prid. 〈G ȍrbitālnōg(a); ž. ȍrbitālnā, s. ȍrbitālnō〉 koji se odnosi na orbitalu

prid. 〈G òrbitnōg(a); ž. òrbitnā, s. òrbitnō〉 koji se odnosi na orbitu

im. ž. 〈G ordinátē; mn. N ordináte, G ordinátā〉 mat. druga koordinata u koordinatnome sustavu u ravnini ili prostoru

im. m. 〈G ordòvīcija〉 geol. drugo razdoblje paleozoika

im. ž. 〈G orèhnjačē; mn. N orèhnjače, G orèhnjāčā〉 kolač od dizanoga tijesta punjen smjesom od mljevenih oraha

im. m. 〈G orgána; mn. N orgáni, G orgánā〉 1. med. dio organizma koji obavlja određenu funkciju [dišni organi; govorni organi; probavni organi] 2. prav. javna osoba ili ustanova koja obavlja određenu društvenu ili političku funkciju [organi javnoga reda; pravosudni organi] ◇ spolni ~ anat. organ koji služi za reprodukciju; sin. spolovilo

im. m. 〈G orgànela; mn. N orgàneli, G orgànēlā〉 biol. stanično tjelešce koje obavlja određenu funkciju, a od ostatka je stanice odvojeno vlastitom membranom

im. ž. 〈G organizácijē; mn. N organizácije, G organizácījā〉 1. 〈jd.〉 način na koji su dijelovi cjeline povezani u hijerarhijski odnos [~ Hrvatske vojske; ~ obrazovanja; ~ proizvodnje; ~ škole]; sin. struktura, ustroj, ( ustrojstvo) 2. skupina ljudi koje povezuje što zajedničko, koji su se udružili kako bi postigli koji zajednički cilj [međunarodna ~; radna ~] 3. 〈jd.〉 skup aktivnosti koje se poduzimaju kako bi se što pripremilo [~ priredbe; ~ putovanja]

im. m. 〈G organìzma; mn. N organìzmi, G organìzāmā〉 biol. 1. sustav svih organa u živome biću, živi sustav koji ima sposobnost hranjenja, razvijanja, prilagođavanja i razmnožavanja [jednostanični ~; višestanični ~] 2. jedinka živoga svijeta [morski ~]

im. m. 〈G organìzātora, V organìzātore; mn. N organìzātori, G organìzātōrā〉 osoba koja organizira rad

im. ž. 〈G organìzātoricē; mn. N organìzātorice, G organìzātorīcā〉 žena koja organizira rad

prid. 〈G organìzātoričina; ž. organìzātoričina, s. organìzātoričino〉 koji pripada organizatorici

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. organìzīrām, 3. l. mn. organizírajū, imp. organìzīrāj, aor. organizírah, imperf. organìzīrāh, prid. r. organizírao, prid. t. organìzīrān〉 1. dati/davati čemu cjelovit oblik i smisao, učiniti/činiti sve potrebne pripreme kako bi se što moglo obaviti [~ predstavu; ~ proslavu]; sin. napraviti razg., prirediti, priređivati 2. povezati dijelove cjeline u hijerarhijski odnos; sin. strukturirati, ustrojiti • organizírati se 〈povr.〉 povezati se/povezivati se i odrediti/određivati sadržaj i način zajedničkoga djelovanja

prid. 〈G òrgānskōg(a); ž. òrgānskā, s. òrgānskō〉 koji se odnosi na organe i organizme ili koji pripada životinjskomu ili biljnomu svijetu [organska kemija; ~ otpad]; ant. anorganski

im. m. 〈G orguljáša, V ȍrguljāšu; mn. N orguljáši, G orguljášā〉 glazbenik koji svira na orguljama

im. ž. 〈G orguljàšicē; mn. N orguljàšice, G orguljàšīcā〉 glazbenica koja svira na orguljama

prid. 〈G orguljàšičina; ž. orguljàšičina, s. orguljàšičino〉 koji pripada orguljašici

im. pl. t. ž. 〈G ȍrgūljā〉 glazb. glazbalo koje se sastoji od klavijatura, niza registara s velikim brojem svirala i spremišta za zrak iz kojega se posebnim mehanizmom zgusnuti zrak dovodi u svirale

prid. 〈G òrguljskōg(a); ž. òrguljskā, s. òrguljskō〉 koji se odnosi na orgulje [orguljska cijev]

im. ž. 〈G orhidèjē; mn. N orhidèje, G orhidéjā〉 bot. 1. 〈mn.〉 porodica biljka jednosupnica s velikim cvjetovima različitih boja koji rastu u skupinama 2. pripadnica istoimene porodice 3. cvijet istoimene biljke

im. m. 〈G orìgāna〉 v. mravinac

im. m. 〈G originála; mn. N origináli, G originálā〉 1. izvorno umjetničko djelo, rad koji je sam umjetnik napravio, prvi primjerak čega za razliku od njegovih kopija 2. v. izvornik

prid. 〈G ȍriginālna; odr. ȍriginālnī, G ȍriginālnōg(a); ž. ȍriginālna, s. ȍriginālno〉 v. izvoran

im. m. 〈G orijáša, V ȍrijāšu; mn. N orijáši, G orijášā〉 v. div, gorostas, kolos

im. m. 〈G òrijenta〉 1. v. istok 2. v. Istok v. pod istok

im. ž. 〈G orijentácijē〉 snalaženje u prostoru, određivanje položaja prema kojoj točki u prostoru i određivanje glavnih strana svijeta; sin. (orijentiranje)

im. m. 〈G orijentalìzma; mn. N orijentalìzmi, G orijentalìzāmā〉 jez. riječ arapskoga, perzijskoga ili turskoga podrijetla posuđena u koji drugi jezik i prilagođena njegovu jezičnom sustavu

prid. 〈G òrijentālnōg(a); ž. òrijentālnā, s. òrijentālnō〉 v. istočnjački

im. s. 〈G orijentírānja〉 v. orijentacija

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. orijèntīrām, 3. l. mn. orijentírajū, imp. orijèntīrāj, aor. orijentírah, imperf. orijèntīrāh, prid. r. orijentírao, prid. t. orijèntīrān〉 1. v. usmjeriti 2. v. usmjeravati, usmjerivati • orijentírati se 〈povr.〉 odrediti/određivati svoj položaj prema kojoj točki u prostoru, odrediti/određivati strane svijeta i mjesto na kojemu se tko nalazi i tako pronaći/pronalaziti pravi put [~ se u prometu]

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 3. l. jd. òrī se, 3. l. mn. òrē se, aor. 3. l. jd. ȍrī se, imperf. 3. l. jd. òrāše se, prid. r. òrio se〉 čuti se glasno i daleko [Pjesma se ori.]

im. m. 〈G orkána; mn. N orkáni, G orkánā〉 met. 1. veoma jak vjetar velike brzine i razorne snage 2. v. ciklon

im. m. 〈G òrkestra, I òrkestrom; mn. N òrkestri, G òrkestārā〉 glazb. skupina glazbenika koji, svirajući svaki na svojemu glazbalu, pod ravnanjem dirigenta zajedno izvode glazbena djela [skladba za zbor i ~] ◇ simfonijski ~ glazb. veliki orkestar sastavljen od glazbenika koji sviraju gudaća i puhaća glazbala te udaraljke, u njemu se mogu naći još i glazbenici koji sviraju harfu, klavir i orgulje

prid. 〈G órlovskōg(a); ž. órlovskā, s. órlovskō〉 1. koji se odnosi na orlove 2. pren. koji je kao u orla [~ nos]

im. m. 〈G ormára, I ormárom/ormárem; mn. N ormári, G ormárā〉 dio namještaja koji služi za odlaganje odjeće, rublja i sl. [veliki drveni ~; pretinac ormara]

im. m. 〈G ormàrića; mn. N ormàrići, G òrmarīćā〉 um. mali ormar

im. m. 〈G ornàmenta; mn. N ornàmenti, G ornàmenātā〉 1. lik. ukras na likovnome i arhitektonskome djelu ili na djelu umjetničkoga obrta 2. ukras na kakvu objektu ili predmetu

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òročīm, 3. l. mn. òročē, imp. oròči, aor. oròčih, prid. r. oròčio, prid. t. òročen〉 gosp. uložiti u banku na određeni rok radi dobivanja kamata ili kakve dobiti; vidski parnjak: oročivati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. oròčujēm, 3. l. mn. oròčujū, imp. oròčūj, aor. oročívah, imperf. oròčīvāh, prid. r. oročívao, prid. t. oròčīvān〉 gosp. ulagati u banku na određeni rok radi dobivanja kamata ili kakve dobiti; vidski parnjak: oročiti

im. m. 〈G oroníma; mn. N oroními, G oronímā〉 jez. toponim koji se odnosi na uzvisine

im. ž. 〈G orònulosti, I orònulošću/orònulosti〉 osobina onoga koji je oronuo ili svojstvo onoga što je oronulo

prid. 〈G orònula; odr. orònulī, G orònulōg(a); ž. orònula, s. orònulo; komp. oronùlijī〉 1. koji je izgubio snagu, koji je istrošen starenjem ili zbog nepovoljnih uvjeta [oronula starica] 2. koji je neodržavan ili dotrajao [oronula zgrada]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. òronēm, 3. l. mn. òronū, imp. oròni, aor. orònuh, prid. r. orònuo〉 izgubiti snagu, istrošiti se od starosti ili nepovoljnih uvjeta [~ od bolesti]

gl. svrš. povr. 〈prez. 3. l. jd. òrosī se, 3. l. mn. òrosē se, aor. 3. l. jd. ȍrosī se, prid. r. oròsio se, prid. t. òrošen〉 1. prekriti se rosom [Trava se orosila.] 2. pren. prekriti se sitnim kapima [Staklo se orosilo.]

im. ž. 〈G ortodòncijē〉 med. grana stomatologije koja se bavi ispravljanjem položaja i međusobnoga odnosa zuba

im. m. 〈G ortòdonta; mn. N ortòdonti, G ortòdonātā〉 stomatolog koji se bavi ortodoncijom

im. ž. 〈G ortòdonticē; mn. N ortòdontice, G ortòdontīcā〉 stomatologinja koja se bavi ortodoncijom

prid. 〈G ortòdontičina; ž. ortòdontičina, s. ortòdontičino〉 koji pripada ortodontici