēsāj, aor. istrésah, imperf. ìstrēsāh, prid. r. istrésao, prid. t. ìstrēsān〉 1. tresući izbacivati što rastresito iz čega [~ krumpire iz vreće] 2. tresući čistiti od prašine [~ tepihe]; vidski paranjak: istresti