gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. òdstūpām, 3. l. mn. odstúpajū, imp. òdstūpāj, aor. odstúpah, imperf. òdstūpāh, prid. r. odstúpao〉 1. postupati suprotno od onoga što je zadano ili očekivano [~ od dogovora; ~ od pravila] 2. v. povlačiti se pod povlačiti; vidski paranjak: odstupiti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. òdstūpīm, 3. l. mn. òdstūpē, imp. odstúpi, aor. odstúpih, prid. r. odstúpio〉 1. postupiti suprotno od onoga što je zadano ili očekivano [~ od dogovora; ~ od pravila] 2. v. povući se pod povući; vidski paranjak: odstupati

prid. 〈G ȍdsūtna; odr. ȍdsūtnī, G ȍdsūtnōg(a); ž. ȍdsūtna, s. ȍdsūtno〉 1. koji se ne nalazi na mjestu na kojemu bi trebao biti (o ljudima) [odsutni učenici]; sin. izočan; ant. nazočan, prisutan 2. koji ne postoji, koji ne vlada na određenome mjestu ili u određenome okružju [Odsutni su simptomi zaraze.]; ant. prisutan 3. koji odražava nepostojanje svijesti o događanjima oko sebe [~ pogled]

im. ž. 〈G ȍdsūtnosti, I ȍdsūtnošću/ȍdsūtnosti〉 1. osobina onoga koji se ne nalazi na mjestu na kojemu bi trebao biti ili svojstvo onoga što se ne nalazi na mjestu na kojemu bi trebalo biti; sin. izočnost; ant. nazočnost, prisutnost 2. svojstvo onoga što ne postoji, što ne vlada na određenome mjestu ili u određenome okružju; ant. prisutnost 3. svojstvo onoga što odražava nepostojanje svijesti o događanjima oko sebe

pril. iz svih smjerova, sa svih strana; sin. odsvuda, odsvukud

pril., usp. odsvud

()pril., usp. odsvud

gl. svrš. neprijel./povr. 〈prez. 1. l. jd. òdšētām/òdšēćēm, 3. l. mn. odšétajū/òdšēćū, imp. òdšētāj/odšéći, aor. odšétah, prid. r. odšétao〉 1. šetajući napustiti određeno mjesto [Odšetao je od kuće.; Odšetao se od nas.] 2. šetajući se dospjeti otkamo na određeno mjesto [odšetati na trg; odšetati se na trg]; ant. došetati (se)

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òdškrīnēm, 3. l. mn. òdškrīnū, imp. odškríni, aor. odškrínuh, prid. r. odškrínuo, prid. t. òdškrīnūt〉 malo otvoriti ili malo rastvoriti što [~ prozore; ~ vrata]

im. ž. 〈G òdštetē; mn. N òdštete, G ȍdštētā〉 novčani iznos koji se daje onomu komu je učinjena šteta; sin. nadoknada, naknada

prid. 〈G òdštetnōg(a); ž. òdštetnā, s. òdštetnō〉 koji se odnosi na odštetu [~ zahtjev]

gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. òdšūljām se, 3. l. mn. odšúljajū se, imp. òdšūljāj se, aor. odšúljah se, prid. r. odšúljao se〉 1. šuljajući se napustiti određeno mjesto [~ iz sobe] 2. šuljajući se dospjeti otkamo na određeno mjesto [~ u sobu]; ant. došuljati se

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. òdšvr̄ljām, 3. l. mn. odšvŕljajū, imp. òdšvr̄ljāj, aor. odšvŕljah, prid. r. odšvŕljao〉 1. švrljajući napustiti određeno mjesto [~ iz dvorišta] 2. švrljajući dospjeti otkamo na određeno mjesto [~ u dvorište]; ant. došvrljati

im. s. 〈G odučávānja〉 1. mijenjanje čijih navika, utjecanje na koga da odustane od kakve navike 2. napuštanje, odbacivanje kakve navike; sin. odvikavanje; ant. privikavanje, učenje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. odùčāvām, 3. l. mn. odučávajū, imp. odùčāvāj, aor. odučávah, imperf. odùčāvāh, prid. r. odučávao, prid. t. odùčāvān〉 mijenjati čije navike, utjecati na koga da odustane od kakve navike [~ dijete od sisanja palca]; ant. učiti • odučávati se 〈povr.〉 napuštati, odbacivati kakvu naviku [~ se od pušenja]; sin. odvikavati; ant. navikavati, privikavati; vidski paranjak: odučiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òdučīm, 3. l. mn. òdučē, imp. odùči, aor. odùčih, prid. r. odùčio, prid. t. òdučen〉 promijeniti čije navike, utjecati na koga da odustane od kakve navike [~ dijete od sisanja palca] • odùčiti se 〈povr.〉 napustiti, odbaciti kakvu naviku [~ se od pušenja]; sin. odviknuti; ant. naučiti, naviknuti, priviknuti; vidski paranjak: odučavati

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. odugòvlāčīm, 3. l. mn. odugòvlāčē, imp. odugovláči, aor. odugovláčih, imperf. odugovláčijāh, prid. r. odugovláčio〉 prouzročivati da se na što čeka duže od očekivanoga [Banka odugovlači s isplatom kredita.; ~ s odgovorom]; sin. otezati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òdūljīm, 3. l. mn. òdūljē, imp. odúlji, aor. odúljih, prid. r. odúljio, prid. t. òdūljen〉 učiniti da što traje dulje od predviđenoga ili zadanoga [~ predavanje]; sin. produljiti, produžiti, rastegnuti pren., razvući pren.; vidski parnjak: oduljivati • odúljiti se 〈povr.〉 potrajati dulje od predviđenoga ili zadanoga [Nastava se oduljila.]; sin. otegnuti se v. pod otegnuti, rastegnuti se pren. v. pod rastegnuti, razvući se pren., razg. v. pod razvući

im. s. 〈G oduljívānja〉 činjenje da što traje dulje od predviđenoga ili zadanoga; sin. produljivanje, rastezanje pren., razvlačenje pren.

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òdūljujēm, 3. l. mn. odùljujū, imp. odùljūj, aor. oduljívah, imperf. odùljīvāh, prid. r. oduljívao, prid. t. odùljīvān〉 činiti da što traje dulje od predviđenoga ili zadanoga [~ predavanje]; sin. produljivati, produžavati, produživati, rastezati pren., razvlačiti pren.; vidski parnjak: oduljiti

im. s. 〈G odùmirānja〉 1. prestajanje s radom i nestajanje 2. ostajanje bez potomstva umiranjem pojedinih predstavnika vrste 3. pren. prestanak postojanja

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. odùmirē, 3. l. mn. odùmirū, aor. 3. l. jd. ȍdumira, imperf. 3. l. jd. odùmirāše, prid. r. odùmirao〉 1. prestajati s radom i nestajati [tkivo odumire; Tuberkulozne stanice odumiru dvanaest sati nakon početka liječenja.] 2. umiranjem pojedinih predstavnika vrste ostajati bez potomstva [Ta vrsta odumire.] 3. pren. prestajati postojati [Stari zanati odumiru.]; vidski paranjak: odumrijeti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. ȍdumrē, 3. l. mn. ȍdumrū, aor. 3. l. jd. ȍdumrije, prid. r. m. ȍdumrō, ž. ȍdumr̄la, s. ȍdumr̄lo, mn. ȍdumr̄li〉 1. prestati s radom i nestati [To tkivo odumre veoma brzo.; Tuberkulozne stanice odumru dvanaest sati nakon početka liječenja.] 2. umiranjem pojedinih predstavnika vrste ostati bez potomstva [Ta vrsta brzo odumre.] 3. pren. prestati postojati [Stari su zanati odumrli.]; vidski paranjak: odumirati

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. odùpirēm se, 3. l. mn. odùpirū se, imp. odùpiri se, aor. odùpirah se, imperf. odùpirāh se, prid. r. odùpirao se〉 1. pružati otpor, protiviti se čemu neprihvatljivom [~ čijim zahtjevima]; sin. opirati se, suprotstavljati se v. pod suprotstavljati 2. odgurujući se od koga ili čega pružati otpor cijelim tijelom ili dijelom tijela [~ rukama i nogama]; sin. opirati se 3. rješavati se kakve misli, želje, navike, osjećaja itd. ili izbjegavati kakvo stanje [~ se nadzoru; ~ se napasti]; sin. otimati se v. pod otimati; vidski paranjak: oduprijeti se

gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. ȍduprēm se, 3. l. mn. ȍduprū se, imp. odùpri se, aor. odùprijēh se, prid. r. m. ȍduprō se, ž. ȍdupr̄la se, s. ȍdupr̄lo se, mn. ȍdupr̄li se〉 1. pružiti otpor, usprotiviti se čemu neprihvatljivom [~ čijim zahtjevima]; sin. oprijeti se, suprotstaviti se v. pod suprotstaviti 2. odgurujući se od koga ili čega pružiti otpor cijelim tijelom ili dijelom tijela [~ rukama i nogama]; sin. oprijeti se 3. riješiti se kakve misli, želje, navike, osjećaja itd. ili izbjeći kakvo stanje [~ se nadzoru; ~ se napasti]; sin. oteti se v. pod oteti; vidski paranjak: odupirati se

prid. 〈G ȍdūrna; odr. ȍdūrnī, G ȍdūrnōg(a); ž. ȍdūrna, s. ȍdūrno; komp. odùrnijī〉 koji izaziva gađenje ili odbojnost [~ smrad]; sin. gadan, odvratan, ogavan

im. ž. 〈G ȍdūrnosti, I ȍdūrnošću/ȍdūrnosti〉 svojstvo onoga što je odurno; sin. odvratnost, ogavnost

im. s. 〈G odùstajānja〉 postupno prekidanje kakva posla prije nego što je obavljen do kraja ili napuštanje namjere da se što učini; sin. opraštanje pren.

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. odùstajēm, 3. l. mn. odùstajū, imp. odùstāj, aor. odùstajah, imperf. odùstajāh, prid. r. odùstajao〉 postupno prekidati kakav posao prije nego što se obavi do kraja ili napuštati namjeru da se što učini [~ od kupnje kuće; ~ od svojega sna]; sin. opraštati se pren. v. pod opraštati; vidski parnjak: odustati

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. odùstanēm, 3. l. mn. odùstanū, imp. odùstani, aor. odùstah/odùstadoh, prid. r. odùstao〉 prekinuti kakav posao prije nego što se obavi do kraja i napustiti namjeru da se što učini [~ od kupnje kuće; ~ od svojega sna]; sin. oprostiti se pren. v. pod oprostiti; vidski parnjak: odustajati

im. m. 〈G òduška; mn. N òdušci, G òdušākā〉 izlaz, otvor iz kanalizacije, tunela i sl. ♦ dati oduška čemu učiniti što da bi se osjetilo olakšanje ili ugoda

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. odùševīm, 3. l. mn. odùševē, imp. odušèvi, aor. odušèvih, prid. r. odušèvio, prid. t. odùševljen〉 potaknuti u kome iznimno pozitivnu reakciju na koga ili što [Film je oduševio gledatelje.; Njegovi su radovi oduševili kritičare.] • odušèviti se 〈povr.〉 osjetiti iznimno pozitivnu reakciju na koga ili što [~ se čijim znanjem; ~ se kazališnom predstavom]; sin. ushititi; vidski paranjak: oduševljavati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. odušèvljāvām, 3. l. mn. oduševljávajū, imp. odušèvljāvāj, aor. oduševljávah, imperf. odušèvljāvāh, prid. r. oduševljávao, prid. t. odušèvljāvān〉 poticati u kome iznimno pozitivnu reakciju na koga ili što [Film oduševljava gledatelje.; Njegovi radovi oduševljavaju kritičare.] • odušèviti se 〈povr.〉 osjećati iznimno pozitivnu reakciju na koga ili što [~ se čijim znanjem; ~ se kazališnom predstavom]; sin. ushićivati; vidski paranjak: oduševiti

im. s. 〈G oduševljénja〉 1. veliko zadovoljstvo, stanje zanosa u kojemu se tko nalazi kad se komu ili čemu divi 2. iznimno pozitivna reakcija na koga ili što; ant. razočaranje

pril. otkad se pamti ili od početka čega

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ȍduzmēm, 3. l. mn. ȍduzmū, imp. odùzmi, aor. odùzēh, prid. r. m. ȍduzeo, ž. ȍduzēla, s. ȍduzēlo, mn. ȍduzēli, prid. t. ȍduzēt〉 1. uzeti što komu protiv njegove volje [~ novac; ~ plijen]; sin. oteti, preoteti 2. uskratiti komu već stečeno pravo na što [~ komu dijete; ~ komu naslov prvaka; ~ komu pravo na državljanstvo]; ant. dati 3. mat. izvesti računsku operaciju oduzimanja; ant. zbrojiti ◇ ~ gas usporiti kretanje vozila; ant. dodati gas v. pod dodati; vidski paranjak: oduzimati • odùzēti se 〈povr.〉 razg. ukočiti se zbog kakva naglog i snažnog osjećaja [~ se od straha]

im. s. 〈G odùzimānja〉 1. uzimanje čega komu protiv njegove volje; sin. otimanje, preotimanje 2. uskraćivanje komu onoga na što ima pravo; ant. davanje 3. mat. računska operacija obratna od operacije u kojoj se jednomu broju ponovljeno dodaje jedinica onoliko puta koliko to određuje drugi broj; ant. zbrajanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. odùzimām/odùzimljēm, 3. l. mn. odùzimajū/odùzimljū, imp. odùzimāj/odùzimlji, aor. odùzimah, imperf. odùzimāh, prid. r. odùzimao, prid. t. odùzimān〉 1. uzimati što komu protiv njegove volje [~ novac; ~ plijen]; sin. otimati, preotimati 2. uskraćivati komu već stečeno pravo na što [~ komu naslov prvaka; ~ komu pravo na državljanstvo]; ant. davati 3. mat. izvoditi računsku operaciju oduzimanja; ant. zbrajati ◇ ~ gas usporavati kretanje vozila; ant. dodavati gas v. pod dodavati; vidski paranjak: oduzeti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òdvābīm, 3. l. mn. òdvābē, imp. odvábi, aor. odvábih, prid. r. odvábio, prid. t. òdvābljen〉 odmamiti životinje posebnim uzvicima, riječima ili mamcem [~ kokoši zrnjem; ~ psa dajući mu kost]; ant. dovabiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òdvāgnēm, 3. l. mn. òdvāgnū, imp. odvágni, aor. odvágnuh, prid. r. odvágnuo, prid. t. òdvāgnūt〉 1. važući odvojiti od cjeline [~ kilogram jabuka] 2. pren. donijeti konačnu odluku o čemu nakon što se prouče svi uvjeti [~ razloge za i protiv čega]; sin. procijeniti pren.

im. s. 〈G odvájānja〉 1. dijeljenje dijela od cjeline; sin. izoliranje 2. razlikovanje jednoga od drugoga; sin. dijeljenje, lučenje 3. napuštanje kakve skupine, odlaženje s kakva mjesta

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òdvājām, 3. l. mn. odvájajū, imp. òdvājāj, aor. odvájah, imperf. òdvājāh, prid. r. odvájao, prid. t. òdvājān〉 1. dijeliti dio od cjeline ili iz skupine [~ bjelanjak od žutanjka; ~ dijete od majke]; sin. (izolirati); vidski parnjak: odvojiti 2. razlikovati jedno od drugoga [~ dobro od zla]; sin. dijeliti, lučiti • odvájati se 〈povr.〉 1. napuštati kakvu skupinu, odlaziti s kakva mjesta [~ se od kolone] 2. prestajati slijediti što, prestajati biti s kim ili čim u nizu [Listovi se odvajaju od korica.; Pruga se odvaja od glavne ceste.]; vidski parnjak: odvojiti se v. pod odvojiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òdvālīm, 3. l. mn. òdvālē, imp. odváli, aor. odválih, prid. r. odválio, prid. t. òdvāljen〉 izbiti ili odlomiti dio čega [~ ciglu; ~ dio stijene]; vidski parnjak: odvaljivati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òdvāljām, 3. l. mn. odváljajū, imp. òdvāljāj, aor. odváljah, imperf. òdvāljāh, prid. r. odváljao, prid. t. òdvāljān〉 1. valjajući odgurati na određeno mjesto [~ u dvorište] 2. valjajući odgurati kamo s određenoga mjesta [~ iz dvorišta] • odváljati se 〈povr.〉 1. valjajući se dospjeti na određeno mjesto [~ se u dvorište] 2. valjajući se dospjeti kamo s određenoga mjesta [~ se iz dvorišta]; sin. otkotrljati; ant. dokotrljati, dovaljati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. odvàljujēm, 3. l. mn. odvàljujū, imp. odvàljūj, aor. odvaljívah, imperf. odvàljīvāh, prid. r. odvaljívao, prid. t. odvàljīvān〉 izbijati ili lomiti dio čega [~ ciglu; ~ dio stijene]; vidski parnjak: odvaliti

prid. 〈G ȍdvāžna; odr. ȍdvāžnī, G ȍdvāžnōg(a); ž. ȍdvāžna, s. ȍdvāžno; komp. odvàžnijī〉 1. koji ne osjeća strah, koji se ničega ne boji [~ borac]; sin. neustrašiv; ant. bojažljiv, plah, plašljiv 2. koji odražava čiju sposobnost da učini ono što se drugi ne usuđuju [~ pothvat; odvažno djelo]; sin. hrabar, smion, smjel

im. ž. 〈G ȍdvāžnosti, I ȍdvāžnošću/ȍdvāžnosti〉 1. osobina onoga koji ne osjeća strah, koji se ničega ne boji; sin. neustrašivost; ant. bojažljivost, plahost, plašljivost 2. svojstvo onoga što odražava čiju sposobnost da učini ono što se drugi ne usuđuju; sin. hrabrost, smionost

pril. više nego što treba [~ znati]; sin. odviše, previše; ant. premalo