prid. 〈G kòbaltova; ž. kòbaltova, s. kòbaltovo〉 kem. 1. koji pripada kobaltu [~ atom] 2. koji sadržava kobalt [~ bromid]

prid. 〈G kóbna; odr. kȏbnī, G kȏbnōg(a); ž. kóbna, s. kȏbno; komp. kòbnijī〉 koji prouzročuje nesreću [kobni potres]

im. ž. 〈G kobásē; mn. N kobáse, G kobásā〉 razg. v. kobasica

im. ž. 〈G kobàsicē; mn. N kobàsice, G kobàsīcā〉 mesni prehrambeni proizvod, crijevo ispunjeno začinjenim sjeckanim mesom [domaća ~; lovačka ~]; sin. kobasa razg.

im. ž. 〈G kòbilē; mn. N kòbile, G kȍbīlā〉 ženka konja

im. ž. 〈G kòbilicē; mn. N kòbilice, G kòbilīcā〉 1. um. mala kobila 2. glazb. v. konjić 3. donji, središnji dio trupa broda

im. ž. 〈G kȍbrē; mn. N kȍbre, G kȍbārā/kȏbrā/kȍbrī〉 zool. otrovna zmija koja na vratu ima šare poput naočala; sin. (naočarka)

im. ž. 〈G kȍckē, DL kȍcki; mn. N kȍcke, G kȍcākā/kȏckā/kȍckī〉 1. mat. pravilno geometrijsko tijelo omeđeno sa šest sukladnih kvadrata 2. predmet u obliku istoimenoga geometrijskog tijela [~ šećera; bacati kocku] ♦ ~ je bačena pala je odluka, sve je riješeno; staviti što na kocku izložiti što opasnosti (riziku)

im. s. 〈G kȍckānja〉 1. igranje za novčane iznose ili kakve druge vrijednosti 2. pren. lakomisleno izvrgavanje opasnosti; sin. igranje

im. m. 〈G kȍckārā, V kȍckāru/kȍckāre; mn. N kȍckāri, G kȍckārā〉 osoba koja kocka

prid. 〈G kȍckāreva; ž. kȍckāreva, s. kȍckārevo〉 koji pripada kockaru; sin. kockarov

im. ž. 〈G kȍckaricē; mn. N kȍckarice, G kȍckarīcā〉 žena koja kocka

prid. 〈G kȍckaričina; ž. kȍckaričina, s. kȍckaričino〉 koji pripada kockarici

im. ž. 〈G kòckārnicē; mn. N kòckārnice, G kòckārnīcā〉 mjesto na kojemu se kocka

prid. 〈G kȍckārova; ž. kȍckārova, s. kȍckārovo〉 usp. kockarev

prid. 〈G kȍckārskōg(a); ž. kȍckārskā, s. kȍckārskō〉 koji se odnosi kockare i kockanje [~ dug]

prid. 〈G kȍckasta; odr. kȍckastī, G kȍckastōg(a); ž. kȍckasta, s. kȍckasto; komp. kockàstijī〉 1. koji je nalik kocki [kockasta zgrada] 2. razg. koji je sastavljen od kvadrata [košulja s kockastim uzorkom]

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. kȍckām, 3. l. mn. kȍckajū, imp. kȍckāj, aor. kȍckah, imperf. kȍckāh, prid. r. kȍckao〉 igrati za novčane iznose ili kakve druge vrijednosti [kocka svaki dan; ~ u igračnici] • kȍckati se 〈povr.〉 pren. lakomisleno se izvrgavati opasnosti [~ se svojom budućnošću; ~ se životom]; sin. igrati se v. pod igrati

im. ž. 〈G kȍckavicē; mn. N kȍckavice, G kȍckavīcā〉 bot. 1. samonikla zaštićena zeljasta višegodišnja otrovna biljka iz porodice ljiljana s okruglom podzemnom lukovicom [obična ~] 2. ukrasni veliki viseći zvonoliki ljubičasti cvijet istoimene biljke s bijelim kvadratićima po listovima

im. ž. 〈G kȍckicē; mn. N kȍckice, G kȍckīcā〉 um. mala kocka

im. ž. 〈G kȍčē; mn. N kȍče, G kȏčā〉 1. v. koća 2. v. koćarica

prid. 〈G kȍčāra, V kȍčāru/kȍčāre; mn. N kȍčāri, G kȍčārā〉 v. koćar

prid. 〈G kȍčāreva; ž. kȍčāreva, s. kȍčārevo〉 v. koćarev, koćarov

im. ž. 〈G kȍčaricē; mn. N kȍčarice, G kȍčarīcā〉 v. koćarica

prid. 〈G kȍčaričina; ž. kȍčaričina, s. kȍčaričino〉 v. koćaričin

prid. 〈G kȍčārova; ž. kȍčārova, s. kȍčārovo〉 v. koćarev, koćarov

im. s. 〈G kóčēnja〉 1. usporavanje ili zaustavljanje kretanja vozila s pomoću kočnice 2. pren. usporavanje ili otežavanje razvoja čega 3. gubljenje gipkosti

im. ž. 〈G kòčijē; mn. N kòčije, G kȍčījā〉 putnička kola s konjskom zapregom

im. m. 〈G kočijáša, V kȍčijāšu; mn. N kočijáši, G kočijášā〉 osoba koja vozi kočiju ♦ psovati kao ~ mnogo psovati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. kȏčīm, 3. l. mn. kȏčē, imp. kóči, aor. kóčih, imperf. kȏčāh, prid. r. kóčio, prid. t. kȏčen〉 1. usporavati ili zaustavljati kretanje vozila s pomoću kočnice [~ motor] 2. pren. usporavati ili otežavati razvoj čega [~ proizvodnju] • kóčiti se 〈povr.〉 gubiti gipkost, postajati ukočenim [Ruka mi se koči.]

im. ž. 〈G kóčnicē; mn. N kóčnice, G kóčnīcā〉 naprava kojom se usporava ili zaustavlja kretanje vozila [ručna ~]

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. kočòpērīm se, 3. l. mn. kočòpērē se, imp. kočopéri se, aor. kočopérih se, imperf. kočòpērāh se, prid. r. kočopério se〉 v. šepiriti se

im. ž. 〈G kȍćē; mn. N kȍće, G kȏćā〉 1. pom. mreža koja se poteže po dnu 2. pren. v. koćarica; sin. (koča)

prid. 〈G kȍćāra, V kȍćāru/kȍćāre; mn. N kȍćāri, G kȍćārā〉 ribar koji koćom lovi ribu na koćarici; sin. (kočar)

prid. 〈G kȍćāreva; ž. kȍćāreva, s. kȍćārevo〉 koji pripada koćaru; sin. (kočarev, kočarov), koćarov

im. ž. 〈G kȍćaricē; mn. N kȍćarice, G kȍćarīcā〉 1. ribarski brod koji vuče koću; sin. (koča, koća) 2. ribarica koja koćom lovi ribu; sin. (kočarica)

prid. 〈G kȍćaričina; ž. kȍćaričina, s. kȍćaričino〉 koji pripada koćarici; sin. (kočaričin)

prid. 〈G kȍćārova; ž. kȍćārova, s. kȍćārovo〉 usp. koćarev

im. s. 〈G kòćēnja; mn. N kòćēnja, G kòćēnjā〉 1. donošenje mladunaca na svijet (o sisavcima) 2. dolaženje na svijet (o mladuncima sisavaca)

im. m. 〈G kȏda, L kódu; mn. N kȍdovi, G kȍdōvā〉 1. sustav znakova kojim se oblikuje poseban jezični izraz 2. sustav znakova ili tajno pismo u kojemu slova, riječi ili brojke imaju dogovoreno promijenjeno značenje i čitaju se samo s pomoću dogovorenoga pravila, utvrđenoga ključa [imati ~]; sin. (šifra)

prij. 〈G〉 1. označuje da se tko ili što nalazi u blizini koga ili čega [sjediti ~ prozora]; sin. blizu, kraj, pokraj 2. označuje da se što zbiva u zatvorenome prostoru ili u prostoru koji pripada komu ili čemu [biti ~ kuće; prespavati ~ prijatelja]

im. ž. 〈G kȏdē; mn. N kȏde, G kȏdā〉 glazb. završni dio kompozicije ili njezina dijela

im. m. 〈G kòdeksa; mn. N kòdeksi, G kȍdēksā〉 1. najstariji oblik knjige 2. naziv za knjige i zbirku srednjovjekovnih propisa i zakona 3. pravni zbornik 4. skup načela koja određuju način ponašanja u kojemu području društvenih odnosa [~ časti; liječnički ~]

im. s. 〈G kodírānja; mn. N kodírānja, G kodírānjā〉 upisivanje čega s pomoću kodova, obilježavanje čega kodom

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. kòdīrām, 3. l. mn. kodírajū, imp. kòdīrāj, aor. kodírah, imperf. kòdīrāh, prid. r. kodírao, prid. t. kòdīrān〉 upisati/upisivati što s pomoću kodova, obilježiti/obilježavati što kodom; sin. (šifrirati)

im. m. 〈G koeficìjenta; mn. N koeficìjenti, G koeficìjenātā〉 mat. broj kojim je pomnožena koja promjenjiva veličina

im. m. 〈G kofeína〉 prirodni spoj koji se nalazi u listovima, sjemenkama i plodovima kave, a kao kemijski spoj u mnogim prehrambenim proizvodima, pićima i lijekovima

prid. 〈G kofèīnskōg(a); ž. kofèīnskā, s. kofèīnskō〉 koji sadržava kofein [~ napitak]; ant. beskofeinski