gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. onespòsobīm, 3. l. mn. onespòsobē, imp. onesposòbi, aor. onesposòbih, prid. r. onesposòbio, prid. t. onespòsobljen〉 učiniti koga nesposobnim za kakvu djelatnost ili što neprikladnim za kakvu uporabu [~ protivnika; ~ proizvodnju]; ant. osposobiti (se); vidski parnjaci: onesposobljavati ( se), onesposobljivati ( se)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. onesposòbljāvām, 3. l. mn. onesposobljávajū, imp. onesposòbljāvāj, aor. onesposobljávah, imperf. onesposòbljāvāh, prid. r. onesposobljávao, prid. t. onesposòbljāvān〉 činiti koga ili što nesposobnim za kakvu djelatnost ili što neprikladnim za kakvu uporabu [~ protivnika; ~ proizvodnju]; sin. onesposobljivati (se), osposobljavati (se), osposobljivati (se); vidski parnjak: onesposobiti ( se)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. onesposòbljujēm, 3. l. mn. onesposòbljujū, imp. onesposòbljūj, aor. onesposobljívah, imperf. onesposòbljīvāh, prid. r. onesposobljívao, prid. t. onesposòbljīvān〉 usp. onesposobljavati ( se)

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. onèsvijēstīm, 3. l. mn. onèsvijēstē, imp. onesvijésti, aor. onesvijéstih, prid. r. onesvijéstio, prid. t. onèsvijēšten〉 dovesti koga u stanje bez svijesti • onesvijéstiti se 〈povr.〉 izgubiti svijest; sin. (pasti u nesvijest) v. pod pasti; ant. osvijestiti; vidski paranjak: onesvješćivati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. onesvjèšćujēm, 3. l. mn. onesvjèšćujū, imp. onesvjèšćūj, aor. onesvješćívah, imperf. onesvjèšćīvāh, prid. r. onesvješćívao, prid. t. onesvjèšćīvān〉 dovoditi koga u stanje bez svijesti • onesvješćívati se 〈povr.〉 gubiti svijest; sin. (padati u nesvijest) v. pod padati; ant. osvješćivati; vidski paranjak: onesvijestiti

os. zam. 〈GA njȋh/ih, D njȉma/im, LI njȉma〉 1. muške osobe, životinje ili predmeti označeni imenicama muškoga roda o kojima se govori ili piše, negovorne osobe 2. osobe, životinje ili stvari miješana spola o kojima se govori ili piše, negovorne osobe miješana spola 3. 〈D im〉 koji pripada muškim negovornim osobama ili negovornim osobama miješana spola [To im je otac.]; sin. njihov

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. ònijēmīm, 3. l. mn. ònijēmē, imp. onijémi, aor. onijémjeh, prid. r. m. onijémio, ž. onijémjela, s. onijémjelo, mn. onijémjeli〉 postati nijemim

im. m. 〈G òniksa; mn. N òniksi, G ȍnīksā〉 poludragi kamen bjelkaste, sive, ružičaste ili smeđe boje

os. zam. 〈G njȅga/ga, D njȅmu/mu, A njȅga/ga/nj, L njȅmu, I njȋm/njíme〉 1. dijete, mladunče ili predmet označen imenicom srednjega roda o kojemu se govori ili piše, negovorna osoba 2. 〈D mu〉 koji pripada djetetu ili mladunčetu [To mu je otac.]; sin. njegov

pok. zam. 〈G ònōg(a), D ònōm(u/e), A ònō, L ònōm(e/u), I ònīm, mn. N ònā, G ònīh, DLI ònīma〉 dijete, mladunče ili predmet označen imenicom srednjega roda koji nije u izravnoj blizini ni govoritelja ni sugovoritelja [Dodat ću ti ~ pero.]

prid. 〈G onòdobnōg(a); ž. onòdobnā, s. onòdobnō〉 koji se odnosi na dalju prošlost, koji je udaljen od trenutka u kojemu govoritelj govori [onodobna škola; ~ prijatelj]; sin. ondašnji, tadašnji

pok. zam. 〈G onòlika, DL onòliku, A onòlik/onòlika, I onòlikīm; odr. onòlikī, G onòlikōg(a); ž. onòlika, s. onòliko〉 koji je veličinom poput osobe, životinje ili predmeta koji nije u izravnoj govoriteljevoj blizini; ant. ovolik

pril. u onolikoj količini ili mjeri, u količini ili mjeri koju ima ono što je prostorno ili vremenski udaljeno od govoritelja [Dobio je onoliko koliko mu pripada.]; ant. ovoliko

im. m. 〈G onomàstičāra, V onomàstičāru/onomàstičāre; mn. N onomàstičāri, G onomàstičārā〉 stručnjak koji se bavi onomastikom

prid. 〈G onomàstičāreva; ž. onomàstičāreva, s. onomàstičārevo〉 koji pripada onomastičaru; sin. onomastičarov

im. ž. 〈G onomàstičārkē, DL onomàstičārki; mn. N onomàstičārke, G onomàstičārkā/onomàstičārkī〉 stručnjakinja koja se bavi onomastikom

prid. 〈G onomàstičārova; ž. onomàstičārova, s. onomàstičārovo〉 usp. onomastičarev

prid. 〈G onomàstičkōg(a); ž. onomàstičkā, s. onomàstičkō〉 koji se odnosi na onomastiku

im. ž. 〈G onomàstikē, DL onomàstici〉 jez. grana jezikoslovlja i kulturne povijesti koja se bavi proučavanjem imena

im. ž. 〈G onomatopéjē; mn. N onomatopéje, G onomatopéjā〉 1. jez. riječ kojom se oponašaju zvukovi iz prirode 2. knjiž. stilska figura kojom se oponašaju zvukovi iz prirode

prid. 〈G onomatòpējskōg(a); ž. onomatòpējskā, s. onomatòpējskō〉 koji se odnosi na onomatopeju

pril. onim smjerom ili putom, smjerom ili putom koji je udaljen od govoritelja; sin. onuda; ant. ovud, ovuda

pril., usp. onud

usk. 1. izriče iznenađenje [Opa, koga to vidim!]; sin. a, au, oh, oho 2. poziva na skok, označuje skok; sin. hop, hopa 3. označuje odobravanje ili negodovanje [Opa, i ti si tu!]

im. ž. 〈G opàčinē; mn. N opàčine, G opàčīnā〉 opako djelo

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. òpadā, 3. l. mn. òpadajū, aor. 3. l. jd. ȍpada, imperf. 3. l. jd. òpadāše, prid. r. òpadao〉 1. odvajati se od čega i padati [Lišće opada.]; sin. otpadati 2. odvajati se od čega i padati (o kosi); sin. ispadati 3. smanjivati obujam, vrijednost ili razinu, postajati manjim, nižim [Proizvodnja opada.]; vidski paranjak: opasti

prid. 〈G ȍpāka; odr. ȍpākī, G ȍpākōg(a); ž. ȍpāka, s. ȍpāko; komp. opàkijī〉 1. koji čini kakvo zlo [~ čovjek] 2. koji je prožet zlom [opake primjedbe] 3. pren. koji je iznimno težak, smrtonosan [opaka bolest]

gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. òpālīm, 3. l. mn. òpāle, imp. opáli, aor. opálih, prid. r. opálio, prid. t. òpāljen〉 1. 〈prijel.〉 zbog velike vrućine ostaviti trag na površini čega [Opalilo ga ja sunce.] 2. 〈neprijel.〉 izbaciti streljivo (o vatrenome oružju) [~ iz puške; Puška je opalila.]; sin. puknuti • opáliti (se) 〈prijel.〉 pren., razg. jako udariti koga ili što [Opalio ga je batinom.; Opalila se po nozi.]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. opàmētīm, 3. l. mn. opàmētē, imp. opaméti, aor. opamétih, prid. r. opamétio, prid. t. opàmēćen〉 navesti koga na razumno ponašanje [Ovo će te ~!] • opamétiti se 〈povr.〉 postati pametnim, steći iskustvo, početi se razumno ponašati; sin. urazumiti

im. m. 〈G òpānka; mn. N òpānci, G òpanākā〉 1. 〈mn.〉 kožnata obuća koja se veže remenjem i dio je narodne nošnje 2. jedan komad istoimene obuće

im. m. 〈G opasáča; mn. N opasáči, G opasáčā〉 kožnati pojas o kojemu se nosi nož

prid. 〈G ȍpāsna; odr. ȍpāsnī, G ȍpāsnōg(a); ž. ȍpāsna, s. ȍpāsno; komp. opàsnijī〉 1. od kojega prijeti zlo ili nesreća, koji je spreman drugomu nanijeti zlo [~ čovjek; ~ pas] 2. koji nije siguran za sudionike, koji može završiti tragično [opasna igra; opasna vožnja] 3. koji može ugroziti život [opasna bolest]; ant. bezopasan, neopasan

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òpašēm, 3. l. mn. òpašū, imp. opàši, aor. opàsah, prid. r. opàsao, prid. t. ȍpasān〉 podignuti oko čega (o zidu) • opàsati (se) 〈prijel.〉 obaviti oko čijega struka [~ se remenom]

im. ž. 〈G òpaskē, DL òpasci; mn. N òpaske, G òpasākā/ȍpāskā/òpaskī〉 kratka dopuna, objašnjenje ili tumačenje; sin. napomena, primjedba

pril. 〈komp. opàsnijē〉 tako da izaziva strah [Izgledao je ~.]; ant. bezopasno, neopasno

im. ž. 〈G opásnosti, I opásnošću/opásnosti; mn. N opásnosti, G opásnostī〉 1. svojstvo onoga što nije sigurno za sudionike, što može završiti tragično 2. radnja, stanje, zbivanje ili postupak koji bilo kako ugrožavaju koga ili što [~ od požara] ♦ biti u smrtnoj (životnoj) opasnosti izložiti se/izlagati se riziku ili pogibelji

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. òpadnēm, 3. l. mn. òpadnū, imp. òpadni, aor. òpadoh/òpah, prid. r. òpao〉 1. odvojiti se od čega i pasti [Opao je zadnji list s drveta.]; sin. otpasti 2. odvojiti se od čega i pasti (o kosi); sin. ispasti 3. smanjiti obujam, vrijednost ili razinu, postati manjim, nižim [Opala je proizvodnja.]; vidski paranjak: opadati

im. m. 〈G òpata; mn. N òpati, G ȍpātā〉 rel. 1. poglavar samostana u monaškim katoličkim redovima 2. katolički svećenik koji upravlja kojim područjem neovisno o biskupu ili tijekom liturgije može nositi biskupske znakove

im. ž. 〈G òpaticē; mn. N òpatice, G òpatīcā〉 rel. 1. poglavarica samostana u ženskim katoličkim redovima 2. razg. v. časna sestra pod sestra, redovnica

prid. 〈G òpatičina; ž. òpatičina, s. òpatičino〉 koji pripada opatici; sin. redovničin

im. ž. 〈G opàtijē; mn. N opàtije, G opàtījā〉 1. samostanska katolička zajednica redovnika kojima je na čelu opat 2. samostanske zgrade i posjed

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òpazīm, 3. l. mn. òpazē, imp. òpazi, aor. òpazih, prid. r. òpazio, prid. t. òpažen〉 uočiti što promatranjem [~ čiji izgled; ~ promjene u ponašanju]; sin. primijetiti, zamijetiti, zapaziti; vidski parnjak: opažati

im. m. 〈G ȍpažāja; mn. N ȍpažāji, G ȍpažājā〉 ono što se opazi, primi osjetilima

im. s. 〈G opážānja; mn. N opážānja, G opážānjā〉 1. uočavanje čega promatranjem 2. rezultat procesa u kojemu se što promatralo ili razmatralo [zanimljivo ~]; sin. zapažanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òpažām, 3. l. mn. opážajū, imp. òpāžāj, aor. opážah, imperf. òpāžāh, prid. r. opážao, prid. t. òpāžān〉 uočavati što promatranjem [~ čiji izgled; ~ promjene u ponašanju]; sin. primjećivati, zamjećivati, zapažati; vidski parnjak: opaziti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òpčinīm, 3. l. mn. òpčinē, imp. opčìni, aor. opčìnih, prid. r. opčìnio, prid. t. òpčinjen〉 ostaviti snažan dojam na koga, izazvati u kome divljenje ili ushit [~ ljepotom; ~ pameću]; sin. očarati, zadiviti, zatraviti pren.; vidski parnjaci: opčinjati, opčinjavati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òpčīnjām, 3. l. mn. opčínjajū, imp. òpčīnjāj, aor. opčínjah, imperf. òpčīnjāh, prid. r. opčínjao, prid. t. òpčīnjān〉 ostavljati snažan dojam na koga, izazivati u kome divljenje ili ushit [~ ljepotom; ~ pameću]; sin. očaravati, opčinjavati, zadivljavati; vidski parnjak: opčiniti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. opčìnjāvām, 3. l. mn. opčinjávajū, imp. opčìnjāvāj, aor. opčinjávah, imperf. opčìnjāvāh, prid. r. opčinjávao, prid. t. opčìnjāvān〉 usp. opčinjati