prid. 〈G moreplóvčeva; ž. moreplóvčeva, s. moreplóvčevo〉 v. pomorčev

im. ž. 〈G morèplōvkē, DL morèplōvkī; mn. N morèplōvke, G morèplōvkā/morèplōvkī〉 v. pomorka

im. s. 〈G moreplòvstva〉 v. pomorstvo

im. ž. 〈G mòreškē, DL mòreški/mòrešci〉 folk. korčulanski ples sa sabljama

im. m. 〈G morféma; mn. N morfémi, G morfémā〉 jez. najmanja jedinica izraza koja ima značenje

im. m. 〈G mȏrfija〉 bijela kristalna tvar snažna djelovanja koja se primjenjuje kao droga i protiv bolova, glavni sastojak opijuma

im. ž. 〈G morfològijē〉 1. gram. grana gramatike koja proučava oblike riječi; sin. oblikoslovlje 2. biol. grana biologije koja proučava oblik i građu biljnih i životinjskih organizama 3. zem. grana geografije koja proučava oblik i građu površine Zemlje; sin. (oblikotvorje)

prid. 〈G morfòloškōg(a); ž. morfòloškā, s. morfòloškō〉 1. gram. koji se odnosi na granu gramatike koja proučava oblike riječi; sin. oblikoslovni 2. biol. koji se odnosi na granu biologije koja proučava oblik i građu biljnih i životinjskih organizama 3. zem. koji se odnosi na granu geografije koja proučava oblik i građu površine Zemlje; sin. (oblikotvorni)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. mòrīm, 3. l. mn. mòrē, imp. mòri, aor. mòrih, imperf. mòrāh, prid. r. mòrio, prid. t. mȍren〉 psihički opterećivati koga, uporno koga mučiti [More ga snovi.]

im. m. 〈G mornára, V mȍrnāru/mȍrnāre; mn. N mornári, G mornárā〉 1. pom. član brodske posade 2. vojn. vojnik koji služi u ratnoj mornarici

prid. 〈G mornáreva; ž. mornáreva, s. mornárevo〉 koji pripada mornaru; sin. mornarov

im. ž. 〈G mornàricē; mn. N mornàrice, G mornàrīcā〉 pom., vojn. brodovlje jedne države s brodskim posadama, pomorskim ustanovama i pripadajućim kopnenim osobljem [ratna ~; trgovačka ~]

prid. 〈G mornàričkōg(a); ž. mornàričkā, s. mornàričkō〉 koji se odnosi na mornaricu

prid. 〈G mornárova; ž. mornárova, s. mornárovo〉 usp. mornarev

prid. 〈G mòrnārskōg(a); ž. mòrnārskā, s. mòrnārskō〉 koji se odnosi na mornare

prid. 〈G mòrskōg(a); ž. mòrskā, s. mòrskō〉 koji se odnosi na more [morska riba]; ant. slatkovodni

im. m. → žbuka

im. ž. 〈G mortadèlē〉 debela sušena svinjska ili teleća kobasica s dodatkom slanine i začina

im. m. 〈G mortalitéta〉 v. smrtnost

im. ž. 〈G mòruzgvē; mn. N mòruzgve, G mȍrūzgvā/mòruzgvī〉 zool. sjedilački žarnjak iz razreda koralja crvene, zelene ili smeđe boje koji nema čvrst kostur [crvena ~; zlatna ~]

im. m. 〈G mȍrža; mn. N mȍrževi, G mȍržēvā〉 zool. morski sisavac iz skupine zvijeri debele i naborane kože s dugim kljovama u gornjoj čeljusti

prid. 〈G mȍsnōg(a); ž. mȍsnā, s. mȍsnō〉 koji se odnosi na most

im. m. 〈G mȍsta, L mòstu; mn. N mȍstovi, G mȍstōvā〉 1. grad. građevina koja služi za prijelaz ljudi i prijenos tereta preko rijeke, morskoga tjesnaca, provalije ili kakve druge zapreke [cestovni ~; drveni ~; željeznički ~] 2. med. zubni nadomjestak ♦ rušiti (paliti) 〈sve〉 mostove 〈za sobom〉 prekinuti sve postojeće odnose (veze); graditi mostove 〈čega〉 uspostaviti suradnju (veze)

im. ž. 〈G mostàrinē〉 novčana naknada koja se plaća za prijelaz preko mosta

im. ž. 〈G mȍšnjē; mn. N mȍšnje, G mȍšānjā/mȏšnjā/mȍšnjī〉 anat. vrećica u kojoj su smještene muške spolne žlijezde

im. m. 〈G mȍšta, L mòštu, I mȍštem〉 slatki sok zreloga grožđa ili drugoga voća u kojemu još nije došlo do stvaranja alkohola

im. s. 〈G mòtānja〉 1. svijanje, obavijanje čega oko čega, uvijanje u što 2. kretanje uokolo bez cilja

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. mòtām, 3. l. mn. mòtajū, imp. mòtāj, aor. mòtah, imperf. mòtāh, prid. r. mòtao, prid. t. mȍtān〉 svijati, obavijati što oko čega, uvijati u što [~ konac; ~ vunu] • mòtati se 〈povr.〉 kretati se uokolo bez cilja [~ se po trgovinama]

im. m. 〈G motèla; mn. N motèli, G motélā〉 ugostiteljski objekt uz cestu za privremeni dnevni i noćni boravak gostiju

im. m. 〈G motéta; mn. N motéti, G motétā〉 glazb. višeglasna vokalna skladba s više istodobnih raznorodnih tekstova

im. ž. 〈G mòtikē, DL mòtici; mn. N mòtike, G mȍtīkā〉 oruđe za kopanje, prekapanje i usitnjavanje zemlje [kopati motikom]

im. ž. 〈G mòtikē, DL mòtici; mn. N mòtike, G mȍtīkā〉 oruđe za kopanje, prekapanje i usitnjavanje zemlje [kopati motikom]

im. m. 〈G motíva; mn. N motívi, G motívā〉 1. v. poticaj 2. knjiž. najmanja tematska jedinica kakva književnoga djela 3. lik. sadržajno obilježje likovnoga djela [pejzažni ~]

im. ž. 〈G motivácijē〉 1. v. poticaj 2. skup poticaja koji uvjetuju ponašanje 3. knjiž. obrazloženje motiva u književnome djelu

prid. 〈G motivácījskōg(a); ž. motivácījskā, s. motivácījskō〉 koji se odnosi na motivaciju [~ razgovor]

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. motìvīrām, 3. l. mn. motivírajū, imp. motìvīrāj, aor. motivírah, imperf. motìvīrāh, prid. r. motivírao, prid. t. motìvīrān〉 1. v. potaknuti 2. v. poticati 3. knjiž. obrazložiti/obrazlagati motive u književnome djelu

im. ž. 〈G mȍtkē, DL mȍtki; mn. N mȍtke, G mȏtkā/mȍtkī〉 1. dugo tanko drvo 2. sp. poseban atletski rekvizit [skok s motkom]

im. m. 〈G motocìkla; mn. N motocìkli, G motocìkālā/motocíklā〉 motorno vozilo s dvama kotačima; sin. motor razg., ( motorkotač)

im. m. 〈G motocìklista, V motocìklistu; mn. N motocìklisti, G motocìklīstā〉 osoba koja vozi motocikl; sin. motorist

im. ž. 〈G motocìklisticē; mn. N motocìklistice, G motocìklistīcā〉 žena koja vozi motocikl; sin. motoristica

prid. 〈G motocìklističina; ž. motocìklističina, s. motocìklističino〉 koji pripada motociklistici; sin. motorističin

prid. 〈G motociklìstičkōg(a); ž. motociklìstičkā, s. motociklìstičkō〉 koji se odnosi na motocikliste i motociklizam; sin. motoristički

im. m. 〈G motociklìzma〉 sp. sportska grana koja uključuje različita brzinska natjecanja motociklom; sin. (motorizam)

im. m. 〈G motóra, I motórom; mn. N motóri, G motórā〉 tehn. 1. uređaj koji pokreće strojeve, vozila i sl. [brodski ~; ~ automobila] 2. razg. v. motocikl ◇ ~ s unutarnjim izgaranjem motor kod kojega gorivo izgara u radnome prostoru pri čemu se kemijska energija goriva pretvara u toplinsku energiju, a toplinska energija u mehanički rad; stapni ~ motor u kojemu sila djeluje na stap za vrijeme svakoga drugog stapaja prema dolje

prid. 〈G motòričkōg(a); ž. motòričkā, s. motòričkō〉 koji se odnosi na motoriku

im. ž. 〈G motòrikē, DL motòrici〉 sposobnost izvođenja pokreta

im. m. 〈G motòrista, V motòristu; mn. N motòristi, G motòrīstā〉 osoba koja vozi motor; sin. motociklist

im. ž. 〈G motòristicē; mn. N motòristice, G motòristīcā〉 žena koja vozi motor; sin. motociklistica