klobùčār | im. m. 〈G klobučára, V klȍbučāru/klȍbučāre; mn. N klobučári, G klobučárā〉 obrtnik koji izrađuje klobuke, šešire |
klobučárev | prid. 〈G klobučáreva; ž. klobučáreva, s. klobučárevo〉 koji pripada klobučaru; sin. klobučarov |
klobučàrica | im. ž. 〈G klobučàricē; mn. N klobučàrice, G klobučàrīcā〉 obrtnica koja izrađuje klobuke, šešire |
klobučàričin | prid. 〈G klobučàričina; ž. klobučàričina, s. klobučàričino〉 koji pripada klobučarici |
klobučárov | prid. 〈G klobučárova; ž. klobučárova, s. klobučárovo〉 usp. klobučarev |
klòbūk | im. m. 〈G klobúka; mn. N klobúci, G klobúkā〉 1. zast. v. šešir 2. bot. dio gljive iznad stručka, gornji dio gljive |
klòkan | im. m. 〈G klòkana; mn. N klòkani, G klȍkānā〉 zool. australski tobolčar koji ima duge stražnje noge i stopala, snažan rep te izduljenu njušku [crvenkasti ~; mrki ~] |
klȍkōt | im. m. 〈G klȍkota〉 šum koji stvara voda koja izvire ključajući, teče preko kamenja ili iz slavine |
klokòtati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. klòkoćē, 3. l. mn. klòkoćū, aor. 3. l. jd. klȍkotā, imperf. 3. l. jd. klòkotāše, prid. r. klokòtao〉 proizvoditi klokot, šumjeti klokotom [vrelo klokoće] |
klȏn | im. m. 〈G klȏna, L klónu; mn. N klȍnovi, G klȍnōvā〉 biol. jedinka genski istovjetna svojemu roditelju nastala nespolnim razmnožavanjem od jednoga roditelja |
klonírānje | im. s. 〈G klonírānja; mn. N klonírānja, G klonírānjā〉 stvaranje jedinke genski istovjetne roditelju |
klonírati | gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. klònīrām, 3. l. mn. klonírajū, imp. klònīrāj, aor. klonírah, imperf. klònīrāh, prid. r. klonírao, prid. t. klònīrān〉 stvoriti/stvarati jedinke genski istovjetne roditelju |
klòniti se | gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. klȍnīm se, 3. l. mn. klȍnē se, imp. klòni se, aor. klònih se, prid. r. klònio se〉 držati se dalje od koga ili čega [~ neprilika] |
klònuti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. klȍnēm, 3. l. mn. klȍnū, imp. klòni, aor. klònuh, prid. r. klònuo〉 1. izgubiti uspravan položaj [Glava mu klone.] 2. pren. izgubiti snagu ili volju za rad [~ pod teretom obveza] |
klópa | im. ž. 〈G klópē〉 žarg. skup svih namirnica ili prehrambenih proizvoda namijenjenih ljudima i životinjama [brza ~; dječja ~; zdrava ~]; sin. hrana |
klópati | |
klȍpka | im. ž. 〈G klȍpkē, DL klȍpci; mn. N klȍpke, G klȏpkā/klȍpkī〉 naprava za hvatanje životinja koja sklapanjem priklješćuje dio tijela [~ za lisice; ~ za medvjede; ~ za ptice]; sin. stupica ♦ postaviti klopku (stupicu, zamku) komu podmuklo pokušati nasamariti koga, nastojati dovesti koga u nepriliku; upasti (uletjeti i sl.) u čiju klopku (stupicu, zamku) nepredviđeno se naći u teškome položaju, naći se u neprilici zbog čijih podmetanja |
klȍpōt | im. m. 〈G klȍpota〉 isprekidan zvuk koji nastaje udaranjem jednoga tvrdog predmeta o drugi, npr. drva o drvo ili željeza o kamen [~ stroja] |
klopòtati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. klòpoćē, 3. l. mn. klòpoćū, aor. 3. l. jd. klȍpotā, imperf. 3. l. jd. klòpotāše, prid. r. klopòtao〉 proizvoditi klopot [Stroj klopoće.] |
klȏr | im. m. 〈G klȏra, L klóru, I klȏrom〉 kem. kemijski element (Cl), u prirodi se pojavljuje samo u spojevima, u čistome stanju veoma otrovan žutozeleni plin, sastojak je kuhinjske soli |
klòrīd | |
klȍrofīl | im. m. 〈G klȍrofīla〉 biol. pigment koji ima svaki organizam sa sposobnošću fotosinteze |
klȍroplast | im. m. 〈G klȍroplasta; mn. N klȍroplasti, G klȍroplāstā〉 biol. organel koji sadržava različite pigmente (najviše klorofila) |
klȏrov | prid. 〈G klȏrova; ž. klȏrova, s. klȏrovo〉 kem. 1. koji pripada kloru [~ atom] 2. koji sadržava klor [~ oksid] |
klorovòdīčnī | prid. 〈G klorovòdīčnōg(a); ž. klorovòdīčnā, s. klorovòdīčnō〉 koji se odnosi na klorovodik [klorovodična kiselina] |
klorovòdīk | im. m. 〈G klorovodíka〉 kem. spoj klora s vodikom, bezbojni plin oštra mirisa koji se dimi i lako otapa u vodi stvarajući klorovodičnu kiselinu |
klȗb | im. m. 〈G klȗba, L klúbu; mn. N klȕbovi, G klȕbōvā〉 1. sportsko društvo [nogometni ~; odbojkaški ~; rukometni ~] 2. zajednica koja okuplja članove na temelju zajedničkih aktivnosti, potrebe ili cilja [~ prijatelja knjige] |
klúpa | im. ž. 〈G klúpē; mn. N klúpe, G klúpā〉 dulja sjedalica za više osoba [školska ~; ~ u parku] |
klȕpko | im. s. 〈G klȕpka; mn. N klȕpka, G klȕbākā/klȗpkā, DLI klȕpcima〉 1. konac, konopac ili vuna namotani u obliku kugle ili lopte [~ vune]; sin. namotaj, smotak 2. pren. gomila čega što je gusto stisnuto i isprepleteno [~ zmija] ♦ ~ se počelo odmatati stvari postaju jasnije, situacija polako postaje razumljivijom |
kljȃst | prid. 〈G kljásta; odr. kljȃstī, G kljȃstōg(a); ž. kljásta, s. kljȃsto〉 koji nema dio tijela, obično ruku ili nogu; sin. sakat |
kljȁstiti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. kljȁstīm, 3. l. mn. kljȁstē, imp. kljȁsti, aor. kljȁstih, imperf. kljȁšćāh, prid. r. kljȁstio, prid. t. kljȁšten〉 činiti koga kljastim; sin. sakatiti |
kljèštār | im. m. 〈G klještára, I klještárom/klještárem; mn. N klještári, G klještárā〉 zool. 1. 〈mn.〉 skupina kopnenih člankonožaca bez ticala koji na prednjemu dijelu tijela, iza usta, imaju kliješta koja služe za hvatanje plijena, najpoznatiji su paučnjaci 2. pripadnik istoimene skupine |
kljȏva | im. ž. 〈G kljȏvē; mn. N kljȏve, G kljȏvā〉 zool. razvijen, izražen očnjak nekih sisavaca |
kljȕcānje | im. s. 〈G kljȕcānja〉 1. uzimanje hrane kljunom 2. udaranje kljunom |
kljȕcati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. kljȕcām, 3. l. mn. kljȕcajū, imp. kljȕcāj, aor. kljȕcah, imperf. kljȕcāh, prid. r. kljȕcao, prid. t. kljȕcān〉 1. uzimati hranu kljunom [Ptica kljuca zrnje.] 2. udarati kljunom [~ o prozor]; vidski paranjak: kljucnuti |
kljȕcnuti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. kljȕcnēm, 3. l. mn. kljȕcnū, imp. kljȕcni, aor. kljȕcnuh, prid. r. kljȕcnuo, prid. t. kljȕcnūt〉 1. uzeti hranu kljunom [~ zrno žita] 2. udariti kljunom [~ o prozor]; vidski paranjak: kljucati |
kljȗč | im. m. 〈G kljúča; mn. N kljúčevi, G kljúčēvā〉 1. nazubljeni kovinski predmet kojim se otvara ili zatvara brava [~ od stana; sobni ~] 2. alat kojim se što odvrće ili zavrće [francuski ~] 3. glazb. oznaka na početku notnoga crtovlja koja svojim oblikom i položajem određuje položaj tona u crtovlju [basov ~; violinski ~] 4. pren. a. uputa za rješavanje kakva problema [~ za razumijevanje teksta] b. važna točka, bitan dio kakva sustava [~ za razumijevanje problema] ♦ držati koga, što pod ključem držati što zaključano, držati koga u izolaciji; staviti ~ u bravu prestati s radom zbog nepovoljnih okolnosti |
kljȗč | im. m. 〈G kljúča〉 mjehurići zraka koji nastaju na površini vode koja vrije |
kljȕčan | |
ključànica | im. ž. 〈G ključànicē; mn. N ključànice, G ključànīcā〉 otvor brave u koji se stavlja ključ |
kljùčānje | |
kljùčati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. kljùčā, 3. l. mn. kljùčajū, aor. 3. l. jd. kljȕča, imperf. 3. l. jd. kljùčāše, prid. r. kljùčao〉 1. izbacivati mjehuriće pri temperaturi višoj od 100 Celzijevih stupnjeva (o tekućini) [Voda ključa.]; sin. kipjeti, kuhati, vreti 2. 〈3. l.〉 pren. odavati iznimnu živost ili uzbuđenost [Na stadionu je ključalo kao u kotlu.] |
kljùčić | im. m. 〈G kljùčića; mn. N kljùčići, G kljȕčīćā〉 um. mali ključ |
kljȗn | im. m. 〈G kljȗna, L kljúnu; mn. N kljȕnovi, G kljȕnōvā〉 1. zool. izbočene čeljusti ptica i nekih drugih kralježnjaka koje se sastoje od kostiju i rožnate vanjske prevlake 2. pren. istaknuti, suženi prednji i obično izduženi dio čega [~ broda] ♦ baciti (ubaciti) što u ~ (usta), usp. usta |
kljùnāš | im. m. 〈G kljunáša; mn. N kljunáši, G kljunášā〉 zool. 1. 〈mn.〉 red najprimitivnijih vodenih sisavaca aktivnih noću koji žive u Australiji i Novoj Gvineji 2. pripadnik istoimenoga reda ◇ čudnovati ~ vodeni sisavac, jednootvor s kljunom sličnim patkinu i repom poput dabrova koji nese jaja i doji mlade, tijelo mu je splošteno i pokriveno kratkom veoma masnom smeđom dlakom, na prednjim nogama ima plivaće kožice |
kljȕsād | zb. im. ž. 〈G kljȕsādi〉 više slabih, mršavih konja |
kljúse | im. s. 〈G kljùseta〉 slab, mršav konj |
km | oznaka za kilometar |